Naš dugogodišnji prijatelj i službenik Bengt Wedemalm (1961. – 2021.) otišao je Gospodinu. Rođen je 1961. u Švedskoj, a u službi Njegova veličanstva je bio 40 godina. Često je isticao svoj sretan brak sa suprugom Vivianne, svojih četvero djece i desetero unučadi. Bio je predani evangelizator, s velikim žarom da donese radosnu vijest o Kristu u zemlje čija su vrata bila zatvorena za Evanđelje, poput zemalja istočnog bloka 80-ih godina, kao i islamskih zemalja.

Bog ga je upotrijebio za otvaranje nacija, poput Albanije. Smatrao je svojim izazovom donijeti Radosnu Vijest o Isusu Kristu na područja koja nisu bila izložena Evanđelju. Bio je traženi propovjednik diljem svijeta, koji je na dinamičan i najčešće duhovit način prenosio izuzetno važnu poruku Evanđelja. Nosio je duh vjere i bio poznat po nadnaravnim znacima i čudesima koja je Bog kroz njega činio.

U Hrvatsku je dolazio evangelizirati još u 80-im godinama, a kasnije i redovno služiti u crkvama ‘‘Riječ Života“. Bio je blizak prijatelj apostola Damira Šićka Alića. Posljednji puta posjetio nas je u srpnju 2020., kada je služio u Zagrebu i Osijeku. Priliku da budemo domaćini njegovim posjetama i suradnju s Bengtom smatramo velikom privilegijom od Boga. U nastavku pročitajte isječak iz njegove knjige “U službi Njegova veličanstva“.

 

Bivša Jugoslavija

U jesen 1985. doselili smo u Uppsalu. Vivianne i ja proveli smo cijelo ljeto radeći u noćnim smjenama, kako bismo zaradili novac za biblijsku školu. Uvijek sam vjerovao da mi trebamo obaviti svoj dio posla, kako bi Bog obavio svoj.

Preselivši u Uppsalu, počeo sam raditi u prodavaonici namještaja Möbler & Slöjd, koja se nalazila pokraj zgrade biblijske škole. Bio je to veliki blagoslov!

Uživali smo u biblijskim učenjima u školi. No, vjerujem kako smo tamo primili nešto što je bilo još važnije od same pouke. Bio je to duh vjere i proboja koji je djelovao u toj biblijskoj školi.

Osjećao sam kako Bog zbilja može promijeniti cijelu zemlju! Još uvijek to nosim u svom duhu.

Odlučili smo provesti samo godinu dana u toj školi, a onda nastaviti s misijskim radom.

Na kraju školske godine direktor misije pozvao me na razgovor.

Čuo je za službu, s kojom sam bio povezan, pa mi je ponudio novi izazov – vođenje tima biblijskih studenata na misijsko putovanje. Prepoznavši to kao vodstvo Duha, prihvatio sam ponudu i počeo se pripremati za misiju.

Odabrao sam Jugoslaviju i služenje na ulicama. Ta je vrsta služenja bila tamo strogo zabranjena. No, htio sam provjeriti
možemo li primljena učenja primijeniti u stvarnim situacijama. Moj se tim sastojao od šest osoba, a putovali smo minibusom u Dubrovnik. Nisam poznavao nikoga u toj zemlji, tako da je to bio veliki korak vjere.

Došavši u Dubrovnik, otišli smo do stare gradske jezgre i počeli obožavati Boga svirkom i pjesmom. Mnogi su se zaustavljali i slušali nas. Počeli smo dijeliti Radosnu vijest s prolaznicima koji su nas slušali otvorenih srca!

Prve nam je večeri prišao jedan par koji je zaplakao, čuvši naše pjesme. Bili su to Jakov i Kay, misionari iz SAD-a koji su nedugo prije toga doselili u Dubrovnik. Oboje su bili podrijetlom iz Jugoslavije, ali su otišli u SAD prije mnogo godina. Primili su spasenje u SAD-u, a tamo su pohađali i biblijsku školu. U Dubrovniku su bili na svojoj posljednjoj misiji. Oni su nas prepoznali kao odgovor na svoje molitve te smo postali dobri prijatelji. Mnogi su ljudi prihvatili Isusa tijekom našega djelovanja u Dubrovniku.

Jedne večeri Jakov nas je odveo u jednu pizzeriju te nas upoznao s čovjekom koji se nedugo prije toga obratio na kršćanstvo s islama. Taj se čovjek zvao Šićko. Čim smo se upoznali, znao sam da je Bog želio da se povežemo s njim.

Nekoliko mjeseci kasnije bili smo na našem drugom misijskom putovanju. Pozvao sam Šićka da nam se pridruži i on je pristao. Uskoro smo razvili prijateljstvo koje smo sačuvali sve ove godine. Znao sam da u njegovom životu postoji božanski poziv. On danas vodi crkvu u Zagrebu. To je najveća neovisna crkva na području bivše Jugoslavije. Osnovao je crkve po cijeloj Hrvatskoj i propovijeda na televiziji dvaput tjedno. Još smo uvijek vrlo dobri prijatelji te ja služim na različitim konferencijama u Hrvatskoj.

 

Zaštićen na Cvjetnom trgu

Nakon boravka u Dubrovniku otišli smo u Zagreb, koji je 1986. godine bio drugi najveći grad u Jugoslaviji. Tom smo se prilikom povezali s nekim karizmaticima iz Rimokatoličke crkve. Na prvom smo sastanku zamolili naše prijatelje da nas odvedu u središte grada.

