Kada sve bude rečeno i učinjeno, te se povuče crta, bit će važno samo jedno: jesmo li bili vjerni – Bogu, svojoj riječi, preuzetim obvezama i onome što nam je dano na raspolaganje i upravljanje. Suvremeno društvo zanemaruje riječ vjernost, kao i sam pojam vjernosti. Mnogi ljudi ne cijene vjernost, već se bore za svoje interese i užitke. Vrline danas nisu popularne. O njima se ne govori i nema ih na naslovnicama dnevnih novina i časopisa.

Ljudi žele da smo im vjerni, ali sami to ne žele biti. Svi mi priželjkujemo vjerne prijatelje, radnike, kolege i bračne partnere, ali koliko vjernosti ima u nama? U navedenim stihovima vidimo da Isus snažno naglašava vjernost. To znači da Bog ponajviše cijeni baš tu vrlinu te da je traži od nas.

U prošlosti se daleko više držalo do vjernosti. Dogovorivši se o nečemu, ljudi bi se rukovali i to je bilo dovoljno – obje bi strane poštivale taj dogovor. Danas mnogi sastavljaju velike ugovore s malim slovima. Razlog? Nema vjernosti danoj riječi.

Hedonizam (ugađanje sebi) je danas in. Sve se relativizira i svemu se pristupa s nonšalantnim stavom. Ljudi bježe od većih obveza, kako na poslu tako i u prijateljskim odnosima, pa čak i u bračnoj zajednici. Zato imamo tako mnogo „srušenih mostova“ i uništenih brakova.

Neki potpisuju predbračne ugovore, jer ne ulaze u brak kako bi radili na sebi i uspjehu bračne zajednice. Priča se kako na nekim mjestima u Las Vegasu umjesto frazom „… dok nas smrt ne rastavi“, novopečeni mladenci završavaju svoje bračne zavjete riječima: „… dok nam bude dobro.“

Moja je pretpostavka da svi ulaze u brak zato što se vole. Ako bračni partneri, koji se vole, ne mogu biti vjerni jedan drugome, kome onda mogu biti vjerni? Neke životne uloge zahtijevaju od nas trajnu vjernost, a neke – privremenu. Djelovanje u svojstvu supružnika i roditelja te Kristovog učenika ili službenika podrazumijeva trajnu vjernost. A ona otpočinje i nastavlja se odlukom te razvijanjem karaktera i kulture vjernosti. Svaki put, kad odlučimo biti i ostati vjerni, mi utvrđujemo kulturu vjernosti. Odluku o vjernosti nije teško donijeti, ali provoditi ju u djelo iz dana u dan prava je borba!

Vjernost je uvijek na kušnji. Ona mora proći ispit vremena i nadvladati pritiske. Nije lako ostati vjeran, posebno u vremenu u kojem kultura nevjernosti snažno utječe na živote svih nas.

 

Kultura nevjernosti

Kulturu definiramo kao naučene obrasce razmišljanja, osjećanja i djelovanja. Ti obrasci oblikuju naš životni stil. Mnogi su muškarci i žene prihvatili životni stil nevjernosti. Nisu vjerni nikome, pa čak ni sami sebi. Čine ono, što im se sviđa, te jasno i glasno podupiru takav način života.

Nevjerni ljudi često razvijaju oportunističke sklonosti. Mijenjaju političke stranke, bračne partnere, poslove i prijatelje jer su prevrtljivi. Nevjerni ljudi nemaju ni predanosti niti poštovanja. Oni poštuju nešto ili nekoga dok im to odgovara. Nakon toga poštuju ono što im u tom trenutku više odgovara.

Ako zaista poštujemo Boga i savez, koji smo sklopili s Njim, nećemo prekršiti taj savez ni u trenucima nevolje. Pruži li nam se prilika za postizanje velikog uspjeha, mi ćemo iznad svega ostati vjerni svom savezu s Bogom.

