Bio sam već odrasla osoba kada sam zakoračio u Božji plan za svoj život. Dok sam bio dijete, u mom životu nije bilo nikoga tko bi me poučio kako da to učinim. Moja je majka bila, kako sam ja to nazivao, povremena alkoholičarka. Umrla je u svojim ranim pedesetim godinama od ciroze jetre. Moj je otac bio propovjednikov sin, no ja sam za to saznao mnogo godina kasnije. On je bio razuzdani propovjednikov sin koji je većinu života proveo u zatvoru.

Mama mi je rekla da ga je otjerala kad sam imao dvije godine jer me običavao jako tući. Sjećam se igračke aviona koju sam skrivao ispod kreveta. Mama je štedjela na namirnicama kako bi mi je kupila. Kada bi otac došao morao sam je sakriti. On mi je uvijek prijetio govoreći “Upucat ću te puškom punom soli”. Kako sam odrastao imao sam mnogo privremenih očeva koji bi došli i otišli. Nijednog od njih nisam dobro poznavao. Ponekad bi susjedi došli po mene, mog brata i moje dvije sestre. Umili bi nas, strpali u automobil i odveli u crkvu. Bilo je očito koliko smo bili zapušteni i zanemareni.

Onda nas je naš djed uzeo k sebi. Učinio je od mene ‘konja za rad’ tako da sam čitavu srednju školu radio – i to teško. Kada sam ušao u Američku Mornaricu bio sam u top formi. Sva moja fizička snaga dolazila je od djeda koji me kroz moje tinejdžerske dane tjerao da radim poput životinje. Djed je bio iz “stare škole” kad se radi o podizanju djece. Nisam znao mnogo o Božjoj ljubavi niti sam imao ikog svog. Djed je koristio svaku priliku kako bi mi rekao da neću nikada ništa postići. “Bit ćeš nitko i ništa, baš kao tvoj stari”, govorio bi.

Imao sam šesnaest godina kada me je prijatelj (također propovjednikov sin) nagovorio da svaki vikend zajedno idemo u Pentekostalnu crkvu iz čistog razloga da upoznamo djevojke. Poslije crkve otišli smo se opijati. Premda pastorove propovijedi nisu ni na koji način utjecale na mog prijatelja, mene su počele doticati. Jedne večeri osjetio sam toliku krivnju da sam nakon službe otišao pastorovoj kući. Pokucao sam na vrata. Kada mi je otvorio rekao sam mu:” Mislim da sa mnom nešto nije u redu.” Pastor mi je odgovorio da je to što osjećam krivnja. Ono što moram učiniti je primiti Isusa Krista za svog osobnog Spasitelja, rekao mi je. Tada sam kleknuo, a on me poveo u molitvu spasenja. Te sam večeri sretan napustio pastorovu kuću. Slijedeći put kad sam izašao s prijateljima odbio sam piti. No, kako mi nitko iz crkve nije pristupio da mi pomogne u mom duhovnom rastu ili ukaže na potrebu za ispunjenjem Duhom Svetim moje su dobre namjere trajale svega dva tjedna, a onda sam se vratio starom načinu života.

Imao sam sedamnaest godina kada sam napustio školu i otišao od kuće. Pridružio sam se Mornarici. Nakon što sam završio obuku vratio sam se Bogu putem crkve Svetosti. Tamo sam upoznao svoju suprugu Rosalie. Ljudi u toj crkvi govorili su mi da moj Nebeski Otac čini isto što i moj zemaljski otac – kažnjava moje pogreške. Učili su me legalizmu, ali ja to nisam razumio. Razmišljao sam ovako:”Pa dobro, izgleda da sam jednog takvog oca izgubio da bih drugog dobio!”

