Tim nedjeljne škole

Branka_MenaloBranka Menalo (pastor za djecu)

Rođena sam 1974.

Moj muž Željko i ja roditelji smo šestero djece; Paule, Lare, Timona, Chiare, Tare i Zoe. Mi smo jedna «mala» obitelj u kojoj se stalno nešto događa, no mi se svi pazimo i učimo jedni od drugih. Naravno, znamo se i posvađati, no i to je dio života i učenja.

Po zanimanju sam vjeroučitelj. Volim svoj posao, jer volim raditi sa djecom. Volim se družiti s njima, poučavati ih, slušati što govore. Imam priliku i upoznati druge ljude koji također dijele ista uvjerenja po pitanju djece i sa njima provodim odlično vrijeme.

Volim se rolati, slikati, pisati priče za djecu. Volim heklati i to me opušta. Volim bilo kakve kreativne radionice. Volim kolače više nego čokoladu. I to kolače od sira na sve moguće načine. Volim kuhati. Provoditi vrijeme sa svojom obitelji.

Ne volim laži, svađe, nepravednost, mržnju…

Radim sa djecom od kada sam upoznala Krista (1994. g.). Duboko u svom srcu znam da je to mjesto gdje me Gospodin pozvao. Želim gledati generacije koje će biti bezkompromisne za Boga, snažne i zdrave obitelji koje donose promjene u društvu.

 

HelenaHelena Barić

Rođena sam 1991. u Zagrebu.

Živim u Dugom Selu sa svojom obitelji tatom Igorom, mamom Sanjom, mlađim bratom Davidom. Stariji brat Domagoj se oženio i živi u Puli. Završila sam pedagoški fakultet. Ovu godinu sam stažirala u vrtiću «Dugo Selo». Planiram završiti još dvije godine na fakultetu.

Zahvalna sam Bogu na njegovo vodstvu, jer znam da idem u smjeru kojim me On vodi.

Volim jesti orašaste plodove. Volim ljeto i odmor. Volim slikati, čitati priče, plesati, smijati se. Volim Čistoću i iskrenost. Volim plavu boju.

Ne volim ribe ni čokoladu. Ne volim hladnoću. Nije mi drago kada me netko ne razumije.

Uključila sam se u rad sa djecom jer su djeca spremna učiti, otvoreni su i najviše upijaju. Želim postavljati dobar temelj koji će im ostati u životu.

 

Matija_MuhinMatija Muhin

Rođen sam 1992.

Živim u Rugvičkom Črncu, sa svojom obitelji. Tatom Borisom, mamom Božicom, sestrama Valentinom i Monikom i bračom Ivanom i Danielom.

Trenutno studiram promet i povremeno radim. Vjerujem da me je Gospodin postavo na pravo mjesto iako su mi se događale teške situacije. Bog mi je pomogao i čuvao me.

Volim Boga, sporske aute, nešto novo izmisliti, slagati (popravljati) stvari. Volim pomagati ljudima, ljeto, razmišljati, iskenost…

Ne volim laži, neke morske plodove (škampe).

Jednog dana volio bih složiti električni auto 🙂

Uključio sam se u rad s djecom jer mi je jedan brat iz crkve rekao da postoji potreba. Odlučio sam se uključiti. Volim djecu i raduje me kada im mogu služiti. Također, Bog radi na meni kroz tu službu i stvarno sam mu zahvalan što me vodi.

 

Stefanija_KranjcinaŠtefanija Kranjčina

Rođena sam 1995.

Živim u Zagrebu.

Moju obitelj čine tata Veljko, mama Branka, mlađi brat Antonio i ja.

Studiram pedagogiju i portugalski jezik na Filozofskom fakultetu u Zagrebu.

Volim BOGA! Volim čokoladu (posebno bijelu). Volim slagati puzzle, čitati, putovati i učiti o novim kulturama drugih zemalja, stranim jezicima. Volim leptire.

Ne volim užurbanost i neorganiziranost.

