DETALJI NOVOSTI

13.03.2009.

Gdje je kruh Njegove prisutnosti?

U većini današnjih crkava Božju prisutnost smo zamijenili raznim programima i tradicijama. On čeka da ponovno postanemo gladni – gladni Njega samog. Bog nam se želi objaviti puno više no što se mi nadamo. Međutim, mi smo postali zadovoljni time gdje se nalazimo i što imamo, tako da više ne tražimo ono najbolje što možemo primiti od Boga. Da, Bog se pokreće u našoj sredini i u našim životima, no mi smo bili zadovoljni s mrvicama umjesto da uzmemo obilne kriške vrućeg kruha koje je Bog za nas pripremio u nebeskoj pećnici!

On je pripremio bogatu trpezu svoje prisutnosti za nas i On poziva svoju Crkvu: “Dođi i jedi!”. Kako odgovaramo na Njegov poziv? Ignoriramo Božje pozive dok pažljivo prebrajamo suhe mrvice jučerašnjeg kruha! U međuvremenu milijuni ljudi van crkvenih zidina umiru od gladi, ne upoznavši Njega. Njima je dosta ljudskih programa. Oni žele hranu, međutim mi im nudimo samo slab jelovnik, konzerviranu hranu onoga što je nekad bilo.

Zbog toga imamo visoko obrazovane ljude koji nose kristale oko svoga vrata nadajući se da će stupiti u kontakt s nečim višim od sebe. Bogati i siromašni hrle na seminare o kolektivnoj svijesti, prosvjetljenju i nutarnjem miru, gutajući tamo svo to nevjerojatno smeće koje im je objavljeno s drugog svijeta. Duboka je duhovna glad u svijetu i Crkvu bi trebalo posramiti to što se toliko duhovno gladnih ljudi okreće astrolozima, medijima, vračarima i spiritistima, tražeći od njih duhovno vodstvo i nadu za svoje živote. Ljudi su toliko gladni da troše velike svote novaca na okultne prakse koje ih vode u zabludu. Toliko su željni nade da je traže kod onih koji im ju ne mogu ponuditi. Koliko je duboka duhovna glad u svijetu! Samo jedan je razlog zbog kojeg će ljudi prihvatiti patvorenu hranu – ne znaju gdje da nađu pravu. A krivicu za to snosi Crkva. Mi kršćani smo poput religioznih vođa koje je Isus ukorio kada je rekao: “Jao vama, književnici i farizeji, licemjeri jedni, koji pred ljudima zatvarate vrata kraljevstva nebeskoga: vi sami ne ulazite u njega, a ne dopuštate ni da uđu oni koji bi htjeli!” (Mt. 23:13).

Loše je što sami ne želimo ući, no još je gore to što sprečavamo druge da uđu. Nedostatak naše gladi za Bogom i nepoznavanje duhovnih stvari zatvaraju vrata pred ljudima, sprječavajući da izgubljeni i gladni uđu u kraljevstvo nebesko. Naše suhe mrvice razasute po podu ljudske tradicije ostavile su brojne generacije gladnima i nezbrinutima, te su one otišle na Moapske poljane. Što Bog misli o svemu tome? Želiš li znati što Bog misli o svemu tome? On mi je jednom rekao da je isto toliko prisutan u većini kafića koliko i u većini crkava. Nije ni čudo da većina grešnika niti svetih ne osjeti potrebu da obožavaju Boga kada dođu na službu! Oni ne osjete Božju prisutnost na našim skupovima, jer na njima nema dovoljno Božje prisutnosti koja bi im dala iskustvo poput Pavlovog na putu za Damask. Ljudi su ponovo i ponovo dolazili u kuću kruha, da bi tamo našli previše ljudskog a premalo Božjeg. Svemogući Bog želi obnoviti svoju čudesnu prisutnost u našim životima i crkvama. Mi govorimo o tome kako će Božja slava preplaviti zemlju, međutim ona ne može teći ulicama naših gradova ako ne teče među redovima naših crkava.