Kršćanin, koji zbilja poštuje Boga, poštuje i ono što Bog govori. Izgubi li poštovanje prema Bogu, izgubit će i poštovanje prema Njegovoj Riječi. Poštuješ li Božju Riječ, nećeš nastojati pronaći mane ili slabosti u njoj. No, ako joj pokušavaš pronaći mane, znači da nekoga ili nešto drugo cijeniš više nego Boga.

Kada poštuješ slugu Božjeg, ti mu ne tražiš mane, ne govoriš ružno o njemu i ne ismijavaš njegove slabosti.

Ljudi, koji su vjerni Bogu, vjerni su svemu što je Božje. Oni ne ruše Njegove sluge, već ih podržavaju. Na žalost, neki su vjernici prigrlili kulturu nevjernosti. Takvi ljudi uzrokuju probleme sebi i drugima, svjesno ili nesvjesno promičući podijeljenost i razdore. Crkva, koja tolerira kulturu nevjernosti, ne može opstati. Ona je razdijeljeno kraljevstvo te ne može biti uspješna. Pastori i vjernici, koji potiču ili dopuštaju kulturu nevjernosti, potiču propast svojih crkava.

Kršćani moraju konfrontirati nevjernost. Budu li samo šutjeli, ne opominjući osobu, koja potiče i širi kulturu nevjernosti, postat će njeni suradnici. Svi se službenici i vjernici trebaju boriti za očišćenje Crkve od nevjernosti.vlast, vjernost, crkva

 

Ispravna i neispravna vjernost

Neki su ljudi vjerni osobama i stvarima kojima ne bi trebali biti vjerni, a đavao to koristi. Zlonamjerni pojedinci nerijetko vežu ljude uz sebe, navodeći ih da im budu vjerni. Hitler je imao vrlo vjerne sljedbenike. Sotonističke crkve zahtijevaju vjernost od svojih pripadnika. Mafijaški bosovi također. Postoje tradicije kojima ljudi ne bi trebali biti vjerni, ali ipak jesu. Neki su vjerni organizacijama kojima ljudi također ne bi trebali biti vjerni.

Vjernost je pozitivna osobina. No, to se odnosi samo na onu vjernost koja je Bogu ugodna. Samo bismo nju trebali zadržati u svojim životima!

Nije dobro vjerno slijediti čovjeka ako ta vjernost nosi u sebi nevjernost prema Bogu i Njegovim zapovijedima. Na primjer, nije dobro ako je muškarac vjeran svojoj ljubavnici, dok s njom vara suprugu s kojom je sklopio savez pred Bogom.

Nije dobro izražavati vjernost religioznoj organizaciji ili voditeljima koji su nevjerni Bogu.

Želimo li primati Božje blagoslove, moramo Mu ostati vjerni. Ako nismo potpuno vjerni, ne možemo biti ni potpuno blagoslovljeni. Ne možemo se u potpunosti ostvariti bez potpune vjernosti.

Neki vjernici zbilja ne shvaćaju kako biti kršćanin znači biti vjeran Bogu i onome što je Božje. Vjernost tih kršćana je malena ili djelomična. Drugim riječima, vjerni su dok imaju koristi od toga. Dok im ideš niz dlaku i dok im je dobro, sve je O.K. No, krenu li stvari u drugome smjeru (suprotnom njihovim očekivanjima), otići će u drugu crkvu.

Kada je osoba vjerna, ona je predana. Ne sjedi na dva stolca, već je postojana i dostojna povjerenja.

 

Vjernost nas kvalificira

Nadarenost, šarm i dobre govorničke sposobnosti nisu kvalitete na temelju kojih nas Bog poziva ili promiče. On najprije traži pouzdanost i vjernost. „Ti se, dakle, sine moj, jačaj milošću Krista Isusa! Ono što si od mene čuo pred mnogim svjedocima, povjeri pouzdanim ljudima koji će biti sposobni i druge poučiti!“ (2. Timoteju 2:1,2).