 

Propovjednik u pilani

Prvu godinu nakon spasenja bio sam podijeljen između crkve i svijeta. No, nakon što sam oženio Rosalie i bio kršten u Duhu nikada se više nisam vratio bezbožnom životu. Nekoliko godina poslije preselili smo LaPine, gradić u državi Oregon. Jedina crkva tamo bila je mala crkva Svetosti, još stroža od one u kojoj smo dotad bili. Nije bilo drugih crkava ni kršćanskih okupljanja. Zaposlio sam se u pilani i počeo propovijedati na poslu. Svi su oko mene živjeli u grijehu, ali Bog mi je dao snagu da stojim čvrsto u vjeri. Čitav se pakao okomio na mene ne bi li me okrenuo od Boga. No Božja me čvrsta ruka držala. Povremeno bi u naš grad došao propovjednik. Tada bih ja zajedno sa svom sedmoricom radnika otišao na službu jer sam se toliko trudio da ih pridobijem.

Vizija koja me pokrenula u službu

Imao sam trideset godina i još sam uvijek živio sa starom slikom o sebi – da sam nitko i ništa. Jedino što zaslužujem je kazna. Bio sam nanovo rođen, imao sam veliku glad i žeđ za Bogom. U svom sam srcu znao da sam pozvan propovijedati Evanđelje. No nikako nisam uspijevao vidjeti kako me Bog može ili želi upotrijebiti. Bio sam dijete Svetosti, izgubljeno u legalizmu. Ali volio sam Boga svim svojim srcem i On mi se smilovao. Dao mi je viziju koja me otpustila u puno-vremenu službu. I to iskustvo je bilo uistinu stvarno. Neću to nikada zaboraviti. Nakon što smo se nekoliko puta selili, nastanili smo se u gradiću Oakridgeu gdje sam nastavio raditi u lokalnoj pilani. Jednog sam se jutra probudio u Božjoj prisutnosti. Otvorio sam oči očekujući da ću vidjeti dobro poznatu okolinu svoje spavaće sobe. Umjesto toga, ugledao sam veliko gledalište. Našao sam se u trećem redu s lijeva. Neki je pastor vodio službu slavljenja. bilo je nešto uzbudljivo u vezi s tim i ja sam znao da je to za mene. Nakon što je slavljenje završilo, pastor se vrati za propovjedaonicu i rekao:” Sada će naš evangelizator…” izgovorivši to pogledao je prema meni s iščekivanjem. Ja sam držao otvorenu Bibliju na Judinoj poslanici 20 i 21, odlomak koji će kasnije pokrenuti našu službu!

A vi se, dragi prijatelji, duhovno snažite međusobno u svojoj najsvetijoj vjeri! Molite uz pomoć Duha Svetog!

Očuvajte se u Božjoj ljubavi dok čekate da naš Gospodin Isus Krist dođe i u svojoj vam milosti da vječni život!

No kada sam počeo ustajati pastor se okrenuo i pokazao na zastor na pozornici. Iza njega je izašla plavokosa žena. Bila je toliko snažno ispunjena Božjom ljubavlju, silom Duha i pomazanjem koje je poput meda teklo iz nje. U nevjerici sam utonuo natrag u svoje sjedalo. Znao sam da je to trebala biti moja služba. Žena je tada uzela mikrofon i prekrasno služila Božju milost. Osjetila se Božja sila i nepokretni su ustajali iz invalidskih kolica. Oltar je bio prepun ljudi koji su priznavali Isusa Krista za Spasitelja. Čitava je služba bila prepuna snage i pomazanja. Kada je služba završila i svi ljudi otišli, ostali smo samo ja i ta žena. Ona je tada pogledala u mene i rekla: “Ne znam zašto me Bog pozvao na ovu vrstu služenja, mora da je netko od vaših ljudi zakazao.” Iz te sam vizije izašao sav u drhtanju. Odmah sam probudio Rosalie i sve joj ispričao. Odlučio sam da više neću ovako živjeti – rastrgan između poziva za propovijedanjem i dubokog osjećaja nedostojnosti. Osjećao sam udarce iznutra prema van. Rekao sam svojoj ženi: “Moram odgovoriti na poziv službe – bilo pod koju cijenu. Budemo li morali spavati ispod drva, jesti travu ili odijevati djecu u krpe, hoćeš li ostati uz mene?” Rosalie je pristala. Zajedno smo tog jutra odlučili da ćemo bez obzira na sve prionuti uz Boga. Dva tjedna kasnije dao sam otkaz na poslu kako bih se posvetio službi.