Sve mora početi u Božjem domu, kao što je pisao Ezekiel: “I gle: voda izvirala ispod praga Doma! (Ezek. 47:1). Koliko će nam trebati da shvatimo da mrvice prošlih duhovnih iskustava nisu dovoljne? Vrijeme je za “božansko nezadovoljstvo” u nama! Ja znam da ja nisam sretan. Premda sam učestvovao u probuđenju, još uvijek nisam zadovoljan. Zašto? Zbog toga što znam što se sve još može dogoditi. Znam da ima puno više od onog što smo vidjeli ili čemu smo se nadali i to je za mene postalo svetom opsesijom. Ja želim Boga. Želim sve više Njega u svom životu. Duhovna glad, glad za Bogom postala je pokretačkom silom moga života. Vjerujem da je ona ključ za probuđenje. U današnje vrijeme nema nas puno gladnih Boga. Sotona je napunio naše živote lošom duševnom hranom i zabavama za naše tijelo, tako da ni ne znamo što znači biti duhovno gladan. Zadovoljni smo imajući blagostanje u naravnom području, a prosjačku hranu u duhovnom. Da li si ikada vidio gladne ljude?

Mislim na doista izgladnjele ljude. Kada bi mogao poći sa mnom na misijsko putovanje u Etiopiju ili neku drugu zemlju pokošenu glađu, vidio bi što se dogodi kad se vreće riže iznesu među ljude. U par sekundi ljudi se skupe sa svih strana. Većina nas jedemo prije no što pođemo u crkvu, tako da nas kriška kruha na propovjedaonici ne bi mamila. Kada mi je jednog jutra rekao da propovijedam o kruhu Njegove prisutnosti, Bog mi je kazao: “Sine, da oni fizički umiru od gladi i ti im ponudiš kruha, drugačije bi reagirali.” Nadam se da će Bog zgrabiti kršćane i učiniti da budu toliko opsjednuti kruhom Njegove prisutnosti da će učiniti sve kako bi ga dobili. Kad se to dogodi, oni neće samo tražiti blagoslove od Boga. Htjet će da se sam Bog pojavi, bez obzira koju cijenu za to platili. Poput žene koja je bolovala od tečenja krvi, koja se progurala kroz masu kako bi samo dotakla skut Njegova plašta, i oni će se progurati, bez obzira na to što će drugi ljudi misliti. Postali smo mlaki Prije no što iskusimo probuđenje, trebamo shvatiti da smo postali mlaki prema Bogu i da se ne nalazimo u duhovnom blagostanju. Razmisli o tome. Kada je zadnji puta netko bio iscijeljen kada ga je dotakla tvoja sjena? Kad ti se zadnji puta dogodilo da je sama tvoja prisutnost na nekome mjestu dovela ljude do pokajanja? Gdje su Finneyi i Wigglesworthi? To se događalo njima. Poznam etiopskog pastora koji je vodio službu kada je član komunističke vlade prekinuo sastanak i rekao da su došli zaustaviti rad njihove crkve. Ta je vlada već učinila sve što god je znala kako bi ih zaustavila, međutim bez uspjeha. Ovaj su puta zgrabili pastorovu trogodišnju kćer i naočigled sviju bacili je kroz prozor s drugog kata te zgrade. Komunisti su mislili da će to prekinuti službu, međutim pastorova žena je otišla dolje, uzela mrtvo dijete u svoje naručje i vratila se u crkvu.

Nastavili su sa sastankom. Kao rezultat vjernosti ovog poniznog pastora 400.000 predanih vjernika se s hrabrošću pojavilo na njegovim kršćanskim konferencijama u Etiopiji. Trebamo Njegovu slavu Moramo razumjeti da je ono što imamo i što radimo maleno u usporedbi s onim što Bog želi učiniti u našoj sredini. Mi tražimo mrvice po podu dok On za nas peče vruće komade kruha u nebeskoj pećnici! On nam želi podijeliti kruh svoje prisutnosti koji daje život. Mladi Samuel bio je prorok u prijelaznom vremenu kao što je naše. Biblija nam govori da je u rano vrijeme Samuelova života “Jahve izrijetka govorio ljudima, a viđenja nisu bila česta” (1. Sam. 3: 1).