Uključila sam se u rad sa djecom zato što imam na srcu rad s djecom!

 

AndiAndi Benčić

Rođen sam 1974. u Zagrebu.

Živim u Turopolju sa svojom obitelji, suprugom Ivanom, sinovima Dianom i Mateom, kčerkom Tinom.

Zaposlen sam kao vozač kamiona u firmi «In Time».

Volim prirodu, vožnju biciklom, filmove, muziku, PC, slatkiše…

Ne volim kišu, hladnoću, neurednost, oskudicu, juhu, zelje…

Uključio sam se u rad s djecom; Paaa, osim toga što su djeca Božji najmiliji i najčišći oblik života na ovome svijetu i što ih ja jako volim, uključio sam se u rad na poziciji tehničara u Nedjeljnoj školi prvenstveno jer je postojala potreba za time a ja sam želio služiti Bogu u službi u kojoj bih mogao biti najviše od koristi.

 

Kreso_Puzar_1Krešo Pužar

Rođen sam 1976.

Živim u Vrbovcu.

Nisam oženjen (trenutno). Bit ću u pravo vrijeme :).

Živim još uvijek (ponovo) sa roditeljima. Imam brata koji se zove Kruno. Imam psa Zena, kornjaču Filipa, mačka Muca i puno ribica.

Radim u Končaru u institutu. Posao mi je zanimljiv i dosta težak. Radim u kontroli kvalitete.

Volim se igrati sa djecom, volim sport i glazbu. Jako, JAKO volim slatko, kolače i bombone 🙂

Ne volim sebičnost, zapravo ne volim kada su ljudi sebični i zli, ne volim licemjerne ljude. Ne volim đavla, mrzim ga.

Drago mi je da  me je Bog spasio, da sam upoznao ove prekrasne ljude koje mi je Bog stavio na put i sa kojima sam u Nedjeljnoj školi. Sjajni su i puno ih volim. Jako, jako volim djecu i super mi je razgovarati sa njima. Radujem se svemu što Bog ima za njih.

Uključio sam se u rad sa djecom jer vjerujem da je to moj poziv i da me Bog želi tu.

 

Sandra Pleša

Rođena sam 1979. u Zagrebu.

Dolazim iz šesteročlane obitelji, te imam dva brata i sestru. Ja sam najstarija. 🙂

U Zagrebu sam živjela sve vrijeme i školovala se za medicinsku sestru i dipl.socijalnog radnika. No na kraju, voljom Božjom, ne bavim se ni jednim od tih zanimanja. Radim trenutno na kliničkim ispitivanjima lijekova, stvarno volim svoj posao i već je prošlo cijelo desetljeće otkako se njime bavim.

Nedavno sam preselila u Samobor i u njemu uživam! Znam da sam na pravom mjestu.

Boga sam upoznala prije nešto godina, ugradila se u crkvu Riječ života i počela raditi u nedjeljnoj školi.

Oduvijek sam voljela djecu i bila okružena njima. U nedjeljnoj školi nam je lijepo, dosta toga smo naučili, Bog nas mijenja, On je vjeran i čini dobre stvari, uvijek brine za nas i čuva nas.

U nedjeljnoj školi mi se i zabavljamo dok učimo pa me tako neki poznaju i kao “Bucu” i veselog Zeca Miška. 🙂 Lijepo nam je zajedno, jer volimo i poštujemo jedni druge, pomažemo si, surađujemo, dijelimo i predano radimo na ovom iznimno važnom Božjem djelu. Djeca jesu blagoslov od Boga, pozvana da rade na tom Božjem djelu zajedno s nama pa i da nastave kad nas više ne bude. Stoga mi našu zadaću shvaćamo vrlo ozbiljno jer što sada usadimo u njih, koji primjer im damo – donijet će rod u svoje vrijeme, Bogu na hvalu i slavu.