 

Molitvena soba

Nakon što sam dao otkaz u pilani nisam znao što bih s vremenom koje mi je bilo na raspolaganju. U međuvremenu sam osnovao malu crkvu po imenu Rosalie. Premda sam podignuo crkvu nisam imao hrabrosti propovijedati već sam svaki tjedan dovodio propovjednika iz jednog drugog grada.

Jednu malu sobu u prostoru gdje smo održavali službe odvojio sam za svoju osobnu molitvu. Mislio sam budem li molio onoliko vremena koliko radim, Bog će mi to platiti i pobrinuti se za sve naše potrebe. Nisam imao pojma koliko teško će mi održati odluku da molim osam sati dnevno. Tog prvog jutra ušao sam u molitvenu sobu, kleknuo i počeo moliti na engleskom: “O, Bože, sada sam u punovremenoj službi. O, Bože, drži naše ormare punima. Ne dopusti da naša djeca gladuju. Upotrijebi me, Bože, upotrijebi me.” Mnogo sam vremena proveo preklinjući Boga. Ja sam bio tek dijete Svetosti i nisam znao gotovo ništa o vjeri. Molio sam za sve što mi je palo na pamet. Molio sam za sve misionare širom svijeta za koje sam znao. Čak sam neko vrijeme proveo proklinjući žohare u molitvenoj sobi zapovijedajući im da nestanu u Isusovo Ime! No unatoč svim mojim naporima, nakon petnaest minuta ponestalo mi je stvari za koje bih molio. Kako bih preživio duge sate molitve koji su se rastezali ispred mene, počeo sam moliti u jezicima. Nisam molio u jezicima zbog toga što sam mislio da je to dobro. Moram priznati da nisam ni znao je li to uopće biblijski utemeljeno. Neki iz crkve Svetosti rekli su mi kako ne mogu moliti u jezicima kad god se sjetim. Drugi su mi pak govorili da je u redu moliti u jezicima. Ni sam nisam bio siguran koje vjerovanje je ispravno. Jedino što sam znao je da moram ostati u toj molitvenoj sobi jer sam dao otkaz na poslu. Tako sam tok prvog dana u molitvenoj sobi molio u jezicima kako bi mi što brže prošlo vrijeme. Napokon se u pet sati začulo zvono koje je označavalo pauzu za kavu. Na brzinu sam odjurio po kavu i nekoliko krafni i odmah se vratio u molitvenu sobu. Imao sam petnaest minuta vremena do nastavka molitve – toliko su i radnici u obližnjoj pilani imali do povratka na posao nakon pauze. Nastavio sam moliti u jezicima. Činilo mi se da sam molio više sati, a još nije bilo ni podne. Pitao sam se da li zaista vjerujem Bogu? Hoće li ovo funkcionirati? Morao sam vjerovati da hoće.

 

Sjećanje na potragu za odgovorima

Moje su se misli vraćale na onu kasnu večer u Pentekostalnoj crkvi gdje sam s uzbuđenjem slušao otkrivenje o krštenju u Duhu i daru jezika kao popratnom iskustvu. Moja žena Rosalie primila je krštenje u Duhu u svojim tinejdžerskim danima. Pitao sam se ne bi li takvo iskustvo moglo biti odgovor na moj frustrirani život neprestanog pokajanja za grijehe kojeg se nikako nisam mogao otresti. Kako to da su se toliki kršćani obratili odmah nakon nanovo rođenja? Ako je tomu tako, zašto je meni bilo toliko teško promijeniti se? Može li molitva u jezicima po Duhu Svetom biti odgovor koji mi je bio potreban da prijeđem tu nevidljivu liniju?

