DETALJI NOVOSTI

04.11.2015.

Iscijeljen od ulceroznog kolitisa

Moje ime je Danijel. Imam 35 godina. Oženjen sam i otac dvoje prekrasne djece. Prije otprilike četiri godine sam se razbolio, a sve je počelo s rijetkim stolicama. Zanemarivao sam to misleći da je samo neka prolazna crijevna viroza. Nastavio sam se ujutro dizati i odlaziti na posao. Te rijetke stolice postajale su učestalije i počeo sam osjećati veliku iscrpljenost. Simptomi su trajali nekoliko mjeseci do trenutka kada me je liječnica opće prakse poslala na pretrage kod urologa. Simptomi su me zadesili baš u najnezgodnijem razdoblju, jer sam zbog potreba posla morao raditi dosta prekovremenih sati, a tijelo mi je već u potpunosti bilo iscrpljeno stalnim krvavim stolicama. Odlazak u toalet postao je noćna mora – kada bih morao ići, uhvatio bi me neki strah, jer je u toj rijetkoj stolici bilo uvijek i dosta krvi. Razne su se misli vrtile u mojoj glavi: “Pa to je sigurno rak… Umirem tako mlad… Bože, gdje sam pogriješio? Bože, oprosti ovo ili ono…” Borio sam se u sebi. Bilo je strašno to proživljavati i gledati sebe kako mršavim (izgubio sam 15 kila u tri mjeseca). Nisam imao apetita za fina jela, ni za slatko koje inače jako volim. Nisam imao volje ni za što.

Bio sam očajan jer me nikada u životu ništa slično nije zadesilo. Konačno sam poslan na kolonoskopiju gdje su ustanovili dijagnozu: Ulcerozni kolitis. To je bolest koja izaziva upalu sluznice crijeva i zato se stvaraju rane. Kod viših stadija bolesti dio crijeva koji je zahvaćen bolesti mora se odstraniti, dok bolest u krajnjim slučajevima vodi i do karcinoma crijeva. Odmah mi je određena hitna hospitalizacija: počeo sam intravenozno primati terapiju, te mi je propisan i strogi režim prehrane. Nakon nekoliko tjedana boravka u bolnici, budući sam od djetinjstva alergičan na acetilsalicilnu kiselinu, nisam mogao primati lijek koji je imao manje nuspojava. Propisali su mi kortikosteroide od kojih sam imao prilično neugodne nuspojave. Supruga i ja odlučili smo vjerovati Bogu da će me osloboditi od alergije da mogu uzimati taj drugi lijek. Nakon molitve vjere otišao sam napraviti test na alergiju i test je pokazao da više nisam alergičan, što je bilo Božje čudo. Nakon toga propisan mi je lijek koji sam puno lakše podnosio. Trebao sam ga uzimati tri puta na dan prije svakog obroka zbog zaštite crijeva. Taj lijek se zvao Asacol. Svako jutro uzimao bi taj lijek i uzimao lijek živoga Boga – Božju Riječ i proklamaciju za moje zdravlje, te zahvaljivao Bogu na zdravlju i obnovi mojih crijeva. Nisam dopuštao da to samo prođe pokraj mene nego sam i dalje ustrajao u Riječi Božjoj i zahvaljivao Gospodinu – SVAKI DAN; ponekad bi u danu i po nekoliko puta objavljivao riječi iz proroka Izaije 53:5: “Njegovim ranama ja sam iscijeljen!”

Jedne nedjelje još prije odlaska u bolnicu, nisam se osjećao dovoljno dobro da bi otišao u crkvu; moja žena je otišla s djecom, a ja sam ostao doma. Tada sam se ispružio u molitvi na koljenima pred Gospodinom plačući, vapeći i slaveći Njega, tražeći pomoć od Isusa koji može SVE… samo trebam vjerovati. Uzeo sam svoju Bibliju i i naišao na zabilješke od neke propovijedi, a radilo se o tome kako je Isus pobjeđivao đavla RIJEČJU u pustinji… ‘‘Pisano je’’ – govorio bi mu ISUS. Pomislio sam: ‘‘Pa, to je to! Moram uzeti mač u ruke i udarati tamo gdje treba. Trebam izgovarati riječ i stajati na njoj dok se moje iscjeljenje ne očituje do samoga kraja.“

Dok sam bio u bolničkoj sobi hrabrio sam dvojicu pacijenata s istom dijagnozom, čitao sam Bibliju i kršćanske knjige, slušao pjesme slavljenja i obožavanja, a sve kako bih svoj fokus zadržao na Isusu, a ne na bolesti. Mislim da je to jedini put do pobjede nad bolesti. Nakon šest mjeseci stanje mi se toliko popravilo da su me skinuli s lijekova, no i dalje sam, po preporuci liječnika, trebao ostati na posebnom dijetnom režimu. Još sam se neko kratko vrijeme hranio na taj način, da bih zatim postupno počeo uvoditi sve namirnice u prehranu. U svemu ovome veliki mi je oslonac bila moja žena koja je dvije godine prije izvojevala pobjedu vjerom nad svojom teškom dijagnozom. Hvala Bogu za moju ženu, mog suputnika u svemu, pa i u ovoj bolesti. Bila je moj Aron u tom razdoblju: dizala mi ruke, hrabrila me, molila za mene. Bilo je trenutaka kada sam pomalo bio slab i možda na trenutke gubio vjeru za ozdravljenje, ali ona je čvrsto stajala u pouzdanju u Boga. Zajedno smo objavljivali da đavlu nećemo davati mjesta i dopuštati da nas tlači s tom bolešću. Vjerovali smo da je Isus već platio cijenu za sve naše bolesti i slabosti. Svaki puta kada bi nas simptomi zastrašili, moja žena i ja bi dizali pogled gore na Gospodina, kako i piše u Djelima 2:25: “Ja postojano imam Gospodina pred očima. On mi stoji pred očima da se ne pokolebam.”

Danas, nakon četiri godine, uživam potpuno zdravlje i sve mogu jesti, što je zaista čudo! I ne smijem zaboraviti reći da sam sve to vrijeme, od dijagnoze do danas, zahvaljivao Bogu i objavljivao svoje zdravlje i ono što je Isus učinio za mene na križu. Ohrabrivao sam se podsjećajući samoga sebe u molitvi i zahvaljivajući Mu za zdravlje koje mi je dao.

 

Autor: Danijel Miletić

PODIJELI ČLANAK