Uistinu vjerujem da svako dijete jest Božji biser – koji će sjajiti u ovom mračnom vremenu, te pokazati Krista kakav uistinu jeste – u Istini, Ljubavi, Sili i Snazi.

Bogu hvala na našoj dječici, na svemu što je učinio, što čini i što će tek učiniti. Njemu neka je sva slava!

 

Suncana_RapicSunčana Rapić

Rođena sam 1983., a odrasla sam u okolici Siska, gdje sam sa starijom sestrom i roditeljima provela djetinjstvo. U Zagreb sam preselila za vrijeme studija i tu živim sve do sada.

Po struci sam krajobrazni arhitekt. Radim u privatnoj firmi – institutu za primijenjenu ekologiju. Volim svoj posao jer je raznolik i nepredvidiv, pun izazovnih situacija koje pomiču moje granice, a posebno se radujem terenskim putovanjima širom lijepe naše jer imam priliku uživati i istraživati predivne krajolike.

Bog me privukao k sebi u ljeto 2005. Nedugo nakon toga, na poziv drage prijateljice Sandre, uključila sam se u rad s djecom. Bila je to laka i prirodna odluka jer volim djecu i vrijedne ljude s kojima tu volontiram. Vjerujem da sam na pravome mjestu.

Neki me me znaju kao Ratka ili puža Žarka, ali ipak se najčešće odazivam na teta Sunčana 🙂

Nadam se da ćemo se družiti … dobro nam došli

 

Ivana_RapicIvana Rapić

Rođena sam 1978.

Volim slaviti Boga. Volim djecu. Pogledati dobar film u kinu uz kokice (moje omiljeno jelo :)). Marljive iskrene i poštene ljude. Pomoći onima koji su u potrebi. Voziti auto, trčati. Volim prirodu. Svoju užu i širu obitelj (imam puno bratića). Božje bisere u 1. i 2. razredu. Volim Hrvatsku.

Ne volim površnost, neiskrenost, samoljublje, bahatost, nepouzdanost.

Volim djecu, dijelom jer je to i obiteljsko «pomazanje» – moj je djed, kojeg sam jako voljela kao mala, jako volio djecu i ona njega; a moja majka (njegova kćerka) je prosvjetni radnik.

Djeca su super – njihova jednostavna vjera i načini razmišljanja, njihova mašta i kreativnost, nekada smiješne, a ponekad zapanjujuće duboke izjave, njihova radost i zaigranost, mene inspiriraju i pune. A nakon rada s brojkama i dosta stresa, vjerujte da to jako puno znači :).

Vjerujem da je djetinjstvo ključno razdoblje u životu čovjeka – u njemu se u dijete usađuju prave vrijednosti, gradi karakter, ono dobiva primjer za život… Drago mi je zato da sam s drugom braćom i  drugom braćom i sestrama u Nedjeljnoj školi djelić onoga što Bog radi u djeci.

U rad s djecom uključila sam se na poticaj mog dobrog prijatelja, a tu je bila i moja sestra koja je u Nedjeljnoj služila već dulji niz godina.

Želja mi je djeci nedjeljna škola ostane u pamćenju kao mjesto gdje su čuli nešto (novo) o Bogu i osjetili Njegovu ljubav i prihvaćanje. Gdje su bile neke tete i stričeki koji su voljeli Boga i voljeli njih. Gdje su učili, igrali se, gdje im je bilo zabavno :).

A dok mi učimo njih Božju Riječ, Bog uči nas kroz njih J. Ne kaže Isus uzalud :»Pustite dječicu i ne priječite im k meni jer takvih je kraljevstvo nebesko. « (Matej 19:14).

 

Ksenija_BajicKsenija Bajić

Rođena sam 1972.

Moja obitelj ima četiri člana. To su Tomo (suprug i najbolji prijatelj), kčer Anja i sin Timotej.