Biblijska riječ, koju su prevoditelji preveli kao pouzdan, znači vjeran, odan, pouzdan, dostojan vjerovanja, od povjerenja te postojan u riječi i obećanjima. Neiskusni vjernici misle: „Ako je osoba nadarena, sigurno je kvalificirana za službu! Ako je društvena i prijateljski nastrojena, sigurno je pastor. Dobar će govornik biti i dobar službenik!“

Ništa od toga ne mora biti istina. Sukladno navedenom stihu, to nisu ključne osobine za ostvarenje uspješne službe. Pavao ističe kako trebamo tražiti pouzdanost, vjernost i postojanost.

Bog te može osposobiti, ali ti trebaš razviti ljubav, vjernost, svoj karakter i kulturu vjernosti u svemu što činiš. Svi Božji službenici, vjernici i starješine trebaju biti vjerni. Pavao naglašava: „Prema tome, neka nas smatraju ljudi za sluge Kristove i upravitelje Božjih tajna! Kad je tako, od upravitelja se dalje traži da se svaki pokaže vjeran“ (1. Korinćanima 4:1,2).

Imao sam, na žalost, priliku vidjeti odlične propovjednike koji nisu bili vjerni. Vidio sam i ljude koji funkcioniraju u darovima (proroštvo, iscjeljenje i sl.), ali nisu ostali vjerni. Svojim su darovima privukli sljedbenike i njihovu predanost. No, kad su njihovi karakterni nedostaci izašli na površinu, sljedbenici su ostali zbunjeni i zavedeni. Na kon toga, neki su se vratili u svijet ili religiju.

Bog traži vjernost. Na svršetku vremena neće biti važno koliko smo toga učinili, na kojoj smo funkciji služili, koju smo titulu imali i u kojim smo darovima djelovali.

Boga će zanimati jesmo li bili vjerni. On ne nagrađuje uspješnost, već vjernost u izvršavanju zadaće, odnosno Njegove volje za nas. Ako osoba nije bila vjerna Bogu, svom pozivu, primljenom otkrivenju, Božjim slugama, lokalnoj crkvi te braći i sestrama, nema mnogo toga čime se može ponositi.

Ako nismo vjerni, nemamo pravo tražiti vjernost od drugih. No, ako jesmo, tada zaslužujemo vjernost.

 

Odakle dolazi nevjernost?

Nevjernost je karakterna izobličenost ili posljedica djelovanja demonskoga duha. Ponekad se jedno nadovezuje na drugo.

Karakterna se izobličenost razvija u ljudima koji su izloženi određenim utjecajima u obitelji, školi, društvu te različitim vizualnim i auditivnim sadržajima. Dakle, ljudi svjesno ili nesvjesno prigrle nevjernost kao prihvatljiv način ponašanja, odnosno normu, te na tom temelju razvijaju svoje karakterne osobine.

Pismo nam pokazuje kako i zli duhovi mogu imati svoje prste u nevjernosti. U Hošei 5:3,4,7 čitamo: „Poznajem ja Efrajima, Izrael mi nije skriven: da Efrajime, bludu [nevjernosti] si se odao, okaljao si se, Izraele. Ne daju im djela njihova da se Bogu svome vrate, jer je duh bluda [nevjernosti] među njima; oni Jahve ne poznaju… Jahvu su iznevjerili: rodili su kopilad; vjetar će žarki proždrijeti polja njihova.“

Hošea 4:12,13 nam govori kako je nevjernost (blud) posljedica djelovanja duha bludnosti, odnosno razvratnoga duha: „Narod moj savjet traži od drva, palica mu njegova daje odgovore: jer duh razvratni njih zavodi, te se od Boga svoga bludu odaju. Oni žrtvuju na gorskim vrhuncima i na bregovima pale kad, pod hrastom, jablanom i dubom; jer je tako lagodno pod njihovom sjenom. I zato, odaju li se vaše kćeri bludu, čine li preljub vaše nevjeste….“

Taj duh navodi ljude na prihvaćanje nevjernosti (bluda) kao prihvatljive opcije. Što se više prepuštaju takvom razmišljanju, to ono više postaje norma u njihovim životima, približavajući ih samom činu nevjernosti, to jest bludu.

