DETALJI NOVOSTI

05.07.2018.

Progonjen, ali ne napušten

Ciglana je bila okružena visokom ogradom pojačanom bodljikavom žicom koja je trebala obeshrabrivati sve pokušaje bijega. Bila je to neka vrsta zatvora, točnije rečeno, logor za prisilni rad, gdje smo mogli svaki dan ući samo uz pokazivanje posebnih propusnica. Ali mi, mi smo ga mogli svake večeri napustiti, mi smo bili samo polu-zatvorenici. Drugi su bili odvođeni u zatvor u dugim kolonama.

Bilo ih je žalosno vidjeti. Sve je na njima bilo sivo, odjeća i koža lica. Bili su tako mršavi da im je prljava odjeća lepršala oko tijela, jedva ih štiteći od hladnoće. Sandale su im bile izrađene od starih automobilskih guma, a zimi su noge umatali u krpe.

Posao koji su im nametali, bio je odviše težak za njihovo fizičko stanje i vidio sam kako ih tuku jer nisu izlazili na kraj sa svojim zadatkom. Često, kad bi drugi bili vraćeni kućama da bi iskoristili večer, ostajao sam gledati ove jadnike koje su vraćali u zatvor. Za njih je upravo završavao taj dan koji im je bio samo prilika za patnje. A sutradan, nakon noći provedene u očaju, ponovno bi se našli u istoj situaciji. Gledajući ih kako prolaze, događalo se da bih u žalosti i poniznosti sklopio ruke i povjerio ih Gospodu. “Gospode, zašto ove beskonačne patnje?”

Ovo mi je pitanje neprestano dolazilo na um: zašto, zašto? Nisam ga uspijevao riješiti i zbog toga sam bio duboko ožalošćen. Ipak, Bog je ljubav budući da je dao za nas svoga jedinoga Sina. Ova bijeda, ona nije bila djelo Božje, već ljudi, ljudi koji su mrzili Boga. Nalazili smo se u toku borbe između Boga i Sotone, kao i uvijek kad smo dovedeni do toga da se pitamo: zašto?

Znao sam da se među onim zatvorenicima nalaze i djeca Božja, koja su sve napustila i prihvatila iz ljubavi prema Gospodu, živjeti ovaj tako teški život. Neprestano sam si postavljao ovo isto pitanje: da li bih ja bio spreman ako bi trebalo? Često smo na našim molitvenim sastancima pjevali pjesme koje su govorile o patnji, ali nisam bio svjestan da pjevam nerado; moje srce nije bilo spremno…

Jednog smo dana saznali da su iz nekog drugog zatvora prebacili u Ašgabad jednog starog vjernika. Zbog svoje velike starosti nije radio u ciglani, već u zatvorskoj zgradi. Stoga ga nismo još vidjeli. Uspio sam, međutim, saznati njegovo ime i njegov registarski broj. Odlučili smo, dakle, posjetiti ga. Općenito je trebalo mnogo vremena da bi se dobila dozvola za posjetu, ali kad se radilo o uručivanju jednog paketa hrane, stvari su išle brže. I, sljedeće nedjelje poslijepodne, otišli smo u zatvor da bismo mu učinili ovu malu uslugu. Nije li on naš brat?

Bio je tu već dug red ljudi koji su došli s istom namjerom, strpljivo čekajući da dođu do šaltera kroz koji bi mogli dodati ono što su donijeli zatvorenicima.

Došao je i na nas red. Dok je službenik sumnjičavo pregledavao sadržaj našeg paketa, primijetili smo našeg zatvorenika kako čeka u dnu prostorije. Budući da je vani bilo vidno, u dosta mračnoj prostoriji nismo ga mogli dobro raspoznati. Mora da se pitao tko bi mu to u Turkmenistanu mogao donijeti ovaj dar, jer on nije poznavao nikoga i nitko nije poznavao njega. Kad ugleda da se pregledava njegov paket, približi se da bi tiho upitao: “Jeste li vi ribari iz Galileje?” “Da, ribari smo odande…” Bili smo sretni što smo našli svog brata. Razgovor tog trenutka tu nije bio dozvoljen i službenik nam dobaci prijeteći pogled. Nismo smjeli više ništa. “Uzmi svoj paket i bježi!”, naredi starcu.