Drugim riječima, ljudi u to vrijeme nisu čuli Božji glas. Eli, veliki svećenik s kojim je Samuel živio, bio je star i slabog vida. Naš je problem što se crkvi kroz povijest vid pomutio tako da više ne vidimo kao što smo nekada vidjeli. Postali smo zadovoljni time što se crkva nalazi u status quo položaju. Mi samo ponavljamo svoje uobičajene radnje i ponašamo se kao da nam Bog i dalje govori. No kada On doista progovori, mislimo da ljudi sanjaju. Kada se On doista pojavi, naše ga zamagljene oči ne mogu vidjeti. Kada se On doista pokrene, mi to oklijevamo prihvatiti jer se bojimo da ne naiđemo na nešto nepoznato u našem hodu u tami. Mladim Samuelima oko nas kažemo: “Vrati se nazad i spavaj. Samo nastavi činiti stvari kako smo te učili. To je uvijek bilo tako.” Ne, nije uvijek bilo tako! I nisam zadovoljan da bude tako i danas – ja želim više! Ne znam kako je s tobom, ali svako prazno sjedalo koje vidim u crkvi viče prema meni: “Na meni može sjediti bivši stanovnik Moapskih poljana! Ne možeš li dovesti nekoga da sjedne ovdje?”

Ne znam kako je s tobom, no to u meni potiče sveto nezadovoljstvo. Božja svjetiljka još samo treperi. No jednoga dana … Svijećnjak Božji je još slabo treperio i bio je na izmaku, no to nije smetalo Eliu. (On je cijelo vrijeme živio u polutami.) Mladi Samuel je, međutim, nešto čuo. Vrijeme je da priznamo da Božja svjetiljka samo treperi. Da, ona još uvijek gori, no stvari nisu kakve bi trebale biti. Ta mala treperava svjetiljka tu i tamo malo zasvijetli u crkvi i mi odmah kažemo da je došlo probuđenje. Tek nekoliko ljudi je dovoljno blizu kako bi to vidjelo, no što je s onima koji su dalje? Što je s nespašenima koji ne čitaju naše časopise i ne slušaju kazete s propovijedima? Svjetlo slave Božje treba sjati dovoljno jako da se može vidjeti i izdaleka. Drugim riječima, svijeću treba staviti na svijećnjak da osvijetli naše gradove! (Vidi Mt. 5:15). Vrijeme je da se otvore nebesa. Vjerujem da će Bog osloboditi duh silovitosti koji će otvoriti nebesa tako da svatko može primiti hranu za Božjim stolom. Prije no što se nebo otvori, trebaju se otvoriti izvori bezdana (vidi Post. 7:11).

Vrijeme je da crkve otvore nebesa tako da mana može pasti i nahraniti gladne u zemlji. Vrijeme je da otvorimo otvor u nebu kako bi slava Božja mogla početi sjati na naše gradove. Međutim, ako nismo uistinu gladni, ne možemo vidjeti silu Božju kako kapa u našim crkvama, a kamoli kako se slijeva ulicama naših gradova. Što god mislio da ti treba u životu, zapravo ti treba On. Način da ga dobiješ je da postaneš gladan.

Moja je molitva da ti Bog dade glad, jer ti tada Bog obećava da će te nasititi. Isus je rekao: “Blago žednima i gladnima pravednosti, jer će se nasititi!” (Mat. 5:6). Ako postanemo duhovno gladni, moći ćemo zajedno sastaviti dijelove naših slomljenih života. Zatim se možemo posvetiti. Ključ je glad za Bogom. Stoga, kad se nađeš kako sakupljaš mrvice sa poda, pomoli se: “Gospodine, probudi golemu duhovnu glad u meni!”.

“…svijećnjak Božji još ne bijaše ugašen, i Samuel je spavao u svetištu Jahvinu, ondje gdje je bio Kovčeg Božji. I Jahve zovnu: ‘Samuele! Samuele!’ On odgovori: ‘Evo me!’ ” (1. Sam. 3:3-4).

 

Autor: Tommy Tenney

PODIJELI ČLANAK