Osoba, koja se prepustila duhu nevjernosti, odbacuje svaku pomisao na predanost. Ako je do tada i živjela u predanosti (supružniku, crkvi), počinje joj okretati leđa, prepuštajući se (privremeno ili trajno) nekom ili nečem drugom Biblija spominje različite vrste nevjernosti i bludnosti. Osoba može biti nevjerna Bogu, supružniku, svojoj riječi ili nekomu (nečemu) drugom. To, što je osoba postala nevjerna Bogu i Njegovoj Riječi, ne znači da je prestala s duhovnim aktivnostima. Božji je narod u Starom zavjetu mnogo puta izražavao svoju nevjernost prema Bogu, prepuštajući se idolopoklonstvu – štovanju drugih bogova.

S religioznoga su stajališta bili vrlo aktivni, ali je njihova religioznost bila kontraproduktivna i sinkretistička. Radilo se više o štovanju zlih duhova, koji su se javljali pod raznim imenima, nego o štovanju Boga. Slavljenje, molitvu i prinošenje žrtava jednome Bogu Izraelci su zamijenili štovanjem, molitvama te prinošenjem žrtava drugim „bogovima“ (demonima). Duh razvratni (duh bluda) odvukao ih je od Gospodina i pripojio ih zlim duhovima – stvorenjima.

U nevjernosti ne dolazi do prekida aktivnosti, već do svojevrsnih zamjena. Govoreći o Izraelcima, Pismo tvrdi: „Umišljajući da su mudri postali su ludi te su zamijenili slavu besmrtnog Boga kipovima, to jest slikama smrtnog čovjeka, ptica, četveronožaca i gmazova… Istinu su zamijenili lažju te se klanjali stvorenju umjesto Stvoritelju“ (Rimljanima 1:22-25).

Nevjerna osoba nije vjerna ni Bogu, ni Njegovoj slavi ni Istini. Nevjerna je Božjoj Crkvi i službenicima.

Ako u crkvama imamo nevjerne kršćane, naše su crkve slabe. Svaka nevjerna osoba treba izbavljenje, bilo da joj je karakter izobličen ili se nalazi pod utjecajem zlih duhova. Dakle, svatko od nas mora biti predan isključivo Bogu i onom što je Božje. To znači da zarobljeni ljudi trebaju pronaći crkvu i službenika od kojih će zatražiti pomoć i molitvu za izbavljenje. Tom se službeniku (crkvi) trebaju trajno predati.

Vjernost sjedi na jednom stolcu. A taj je stolac „izrađen“ od onoga što dolazi od Boga i što Mu je ugodno.

Oslobođena osoba mora odlučiti kako će se svim svojim snagama boriti protiv kulture nevjernosti u svom životu i životima drugih ljudi.

 

Trajno vjerni 

Uvjeren sam kako neki pozvani kršćani nisu otpušteni u službu baš zato što nisu bili vjerni. Bog ih je doveo u nečiju službu i stavio pod nečij i autoritet , al i on i nis u bili vjerni toj osobi. To ih je diskvalificiralo.

Premda imaju darove i sposobnosti, neki nisu ni primili poziv za službu jer nisu prihvatili vjernost kao ključno načelo svoga kršćanskog života.

Vjernost nam daje pravo da budemo izabrani. Dovodi nas među one koji ulaze u uži izbor. No, želimo li ići dalje, trebamo prigrliti trajnu vjernost. Drugim riječima, moramo naučiti ostati vjerni i onda, kada dođu pritisci i nerazumijevanje (možda zbog nedovoljne komunikacije). Odluku o vjernosti lako je donijeti, ali ju je daleko teže neprekidno provoditi u djelo. Kršćanin mora proći test vremena te naučiti pravilno postupati u razdobljima napada i pritisaka.