Nakon svega, potpuno duhovno slomljen vratio sam se kući gdje su me čekali Rosalie i sinovi. Njezin pogled pun razočaranja na površinu je istjerao još uvijek prisutan utjecaj onih nekoliko pića koje sam popio s dečkima. U meni se naglo podigao snažan osjećaj osude. Bio sam na rubu samo-sažaljenja i očaja. Rosalie je otišla spremiti djecu u krevet, a ja sam za to vrijeme sjedio u kuhinji, glave spuštene od srama i žaljenja. Kada se vratila, bez riječi je došla do mene i stavila moje ruke u svoje, kao da mi želi reći da je sa mnom u ovoj bitci.

Počevši od te večeri, ja i Rosalie smo često molili, a moja želja da saznam više o krštenju u Duhu postupno je rasla. Često smo razgovarali o tom daru. Bio sam toliko gladan za Bogom, toliko sam čeznuo za odgovorima na mnoga pitanja.

Saznao sam za Hebrejima 11:6:

Bez vjere nemoguće je ugoditi Bogu. Jer tko želi pristupiti Bogu, mora vjerovati da on postoji i da nagrađuje one koji ga traže.

Može li molitva u jezicima spadati u revno traženja Boga?

I dok sam u molitvenoj sobi molio u jezicima odgovor na to pitanje postajao je sve važniji. Vratio sam se iz svog svijeta sjećanja razmišljajući: Što ja uopće radim u toj malenoj sobi kada bih prema svemu to osmosatno vrijeme trebao provoditi na poslu u pilani? Jesam li lud ili sam na tragu prave pustolovine u duboke Božje vode?

No ti su odgovori još bili u budućnosti onoga prvog dana u molitvenoj sobi – dok sam svoje vrijeme ulagao u Boga. Moleći u duhu umom su mi se kovitlala razna pitanja, sumnje i tjeskobe. Može li čovjek otići još dublje za Bogom, samo zato što to želi?

Da vam kažem, ti sati u molitvenoj sobi bili su uistinu dugi. Činilo mi se da molim sat vremena, no kada bih pogledao na sat: O, ne, prošlo je tek petnaest minuta. Zatim bih ponovo počeo moliti. I tako slijedećih pet mjeseci. Svakog dana sati bi se otezali, ali ja sam ostao pri svome. Memorirao sam svaku promjenu boje na tepihu i zidovima sobe. Toliko sam dobro upoznao izgled sobe da bih čak i danas mogao uzeti olovku i papir i nacrtati je precizno do najsitnijeg detalja. Osjećao sam se kao u zatvoru. Iz sobe sam mogao osjetiti miris spaljenog drva koji je dolazio iz pilane. Mogao sam si predočiti prijatelje iz pilane kako nalijevaju vruće šalice kave i posežu za zdjelama s hranom u vrijeme pauze za ručak.

Jednog dana bilo mi je posebno teško. Zašto sam dao otkaz na poslu? Što se uopće s tim navodno nadnaravnim jezikom postiže? Tada se moj unutarnji čovjek podignuo i progovorio Riječ mojim uzdrmanim osjećajima: “Bog nagrađuje one koji ga iskreno traže” (Heb 11:6). Mislima su mi proletjele slike svih mojih kako je izgledalo beskonačnih promašaja. Gušio sam se osjećajima koje su te slike proizvodile. “O, Bože”, vapio sam, “neka ta riječ bude istinita!” Mir je polagano počeo ispunjavati moj premoren um.

Bog mi nije rekao da napustim posao i molim u Duhu osam sati dnevno. To je bila moja odluka iz očaja. Želio sam više Boga, ali nisam znao kako da ga pronađem. Čitajući Riječ shvatio sam da mi je molitva u jezicima dana za osobnu duhovnu izgradnju te da mogu moliti za stvari koje su mom umu skrivene.

