Kada god vidim svećenika hodajući ulicom, čini mi se nevjerojatnim, nemogućim, da sam i sam donedavno bio rimokatolički svećenik, da sam morao vjerovati i naučavati ono što on mora naučavati. Jasno znam zašto sam napustio Rimsku crkvu, ali ne mogu razumjeti zašto svećenici ostaju u svećenstvu, i zašto sam i sam bio svećenik Rimske crkve.
Rođen sam u sjevernoj Italiji, u Veneciji, 22. ožujka 1917. godine. Kad mi je bilo 10 godina poslali su me u rimokatoličko sjemenište u Piacenzu. Nakon 12 godina studiranja bio sam zaređen za svećenika – 22. kolovoza, 1939. Dva mjeseca kasnije, kardinal R. Rossi, moj nadređeni, poslao me u Ameriku kako bih tamo služio kao pomoćni svećenik u novoj talijanskoj crkvi Presvete Majke Cabrini u Chicagu. Unutar četiri godine postao sam propovjednik u Chicagu, i u New Yorku.
Nikada nisam preispitivao jesu li moje propovijedi i poučavanja protivna Bibliji. Jedina briga i čežnja koju sam nosio u sebi bila je ugoditi Papi. Jedne nedjelje u veljači 1944., uključio sam radio i slučajno zastao na stanici koja je upravo prenosila propovijed iz neke protestantske crkve. Nije mi bilo dozvoljeno slušati protestantske propovijedi, ali me program zainteresirao i nastavio sam slušati. Moja stara teologija bila je potresena onime što sam čuo, a sve je bilo utemeljeno na Biblijskoj istini. „Vjeruj u Gospoda Isusa i bit ćeš spašen“, rečeno je. Dakle, vjerovati u spasenje nije bio grijeh protiv Duha Svetog.
Nisam odmah potpuno prihvatio takvo učenje Pisma, ali su u meni započele dvojbe vezane uz nauk Rimokatoličke crkve. Počeo sam više važnosti pridavati biblijskom učenju koje je stajalo nasuprot učenju papinskih dogmi i zakona. Siromašni ljudi svakodnevno su mi davali iznose od 5 do 20 dolara za dvadeset minuta ceremonije, nazvane misa, jer sam obećavao spasiti duše njihove rodbine iz vatre čistilišta.
Ipak, kad god bih pogledao u veliko raspelo na oltaru, činilo mi se kao da me Krist kori govoreći: „Kradeš novac siromašnog naroda koji teško radi i daješ im lažna obećanja. Naučavaš nauk koji je protivan mom nauku. Duše vjernih ne idu na mjesto mučenja – čistilište; jer sam ja rekao da su blagoslovljeni oni koji su preminuli u Gospodinu – počivaju od svojih trudova. (Otkrivenje 14:13) Ne trebam opetovane žrtve, jer je moja žrtva bila potpuna. Moje djelo spasenja je bilo savršeno, jer ga je Bog blagoslovio uskrsnuvši me iz mrtvih. Jednim uistinu prinosom zasvagda usavrši posvećene. (Hebrejima 10:14) Ako vi, svećenici i pape, imate moć oslobađati duše iz čistilišta misama i pomilovanjima, zašto čekate na dar? Ako vidite kako pas gori u vatri, zar čekate vlasnikov novac da biste psa izvadili iz vatre?“
Nisam više mogao gledati Krista na oltaru i propovijedati kako je Papa nasljednik Kristov, namjesnik Petrov, neoborivi kamen na kojemu je sazidana Kristova crkva, jer mi se činilo da ponovno čujem tužan glas koji govori: „Vidio si papu u Rimu, njegovu veliku i bogatu palaču, njegovu stražu i ljude koji mu ljube noge. Vjeruješ li da on zaista zastupa mene? Ja sam došao služiti ljudima, prao sam im noge i nisam imao mjesto na koje ću poleći glavu. Pogledaj Križ i mene na njemu. Vjeruješ li uistinu da je Bog sagradio svoju Crkvu na čovjeku, kada Biblija jasno govori da je Kristov nasljednik Duh Sveti (Ivan 14:26) i da je kamen zaglavni – Krist? Crkva sazidana na čovjeku uistinu nije moja Crkva.“
Još uvijek sam propovijedao kako Biblija nije jedina mjerodavna u pitanjima vjere, već da trebamo i tradiciju i crkvene dogme kako bi razumjeli Sveto Pismo. Opet, glas u meni je govorio: „Propovijedaš protiv biblijskog nauka; propovijedaš glupost. Zašto govoriš da kršćani trebaju Papu da bi mogli razumjeti Sveto Pismo? Ja sam osudio ljudsku tradiciju, jer svatko treba osobno razumjeti poruku potrebnu za osobno spasenje. Ja sam Krist, Sin Božji, i vjerujući u mene imate život u mom imenu.“ (Ivan 30:31)
Poučavao sam ljude da idu k Mariji i svecima, umjesto da idu ravno Kristu. Glas u unutrašnjosti je pitao: „Tko te spasio na Križu? Marija, sveci, ili ja – Isus? Ti, kao i mnogi drugi svećenici, ne vjeruješ u kipove, krunice, sakramente, svijeće, a ipak nastavljaš te stvari držati u svojim crkvama. Ne želim nikakva trgovanja u svojoj Crkvi. Moji vjernici trebaju se klanjati u duhu i istini. Uništite idole, učite ljude da mole, da dolaze k meni.“
Dvojbe su me najviše mučile kada bih se nalazio u ispovjedaonici. Ljudi bi dolazili i klečali preda mnom, ispovijedajući mi svoje grijehe. Ja bih, sa znakom križa, obećavao da imam moć opraštati im grijehe. Ja, grešnik, čovjek, zauzimao sam Božje mjesto. Božja pravednost i onaj strašni glas prodirao je sve jače: „Lišavaš Boga Njegove slave. Ako grešnici žele oprost, moraju ići k Bogu, a ne k tebi. Božji je zakon kojeg su prekršili. Bogu se, dakle, trebaju ispovjediti, i jedino od Boga mogu tražiti oproštenje. Nijedan čovjek ne može oprostiti grijehe, ali Isus može – i On oprašta. On će spasiti narod svoj od grijeha njegovih. (Matej 1:21) I nema ni u kome drugom spasenja. Nema uistinu pod nebom drugoga imena dana ljudima po kojemu se čovjek može spasiti. (Djela apostolska 4:12) Samo je jedan Bog, i samo je jedan posrednik između Boga i ljudi, čovjek Isus Krist. (1. Timoteju 2:5)“
Više nisam mogao ostati u Rimokatoličkoj crkvi, jer ne mogu nastaviti služiti dvama gospodarima: Papi i Kristu. Nisam mogao vjerovati u dva proturječna nauka: tradiciju i Bibliju. Napustio sam rimsko svećenstvo i rimokatoličku tradiciju 1944. godine, i prepustio se vodstvu Duha Svetoga u svjedočenju Božje ljubavi i milosti koje spašavaju čovjeka. Počeo sam poticati i druge koji vjeruju da svjedoče Isusov nauk bez straha.
Izvor: New Hope In The Lord International Ministries
Autor: Joseph Zacchello