Kad ga uze u ruke, na licu mu se pojavi živ izraz zahvalnosti, dok su mu niz lice tekle suze radosnice. Zatim je morao napustiti prostoriju. I mi smo imali muke da ne zaplačemo, i za dosta vremena nitko nije progovorio. Činilo se da je svatko utonuo u vlastite misli.

Oko dva tjedna poslije dozvolili su nam da potražimo svog brata u zatvoru. Naša posjeta nije smjela trajati duže od trideset minuta, a ipak smo s radošću čekali ovo poslijepodne. Ovaj put nismo imali pravo ništa donijeti. Uostalom, pretresali su nas da bi se osigurali kako ne krijemo nešto u odjeći. Pošto je kontrola završila, odveli su nas u sobu za posjete ispunjenu stolovima i klupama.

Bilo je tu svuda zatvorenika koji su imali dozvolu da govore nekoliko minuta sa svojom rodbinom. Jedna se vrata otvoriše i Ivan Miroškin uđe. Ivan, naš brat. Odmah nas prepozna i približi nam se krupnim koracima. Nekoliko tjedana ranije nismo znali ništa jedni o drugima, a odmah dobismo utisak kao da se već dugo poznajemo. Bacio nam se oko vrata lijući suze, a mi ga zagrlismo također plačući. Toliko je bio sretan da ga je to potreslo. Ima dugo vremena, pomislih, da ga nitko nije čekao u sobi za posjete…

Sjeli smo postrance za stol od gruba drveta i po redu se predstavili. “Zašto si ovdje, brate?” “Ah!” reče, “to je već stara priča. Govorio sam susjedima o Isusovoj ljubavi i postajali su kršćani. Kad su za to saznali, uhitili su me.” “Rekao si da je to stara priča. Od kada si u zatvoru?” “Devetnaest godina.” “Devetnaest godina?!” Gledali smo ga jedva vjerujući. Ruke su mi padale, ostadoh otvorenih usta. Evo čovjeka koji je spreman sve podnositi za svoju vjeru, i to devetnaest godina! Dok su drugi nastavili s njim razgovarati, ostao sam tu potresen onim što sam vidio i čuo. Osjećao sam da je Bog sada govorio mom srcu tako da se više nisam mogao izmotavati.

Ivan Miroškin bio je za mene živ primjer koji je govorio više nego sve propovijedi svijeta. Gledao sam ga, opčinjen. Njegova vanjska pojava na sebi nije imala ništa privlačno. Bio je loše odjeven, prljav, moglo bi se čak reći da njegova bijedna odjeća nije bila ništa više do dronjci. Lice opaljeno suncem, bilo je izbrazdano dubokim brazdama, a koža na njemu ličila uštavljenoj. Od suhoće ispucane usne i kožu na rukama brzo bi izliječilo malo pomasti, ali ono što je za nas bio običan proizvod, u zatvoru je bio luksuz. Crte njegova lica bile su obilježene patnjom, dugih godina teškim radom, nedovoljnom prehranom, samoćom; a ipak, njegove su oči svijetlile gotovo natprirodnim sjajem. Osjećao sam se duboko ganut: ovaj je čovjek pregorio svoj život, on je dobrovoljno nosio svoj križ… No, Bog je ulio jedan takav mir u njegovo srce da je on natprirodno zračio iz njegova pogleda!

Od tada nisam više mogao sumnjati: ovaj je susret s Ivanom Miroškinom Bog udesio i za mene, jer me pripremao da prihvatim nešto od čega sam se ja neprestano ustručavao. Sigurno je da su nam Njegovi putovi često neshvatljivi, no ja sam se na kraju uvjerio da, ako između neba i zemlje ima mnogo stvari koje ne razumijemo, to ne znači da one ne postoje ili da ih ne treba prihvatiti.

 

Autor: Arthur Gesswein; iz knjige “Progonjen, ali ne napušten
Online Pharmacy, buy real cialis online, Free shipping, buying topamax, Discount 10%

PODIJELI ČLANAK