I tako sam nastavio moliti, sat za satom, dan za danom. Prošla su dva mjeseca. Tada je žena koju sam upoznao na Karizmatskom Biblijskom studiju čula za mene i moju molitvu u jezicima. Došla je crkvu i pokucala na vrata moje molitvene sobe.

Brate Robersone, zazvala me, čula sam da sve ove dane moliš.

Da, gospođo.

Želim znati, rekla je, primjećuješ li ikakvu razliku?

Mislite, vidim li razliku u svom hodu s Bogom? – pitao sam je.

Ne. Samo želim znati primjećuješ li kakvu razliku?

Pa u stvari, da, primjećujem – odgovorio sam.

Želiš li to podijeliti?

Pa jezik mi je premoren, a grlo suho – rekao sam

Nervozno mi je na to odgovorila, Ispričavam se, moram ići.

I to je bio kraj razgovora.

Prošlo je još mjesec dana kako sam zatvoren u sobi molio u jezicima. Tada mi je ona ista žena opet pokucala na vrata.

Brate Robersone, rekla je, ti znaš u koju ja crkvu idem.

Da, gospođo, znam – odgovorio sam.

Znaš da oni ne vjeruju u govorenje u jezicima?

Da, znam!

Moja crkva ovog vikenda organizira sastanak na kojem će se okupiti ljudi iz više država i svjedočiti o stvarima koje je Bog za njih učinio. Želiš li doći?

S obzirom da sam čekao bilo kakav razlog da izađem iz molitvene sobe rekao sam joj: “Vidimo se tamo!”

Otrčao sam brzo kući, presvukao se i odjurio prema zgradi u kojoj se održavao jutarnji biblijski sastanak. S obzirom da sam došao sa zakašnjenjem nisam znao da je starija žena koja je sjedila do mene došla hodajući uz pomoć štaka. Nisam imao pojma da je bila hroma. Sjedio sam čekajući da govornik započne sa svojom porukom. Bio sam toliko uzbuđen. Tri sam mjeseca bio zatvoren u molitvenoj sobi. A sada sam se nalazio među ljudima s nestrpljenjem očekujući živu poruku iz usta žive osobe. Napokon je čovjek ustao držeći u ruci snop bilježaka. Nije trebao dugo govoriti da bih shvatio što znači ne-biti ispunjen Duhom Svetim! Ukočenim, monotonim glasom čovjek je naučavao o “velikom Nebeskom Isusu, uzburkanim vodama čovječanstva, Svemogućem B-O-G-U.” Sjedio sam tamo misleći: “U što sam se to uvalio? Pa ovo je strašno! Radije bih bio u molitvenoj sobi nego ovdje.”

 

Bog se iznenada pojavljuje

Iz čiste dosade pogledao sam u gospođu koja je sjedila do mene. Nisam imao pojma o tome što će se dogoditi. Nisam osjećao pomazanje! Nisam ništa osjećao! No kad sam pogledao tu ženu, odjednom sam između sebe i nje ugledao nešto poput rendgenske slike nečijeg kuka. Uočio sam tamnu šupljinu oko zgloba koja se širila nekoliko centimetara dolje prema nozi. Umalo sam ispustio šalicu iz ruke. Trepnuo sam, ali je slika ostala pred mojim očima. Pogledao sam oko sebe misleći da i drugi vide isto. No, čini se da nisu vidjeli. Tada sam počeo moliti: “O, Bože, o, Bože – što je to? Želiš li da molim za ovu ženu? Za ime svijeta, što želiš da učinim?” Bog je šutio.

Okrenuo sam se prema toj ženi i rekao: “Gospođo, vi imate problema s kukom!” Ona se okrenula prema meni uputivši mi dug ispitujući pogled. Odjednom mi je u duhu došla riječ artritis. “Radi se o artritisu u vašem desnom kuku!” To su mi liječnici rekli, mladiću – odgovorila je.