„Zašto?“ upitali su. „Želimo da ostanete ovdje s nama. Molit ćemo, prorokovati i dobro se zabaviti. Služenje u središtu grada nije samo protuzakonito, već je i opasno. Policija će doći i uhititi vas. Možda će nas i pritvoriti. Ovo je Jugoslavija, a ne Švedska.“

Ipak sam tražio da nas odvedu u centar. Rekli su nam da bismo trebali imati više razumijevanja za njihovu situaciju i paziti da ne upadnemo u ponos. Rekao sam im da nismo došli k njima zbog ponosa, već zbog vatre koja je gorjela u našim srcima.

Naposljetku su nas odveli u središte grada, na Cvjetni trg. Na tom trgu uvijek ima mnogo ljudi. Naši su se rimokatolički prijatelji sakrili iza nekih skulptura, a mi smo počeli slaviti Isusa.

Pripremili smo nekoliko dramskih izvedaba koje su na vrlo snažan način prenosile Radosnu vijest. Dali smo sve od sebe te nas je ubrzo okružilo mnoštvo ljudi. Ja sam propovijedao Evanđelje i mnogi su se odazvali Božjem pozivu te prihvatili Krista kao svoga Gospodara i Spasitelja.

Policajci su kružili oko nas, ali nisu ništa poduzeli. Cijeli smo tjedan služili na tom trgu. Rimokatolici su nam se priključili nakon prve večeri.

Posljednje je večeri Cvjetni trg bio pun ljudi. Bili su vrlo uzbuđeni zbog svega što se događalo. Mi smo im predstavili slobodu na jedan potpuno nov način. Slavili smo Isusa, a ja sam propovijedao.

Nakon toga molili smo za ljude te su mnogi primili spasenje i iscjeljenje. Na kraju sam poveo prisutne u glasnu molitvu. Objavili smo da je Isus Gospodar nad Zagrebom i Jugoslavijom. Ljudi su posvuda izvikivali ime Isus. Tada mi je pritrčao jedan policajac i zgrabio me za ruku.

„Što to radiš?“ viknuo je. „Ne smiješ to činiti! Sve ću vas odvesti u postaju!“ Mnoštvo je to čulo i počelo vikati na policajca. Otjerali su ga pa nije uspio ništa poduzeti. Slava Bogu!

Nakon toga sam mnogo puta odlazio u bivšu Jugoslaviju. Mnogi su ljudi primili Isusa, a Bog je nastavio otvarati vrata pred nama. Jednom smo prilikom ponovno služili u Dubrovniku. Jakov i Kay su nam pripremili raspored služenja. Trebali smo pjevati i propovijedati u dubrovačkom hotelu Palace. Dan prije početka seminara upoznao sam se s direktorom hotela. Jakov mi je rekao kako je naš nastup već najavljen, i to kao Večer švedske narodne glazbe. Pogledao sam ga i nasmiješio se. Priopćio sam taj zanimljiv podatak svom timu. Bilo nas je petnaestero. Isprva nisu bili baš oduševljeni, ali sam im rekao kako su to vrata koja Bog otvara pred nama.

Nedugo prije našega nastupa čuo sam kako će dvorana u hotelu biti puna zbog opsežne promotivne kampanje kojom su najavili važnu konferenciju. Konferenciju je organiziralo Ministarstvo za obrazovanje Jugoslavije. Bilo je tu učitelja, profesora, ravnatelja škola, a došao je i ministar obrazovanja. U hotelu je bilo nekoliko stotina vrlo utjecajnih ljudi iz zemlje.

To je značilo da moramo unijeti neke promjene u naš prvotni plan. Pripremili smo nekoliko pjesama, a jedan član tima neočekivano je donio svoju violinu. Pripremili smo i igrokaz koji je govorio o smrti i uskrsnuću Isusa Krista. Izveli smo ga pred gostima i dobili velike ovacije! Nakon toga kratko sam iznio slušateljima Radosnu vijest i vidio suze u mnogim očima.

Sve je teklo prilično dobro, dok jedan brat iz Dubrovnika nije zatražio da kaže nekoliko riječi na kraju. Dao sam mu mikrofon, a on je, na moje veliko iznenađenje, počeo koriti ljude u vezi s njihovom vjerom u komunizam. Znao sam da čini veliku pogrešku pa sam ga pokušao zaustaviti. No, šteta je već bila učinjena. Neki su se profesori i ministri vidno uzrujali pa su sve prijavili policiji. Sutradan smo se Jakov i ja morali pojaviti u policijskoj postaji. Naredili su nam da napustimo grad.

 

Epilog

‘‘Moj se san ostvario. Propovijedao sam tisućama ljudi koji nikada prije nisu čuli Radosnu vijest Isusa Krista.

Znam da je to tek početak blagoslova u koji me Bog pozvao.

A danas, osamnaest godina kasnije, preda mnom se otvaraju nova vrata za propovijedanje Evanđelja Isusa Krista.

Proročka riječ, koju mi je Bog uputio po Donu Kirkbyu u Švedskoj bazi YWAM-a prije dvadeset i sedam godina, već se
ispunila, ali sam svjestan kako najbolje tek dolazi.

Želio bih te ohrabriti, jer Bog ima poziv za tebe! Tvoj život ne mora biti običan, prazan i prosječan. Gospodin te poziva u
nadnaravan način života. Duh Sveti živi u tebi i želi te voditi.

Slušajte Njega! Činite ono što vam kaže! Neka to bude vaša životna navika-odluka. Usudite se učiniti korake u vjeri!

Na ovoj zemlji živimo samo jednom. Stoga, svime što jesi, živi za Isusa koji je Izvor Života.

On će te opremiti svime, što ti je potrebno, kako bi uz Njegovu pomoć mogao istrčati svoju utrku do kraja! Budeš li surađivao s Bogom, Otac, Sin i Duh Sveti djelovat će u tvoju korist.