Nevjernost se ne uočava kada svima ide sve u prilog. Naprotiv, susrećemo ju tamo gdje postoje neispunjene osobne ambicije. U više sam navrata imao priliku vidjeti ljude koji su imali osobne ambicije ili nerealna očekivanja. Kada se iste nisu ostvarile, oni bi zakoračili u nevjernost bilo Bogu, crkvi ili drugim osobama. Nevjernost se očituje i kada crkva prolazi kroz teško razdoblje (vatru, probleme) te u razdobljima promjena. Svi znamo da pravi prijatelj ostaje s nama u dobru i u zlu – čak i kada nam se mišljenja razilaze.

U crkvama prepoznajemo barem dvije vrste nevjernosti– potpunu i djelomičnu.

Uzmimo primjer osobe (vjernika ili službenika) u duhovnom razvoju koja se ne slaže s postupcima glavnoga voditelja. Premda voditeljevi postupci nisu grješni, spomenuta osoba smatra kako bi trebalo postupiti na drukčiji način. Ako u tim trenucima ne odluči biti podložna i vjerna, prepustit će se nevjernosti. Možda se neće otvoreno pobuniti ili otići iz crkve, ali će se u svom srcu udaljiti i odvojiti od daljnjega razvoja. To je djelomična nevjernost.

Ona se javlja u razdobljima u kojima glavni voditelj počne uvoditi promjene koje neki ljudi ne podržavaju.

Može se javiti i onda, kada se u crkvi pojave problematične situacije, ili želje nekih osoba ostanu neispunjene.U takvim trenucima neki postaju manje vjerni i posvećeni Bogu i Njegovoj crkvi. Drugi mogu postati potpuno nevjerni te tako sami sebe diskvalificirati iz „utrke“ – Božjega plana za njihove živote i službe.

Sljedeći razlog, zbog kojeg neki pozvani vjernici nisu izabrani, je privremena vjernost. Ima kršćana koji su vjerni jer shvaćaju kako će samo tako izgraditi platformu za vlastitu službu. Znaju da im ugrađivanje u određenu crkvu donosi legitimitet koji im je potreban za ulazak u vlastitu službu. Ti vjernici nisu iskreni ni prema sebi niti prema drugima pa ih Bog ne može nagraditi. Oni se nikada potpuno ne razviju. Nalik su na napola ispečen kruh – niti jesu službenici, niti nisu. Imaju neke spoznaje i sposobno sti, ali ne i puninu blagoslova koju im Bog želi dati.

Iskorijenimo svaku nevjernost iz svojih života i crkava! Stvorimo u sebi i svojim crkvama kulturu vjernosti. Budimo vjerni Bogu i Njegovoj Riječi, kako i svojoj riječi i obećanjima. Ostanimo vjerni Kristu!

„Zmija bijaše lukavija od sve zvjeradi što je stvori Jahve, Bog. Ona reče ženi: ‘Zar vam je Bog rekao da ne smijete jesti ni s jednog drveta u vrtu?’ Žena odgovori zmiji: ‘Plodove sa stabla u vrtu smijemo jesti. Samo za plod stabla što je nasred vrta rekao je Bog: Da ga niste jeli! I ne dirajte u nj, da ne umrete!’ Nato će zmija ženi: ‘Ne, nećete umrijeti! Nego, zna Bog: onog dana kada budete s njega jeli otvorit će vam se oči, i vi ćete biti kao bogovi, koji razlučuju dobro i zlo.’ Vidje žena da je stablo dobro za jelo, za oči zamamljivo, a za mudrost poželjno: ubere ploda njegova i pojede. Dade i svom mužu, koji bijaše s njom, pa je i on jeo. Tada se obadvoma otvore oči, i upoznaju da su goli. Spletu smokova lišća i naprave sebi pregače.“ Postanak 3:1-7

 

Autor: Damir Šićko Alić