Slava Bogu! – uzviknuo sam.

“Kako, molim?” – rekla je

“O, mislio sam reći da vas Bog želi iscijeliti, gospođo. Smijem li moliti za vas?”

Žena me samo nastavila promatrati. Znajte da se radilo o crkvi koja nije vjerovala u govorenje u drugim jezicima. Za nju je moj prijedlog značio da ću je se sjetiti u svojoj dnevnoj molitvi. Ali ja to nisam tako shvatio. Ja sam bio glasni Pentekostalac koji preskače stolce! Vjerovao sam da što sam glasniji, to više snage prikupljam! Gospođa je napokon odgovorila: “Da, možeš moliti za mene.” Čim je to izgovorila, ja sam iskočio iz sjedala, kleknuo, primio oba njezina nožna zgloba i povukao ih prema sebi (onaj govornik zlatnog jezika još je uvijek držao svoj govor). Tada sam pogledao uzduž njezinih nogu i uočio da je jedna noga otprilike petnaest centimetara kraća od druge! O, ne, ovo je strašno! – pomislio sam. Nikada nisam vidio čudo koje je ova žena trebala. Strah me je bilo gledati, zato sam zatvorio oči i uzviknuo: “U Isusovo Ime…!” i počeo moliti najsnažniju, najčvršću i najekstremniju molitvu koje sam se mogao sjetiti. Svjedoci tog događaja kasnije su mi rekli da je na sam spomen Isusovog Imena kraća noga kvrcnula i odjednom počela rasti dok po dužini nije dosegla drugu nogu. Žena je, dakle, bila trenutno i potpuno iscijeljena – ali ja to nisam znao. Još sam još uvijek zatvorenih očiju snažno molio. Toliko da sam ženu umalo prevrnuo iz sjedala na pod. Ali Bogu nije bila potrebna moja pomoć. On je produžio tu nogu bez mog znanja. Kada sam napokon otvorio oči i vidio čudo bio sam šokiran jednako kao i svi ostali.

S druge strane, kad sam počeo moliti za tu ženu, govornik je zgrabio svog suradnika i rekao mu “Idi do tog čovjeka i prekini ga”. (zapravo ga ne krivim zbog toga jer sam glasnom molitvom ometao njegovu propovijed) Suradnik se uputio prema nama i, kako su svjedoci izjavili, upravo me pokušao zgrabiti kad je spazio ženinu kraću nogu kako naočigled raste. Umjesto da nas prekine, čovjek je zanijemio od zaprepaštenja. On nikada prije nije vidio čudo. Nije ni govorio u jezicima. Kada se radilo o nadnaravnom, ovaj čovjek nije ni u što vjerovao. Ugledavši čudo ostao je bez teksta. Što reći, Bog djeluje u pravom trenutku.

Govornik zlatnog jezika završio je svoju poruku pitanjem:” Što bi bio najistaknutiji slijed događaja koji se najviše može pripisati Božjem faktoru u vašem životu?” I dok su svi razmišljali o značenju tog pitanja onaj suradnik dao je odgovor upirući prstom u iscijeljenu postariju gospođu. Iscjeljenje ove žene bio je najistaknutiji slijed događaja koji je on ikada vidio. Poslije službe, propovjednik je pristupio starijoj gospođi riječima:”Gospođo, Bog u današnje vrijeme više ne čini čudesa.” Gospođa mu je na to odgovorila:” Hoćeš li se kladiti u to, Sony? Hoćeš li se kladiti?” Tada je uzela svoju štaku i počela hodati prostorijom. Štaku je pri tom koristila da odmakne od sebe ljude dok im je pokazivala kako njezi iscijeljen kuk dobro funkcionira.

