Isus je konfrontirao ponašanje koje je nazvao kvascem ili grijehom farizeja, saduceja i kralja Heroda. To je pohlepa, licemjerje, duhovno politikanstvo – želja za vlašću.

Ovaj duh ili ponašanje nije bilo rezervirano samo za ovu grupu ljudi, oni su bili, recimo to tako, “predstavnici” toga. Drugim riječima, po njima je nazvano to ponašanje – kvasac farizejski!

Kvasac gotovo uvijek u Bibliji predstavlja grijeh. Mi se moramo čuvati grijeha, jer nas može odvesti u otvrdnuće srca i izolirati nas od Božje prisutnosti i slave.

Bog svoju slavu ne da nikome. To je činjenica, no ipak Bog želi podijeliti svoju slavu sa nama, rekao bih dio onoga što On posjeduje. Farizejima i saducejima je dao da sjednu na “sudačku stolicu Mojsijevu”, dozvolio im je da vladaju u Izraelu poput Mojsija. Da budu vođe, učitelji i primjer. No, problem s njima je bio što nisu dali Bogu slavu, već su Njegovu slavu prisvojili.

S druge strane, tu je bio Ivan Krstitelj, prorok, navjestitelj novog vremena, nove epohe koja je trebala doći. Mnogi u Izraelu su prepoznali to i počeli slijediti Ivana, no farizeji su “prezreli i spriječili Božji plan” jer su odbili Ivanovo krštenje (Luka 7:30). Kako su to spriječili? Nevjerom! Oni su smatrali da sve ono što dolazi od Boga mora proći “kroz njih”, zato su odbili Ivana. Ivan nije bio njihove “fajte”, on je bio glasnik. Oni su bili uvjereni da su samo oni ispravni teritorij i potpuno neporočni, i to zbog vlastitih djela koja su činili. Iako su i evangelizirali, pomagali, podučavali i okupljali ljude, činili su to iz krivih motiva (krivog duha). Bili su potaknuti duhovnom dominacijom – teritorijalizmom!

Danas, nažalost, ovo možemo vidjeti često na djelu, i to ne samo u duhovnom svijetu, već i u obiteljskom, poslovnom, političkom i osobnom životu ljudi.

Koji plan je Bog imao s farizejima? Možda nam najbolje može odgovoriti Isusova usporedba o velikoj svadbi, na kojoj su se ljudi počeli ispričavati zbog SVOJIH POSLOVA, ŽENIDBI… (Luka 14:15-24). Ti su ljudi ustvari rekli ovo: “Ja ne ovisim o Bogu, jer imam nešto što je van Njegove domene.” Oni su proglasili “teritorijalnu neovisnost” od Boga. Farizeji su trebali biti apostoli, proroci i učitelji, no imali su svoje planove.

I danas ljudi prisvajaju ono što nije njihovo i ne daju ni drugima ni Bogu da uđe u to područje, niti prihvaćaju one koje Bog šalje u njihove živote kako bi napravio red. Kroz njihovo takvo djelovanje đavao drži prvenstveno njih u odvojenosti od Božjih planova, ali također i ljude oko njih.

Često su to osobe sa utjecajem (roditelji, pastori, poslovni ljudi, religiozni vođe…)

Možemo prepoznati nekoliko formi tog ponašanja:

 

Obiteljski teritorijalizam

Ivan 8:31-22 – mi smo potomci Abrahamovi…

Poslanica Efežanima 5:21-33 i 6:1-10 – žene, budite podložne, muževi, ljubite, djeco, budite pokorna, robovi, slušajte… i na kraju nam govori da trebamo biti jaki i jačati se u Bogu i u njegovoj silnoj moći. Drugim riječima, mnogi su probali bez Njegove moći i shvatili da to nije lako. Zbog toga što ljudi imaju primisao da je stvar nemoguća, ne dozvoljavaju Bogu da djeluje u tim odnosima. Bog to naređuje, da predamo ta područja Njemu i onima kojima to pripada.

