Svjedočanstva bake Mire iz naše crkve imaju posebnu vrijednost. Govore o vodstvu Duha Svetoga u svim životnim situacijama, jer Bog je uz nas i kroz nas želi dotaći i druge. Svi su pozvani i svima smo pozvani svjedočiti, poznatima i nepoznatima – dijeliti Radosnu vijest.

Prijatelj

Bila sam na vratima crkve kad iz daljine vidim jednog prijatelja koji je skupa samnom nekada ogovarao Boga. Budući da sam znala da voli čitati, a on se prenerazio kad je čuo da idem u crkvu, rekao je: „Jel moguće?,“ a ja velim: „Da!“. Brzo sam ušla u crkvu gdje su bile izložene knjige i kalendari i uzela sam jednu knjigu i kalendar i poklonila mu kao dar. Nakon godinu dana kad je valjda pročitao zadnji listić, ja ušla u hodnik crkve, i ugledam tog prijatelja kako sjedi pun poniznosti i strahopoštovanja. Veli meni: “Joj Mirela svaki dan sam trgao i čitao onaj kalendar koji si mi dala i kad sam došao do kraja odlučio sam da dođem.” Pitao me da li bi smio ostat na jednoj službi. Joooj to me niko ni pital na nijednoj službi i to s tolikim stahopoštovanjem. Rekla samo mu, samo uđi. Nakon izvjesnog vremena Gospod ga je uzeo k sebi.

Trgovac

Netko zvoni na vratima, pogledam, pred vratima nepoznati čovjek. Pita me dal želim osigurati stan. Meni je momentalno došlo da kažem da ja imam osiguran stan u vječnosti, ali nisam, i zatvorila sam vrata. On je otišao susjedi preko puta. Nakon par minuta otvorila sam ponovno vrata stana i vidim da on još uvijek stoji. Pitao me, gospođo da li mogu razgovarit s vama, a ja sam osjetila da nije vezano uz stan. Pustila sam ga u sobu. Kako sam imala običaj imati citate iz Biblije po zidu on ih je počeo čitati. Bio je naprosto oduševljen, pa sam mu ponudila da sjedne.

Rekao mi je: Gospođo, kako ste radosni, a ja se moram na silu smijati. Velim mu bi li vi htjeli imati radost koju ja imam? Kleknite tu, ja ću izaći van, razgovarajte s Isusom i recite mu sve grijehe, tako sam i ja, a ja idem u kuhinju. On je kao malo dijete, kleknuo, ridao, urlao, više od pola sata, brzo sam zvala braću da mole. Milovan, moj sin, prišuljao se do njega, i molio s njim, a da ovaj nije primjetio. Šmrklji su mu visili iz nosa a osmijeh na licu od uha do uha, u trenu je postao drugi čovjek. Došel je kisel ko krastavac, a otišo kao radostan čovjek. Trebao je ići na svadbu, i ljudi su ga čekali ali on je bio presretan i bez svadbe.

PODIJELI ČLANAK