Nakon službe čitava je zajednica prisustvovala posebnom banketu u crkvi. Iz nekog razloga, ja nisam bio pozvan. (baš se pitam zašto!) Ali Bog me nije trebao na banketu da bi izvršio svoju volju – ona starija gospođa je bila tamo. Ta je sitna žena iskoristila prvu priliku, skočila i dala svoje svjedočanstvo. Na kraju je uzviknula: “A što je Bog učinio za mene učinit će i za vas.” Svi su bili oduševljeni od uzbuđenja. Kasnije joj je pristupila žena koje se zbog ozlijede zadobivene u automobilskoj nesreći nije uopće mogla sagnuti. “Mislite li da me Bog može iscijeliti?”, zapitala je. Gospođa je odgovorila: “Mislim da može. Pozovimo onog čovjeka koji je molio za mene.” U to vrijeme ja sam već bio kod kuće. Baš sam radio vani u dvorištu kada je zazvonio telefon. Bila je to ona starija gospođa koja je nedugo prije primila iscjeljenje. Objasnila mi je stanje te druge žene i pitala da li bi mogle doći k meni da se pomolim za nju. Duh Sveti mi je u tom trenutku glasno progovorio: “Otiđi u glavnu dvoranu crkve” Rekao sam ženi da ćemo se tamo naći. Gospođa je nakratko zašutjela, a onda sam čuo kako se došaptava s onom drugom ženom. “U redu, naći ćemo se ispred crkve”, odgovorila je napokon. Kada smo se susreli na dogovorenom mjestu, žene su me pokušale odvesti u podrumsku prostoriju, daleko od svih ostalih. No ja sam ponovio ono što mi je Duh Sveti rekao: “U glavnu dvoranu.” Na kraju su gospođe popustile i odvele me u tu dvoranu. Stao sam tamo gledajući sve te ljude i nisam znao što da učinim. Našao sam se tamo samo zato jer sam bio poslušan Duhu. Onda je onaj suradnik koji je svjedočio čudu rekao: “O, mislim da nam ovaj čovjek nešto želi reći.” Pomislio sam: “Zar stvarno?” Nikada prije nisam propovijedao i uhvatio me strah. Svi su gledali u mene. Bojažljivo sam počeo svjedočiti o čudu s onom gospođom. Iznenada se Duh Sveti spustio na mene i našao sam se u veličanstvenoj i snažnoj Božjoj prisutnosti. Došao mi je dar vjere i čuo sam samog sebe kako govorim tako dobre stvari. Znao sam da to ne mogu ja sam propovijedati. Nisam bio toliko pametan. Poželio sam izaći iz svog tijela i zapisivati bilješke.

Dar vjere bio je na djelu kada sam spazio jednog mladog čovjeka. Krenuo sam prema njemu i odjednom se preda mnom pojavila rendgenska slika njegovog ramena. Mladić gotovo uopće nije mogao podići svoju ruku. Rekao sam mu: “Tvoje će rame biti iscijeljeno.” Kako sam mu se približavao, mladić je bivao sve zaprepašteniji. Pokušao se odmaknuti od mene što je više mogao. No ja sam ga zgrabio za zglob ruke. Zatim sam rekao: “U Isusovo Ime!” i povukao njegovu ruku visoko prema gore. Mladić je vrisnuo, a onda me s čuđenjem pogledao i rekao: “Kako, pa nije me zaboljelo”. “Naravno da te nije zaboljelo”, odgovorio sam. “Vidiš, na meni je bio duh vjere. Imao sam Božju misao i djelovao vjerom u Boga koji je ispravio to ukočeno rame”

Kasnije te noći, ležeći u krevetu, kada dar vjere više nije bio na djelu, razmišljao sam: “Kako si glup, Robersone! Mogao si tom čovjeku slomiti ruku!”. Tada još nisam znao da kada je dar vjere na djelu, osoba dobiva Božju misao i može činiti stvari koje u naravnom svijetu nemaju smisla.