Učiteljica sam likovne kulture i radim u dvije osnovne škole. Jedna sam od onih sretnica koje uistinu vole svoj posao. Biti učiteljica likovnog toliko je kreativan posao da više nemam potrebu sama crtati i slikati. Možda jednog dana kada djeca malo narastu. 🙂

Volim biti ponekad sama i organizirati vrijeme kako želim, vjerojatno zato što sam rijetko sama. Volim i istovremeno provoditi vrijeme sa svojom obitelji na nekim neuobičajenim mjestima. Volim glsno slušati glazbu, doma i u autu, volim i plesati.

Ne volim voziti po autoputu. Ne volim ogovaranje. Čuti da mladi (a i stariji) vole slušati narodnjake. Čuti prazne priče srednjoškolaca u tramvaju i busu (tada stavim slušalice).

Porijeklom sam s Hvara u kojem uživam preko ljetnih praznika, a ponekad i zimskih.

U rad sa djecom uključila sam se davne 2005. g. kada me pastorica Branka pozvala da vodim likovnu radionicu za školsku djecu. Postepeno je to preraslo u rad s djecom, što je i meni bilo zanimljivije nakon što sam neko vrijeme u radu s djecom gledala kako to radi pastor Branka. Do tada sam mislila da je rad s djecom – čuvanje djece, ali sam vidjela da je to daleko više od toga. Kroz rad izuzetno sam blagoslovljena, jer već vidim one koji više nisu djeca, kako postaju mladi ljudi koji u svom životu nose Božje standarde. Blagoslovljena sam zajedništovm sa svojom obitelji, ljudima s kojima radim i koji se nesebično daju u tu službu. Blagoslovljena sam i osobno.

 

Danko_DujmovicDanko Dujmović

Rođen sam 1979. u Kutini.

Nakon završene osnovne škole dolazim u Zagreb kako bi nastavio svoje srednjoškolsko obrazovanje.

U Kutini i danas žive moji roditelji, no iako ja već više od polovice svoga života ne živim s njima, još se uvijek smatram Kutinčaninom i Moslavčaninom. Nažalost, nemam braće i sestara i zbog toga mi je uvijek bilo žao te i sada pomalo zavidim velikim i bučnim obiteljima s puno djece.

Maturirao sam u Nadbiskupskoj klasičnoj gimnaziji 1998. U Zagrebu sam produžio boravak sve do danas jer sam tu nastavio studirati na Filozofskom fakultetu (povijest umjetnosti i povijest) te nakon toga dobio prvi posao, u Muzeju za umjetnost i obrt. Iako sada radim na Odsjeku za povijest umjetnosti Filozofskog fakulteta u Rijeci, još uvijek živim u Zagrebu budući da, zahvaljujući svim tehničkim, komunikacijskim, prometnim i inim postignućima, mogu raditi od doma, dok svu nastavu održavam u jednom danu u tjednu. Na sadašnjem poslu se bavim proučavanjem srednjovjekovne umjetnosti i krajolika u kojem je ona nastajala.

Na rad u Nedjeljnoj školi me potaknuo poziv Ivane Rapić jer je rekla da je potrebna pomoć, a ja sam smatrao da bih mogao barem pokušati vidjeti mogu li biti od pomoći. Nisam bio potpuno neiskusan u radu s djecom budući da sam u muzeju radio u Pedagoškom odjelu i tamo sam kroz vodstva na izložbama i provođenje kreativnih radionica radio s posjetiteljima svih starosnih dobi. To me je iskustvo na neki način oblikovalo jer sam tada shvatio koliko rad s djecom oplemenjuje i izgrađuje. A s tim iskustvom mogu reći da sam najkvalitetnije razgovore vodio upravo s ljudima koji su bili stari od 3 do 10 godina jer, za razliku od većine odraslih, oni doista u razgovoru sudjeluju – ne samo pričanjem već, što je važnije, i slušanjem!

Živim u Zagrebu. Trenutno sam neoženjen.

Radim kao znanstveni novak / asistent na Odsjeku za povijest umjetnosti Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Rijeci.

Volim film, umjetnost.

Ne volim gubljenje vremena, nepouzdanost.