 

Crkveni teritorijalizam

Luka 9:48-50 – ako nisu protiv nas, za nas su

Matej 23:13 – jao vama, slijepi vođe, koji ne date ljudima da uđu u kraljevstvo…

 

Osobni teritorijalizam

Marko 10:17-22 – bogati mladić

2 Timoteju 4:1-4 – kori, prijeti, opominji, jer ljudi neće podnositi zdrave nauke

 

Koja su to područja (teritoriji) koja ne daješ/dajemo Bogu da izvrši svoj utjecaj? Možeš li se prepoznati?

Duhovni teritorijalizam svoj korijen ima u želji za dominacijom i neovisnošću od Boga, ali i od onih koji vode u Božje ime! To je duh koji će ti podilaziti jedno vrijeme, on će čak dozvoliti (uzrokovati) da uspiješ, kako bi ponos snažnije proradio u tvome životu. On proizvodi utvrdu u načinu razmišljanja, takvi ljudi teško vide u kakvoj se situaciji nalaze, jer je ponos proradio!

Osoba koja to čini uglavnom je jako defenzivna i staje snažno u obranu “svoga” terena. No, postavlja se pitanje: Pripada li joj to što brani?

Uzmimo, na primjer, crkvu u kojoj se nalazi nekoliko ljudi koji su nadareni za službu. Pastor ih sve istovremeno, ali različito trenira. No, svaki misli da je baš on taj koji treba imati tu poziciju, a ne netko drugi. Ovakva atmosfera stvara nezdravo nadmetanje i uzrokuje smicalice prema drugima. Umjesto da se stvara atmosfera zajedništva, stvara se atmosfera razdora.

Postoji i drugi ekstrem koji izgleda “poniznije”, a ista je stvar. Umjesto da dominira preuzimajući teren koji joj ne pripada, osoba se brani u terenu u kojem je sada, iako zna da to nije područje za nju. Često se zna dogoditi da takvi ljudi rade “iza leđa” drugome, ne bi li ga se otarasili.

Na takvim mjestima postoji atmosfera duha natjecanja i dominacije, to je duh razdora koji na vrlo specifičan, pitonski način, polako guši odnose u obitelji, crkvi, ili pojedinca sa Bogom. Ljudi često, umjesto da govore najbolje jedan o drugome, govore na vrlo ponižavajući način. A samo zato da bi ostvarili svoju dominaciju.

U Isusovo vrijeme to je uzrokovalo da Isus bude razapet na križu i da učenici budu progonjeni. Diotref (3 Ivanova 9-10) je razdirao crkvu koju je apostol Ivan nadgledao, i to na teritorijalistički način. Istjerivanje neistomišljenika i ponižavanje drugačijih sa svrhom dominacije u Božjim očima nije pravo.

Postanak 21:9-10 – to rađa razdorom, stvara strane, samim time i ratove. Jišmaelov postupak nije bio bez pozadine – Postanak 16:4. Ljudi imaju svoje razloge, i onda uvuku druge kako bi stvorili većinu i na taj način zavladali.

Danas to možemo vidjeti kroz prava rodnih manjina, zagovornika abortusa, pedofila, onih koji žele legalizirati droge, prostituciju, prevelika prava djece (bez njihovih dužnosti). Takvi stvaraju lobije i stranke ne bi li stvorili većinu i snažniji glas, i na taj način zavladali.

Bog je jači od svakog takvog glasa, On će na kraju sve to ušutkati, no, moje je pitanje: Što je s crkvom? Što je s obiteljima? Što je s tobom?

Čekamo li sud, ili se nadamo najboljem? Znam jedno, onaj koji vrši volju Božju ostaje zauvijek. Božja je volja da On uvijek bude Gospodar! U svemu. Predaj svoje teritorije Bogu, predajmo ih zajedno kao crkva. Odrecimo se svojih “agenda” i primimo križ koji nam On daje i slijedimo Njega!

 

Autor: Petar Fabijanić