Tada je do mene dotrčala ona žena koja nije mogla sagnuti leđa. Ista nadnaravna vjera bila je još uvijek na meni. Položio sam ruku na njezin vrat i sagibao je prema dolje sve dok nije dodirnula svoje nožne prste. Bila je trenutno iscijeljena silom Božjom.

Čudesa su se nastavila. Napokon su se okupili crkveni starješine i odlučili to prekinuti. No prije no što su mogli išta učiniti ja sam uzviknuo: “Želi li netko isto što ja imam?”. Istog trena svi su mladi dotrčali do mene i ja sam počeo moliti za njih. Pod Božjom silom svi su počeli primati Duha i govoriti u jezicima. Odrasli nisu znali što se događa. (Većina tih mladih i danas služi Bogu, neki su završili i Biblijske škole)

Čitavom dvoranom ljudi su govorili u jezicima. Starješine su bili bijesni. I dok su oni pokušali dovesti situaciju pod kontrolu ja sam neprimjetno izašao na stražnja vrata. Bio sam toliko izgubljen u Duhu da sam jedva hodao. Doteturao sam do pločnika, naslonio sa na neki stup koji je podupirao zgradu crkve i zaplakao poput malog djeteta. Bog me upravo upotrijebio! Zbog moje prošlosti moj um nije mogao pojmiti činjenicu da Bog svemira – Onaj koji me, kako su mi govorili u crkvi Svetosti kažnjava – da će taj isti Bog prebivat sa mnom u istoj prostoriji i kroz mene proizvoditi čudesa. Vidite, ja sam bio svjestan svojih nedostataka. Poznavao sam pravog sebe. Pomisao da Bog radi kroz mene kako bi uspostavio svoje Kraljevstvo ovdje na zemlji bila je iznad mog shvaćanja. Zašto bi on upotrijebio nekog poput mene? Sve godine koje su protekle od mojeg nanovo rođenja, vrijeme ispunjeno Duhom svetim, ja sam znao da Bog ima poziv za moj život. I uvijek sam bio gladan Njega i Njegove sile. No nitko mi nije mogao kazati kako hodati u Božjoj snazi – baš nitko. Mogli su mi ponuditi samo neodređene općenite odgovore koji nisu mogli zadovoljiti moju glad.

 

Otkrivanje duhovnog zakona – slučajnošću!

Naslonjen na onaj stup, odjednom sam počeo primati proroštvo – otkrivenje koje je moje srce svih ovih godina tražilo. Duh Sveti mi je rekao: “Sine, ovo pomazanje nije samo tako došlo na tebe jer je bilo predodređeno od početka svijeta baš za ovaj sastanak. Nije došlo ni zbog tvog evangelističkog poziva. Volio bih da svi moji evangelisti hodaju u mojoj sili. Ovo pomazanje nije došlo nije došlo ni zbog tvog poziva, vjere, rase ili nacije. Ono je došlo jer si razotkrio duhovni zakon: moljenje u drugim jezicima za osobnu izgradnju. Taj zakon u sebi nosi iracionalno jamstvo da te izgradi u tvojoj najsvetijoj vjeri u duhu – mjestu odakle vjera dolazi. Pronašao si nešto što možeš svojevoljno činiti za osobnu izgradnju – kad hoćeš, gdje hoćeš i koliko hoćeš. Molitvom u jezicima ti se podižeš iznad svojih fizičkih osjetila koja te drže u šah-mat poziciji govoreći da Bog nije istinit i ući u hod s Bogom prepun snage i slobodan u Duhu.”

Nakon što sam toliko dugo čeznuo za Božjom snagom, slučajno sam razotkrio jednu od ključnih stvari za rast u vjeri koja pomiče planine i gazi đavla – molitva u jezicima za osobnu duhovnu izgradnju. Sada, nakon takvog otkrića, zaista me nitko nije mogao držati podalje od moje molitvene sobe. Konačno sam imao božanski plan za svoj život!

 

Autor: Dave Roberson; iz knjige “The Walk of the Spirit – The Walk of Power”