Bog je pravedan. Pravednost je dio Njegove prirode. Sve što Bog čini, pravedno je i sveto. Nikada nije ispravno optužiti Boga ni za što. On je savršeno pravedan i u svemu uvijek postupa ispravno.
Bog nije pristran. On ne kroji pravdu jednom čovjeku drugačije nego li drugom. Bog je pravedan u svemu i prema svakome.
U svijetu danas postoji mnogo nepravde i često se događa da nedužni stradaju. To nije Božja volja niti Božje djelo, već posljedica grijeha kojim je čovjek otvorio vrata đavlu da unese mržnju i razara ljudski rod.
Bog je čovjeku predao vlast nad zemljom, no kada se čovjek podredio đavlu omogućio mu je da donese prirodne katastrofe – potrese, poplave, nevrijeme i druge nevolje. Nakon pada u grijeh pojavile su se i bolesti. Spomenute nevolje nisu Božja volja već posljedica ljudskoga grijeha koji je doveo cijelo čovječanstvo pod prokletstvo.
Nakon pada u grijeh zavladale su nepravde, boli i patnje kojima smo i danas okruženi. Njihov tvorac nije Bog nego đavao. Mi živimo u vremenu milosti u kojemu Bog još čeka da što više ljudi čuje i primi Radosnu Vijest i tako se spasi. No, jednoga dana, Bog će doći kao sudac koji će suditi svima i kazniti grijeh i nepravdu. Nakon toga više neće biti prilike za spasenje.
Kada je Bog stvorio čovjeka, stvorio ga je na svoju sliku. Čovjek je stvoren pravedan. Imao je čisto srce. Nije lagao, psovao, niti činio nepravdu drugome. Međutim, čovjek je svojevoljno, unatoč Božjem upozorenju, sagriješio. Grijeh je tada ušao u njegovo srce. Izgubio je pravednost koju mu je Bog dao, te poprimio grešnu prirodu.
Čim se to dogodilo, osjetio se krivim pred Bogom. Prije toga hodao je i razgovarao s Bogom. Kada je sagriješio i kada mu je Bog ponovo prišao, sakrio se pred Njim, svjestan svoje krivnje. Dogodila se najveća tragedija u povijesti čovječanstva. Čovjek koji je stvoren za prijateljstvo i hod s Bogom odvojio se od svoga Stvoritelja.
Čovjek je postao grešnik. Prije toga bio je pravedan. Biti grešnik znači imati grijeh u svome srcu, u svojoj prirodi. Čovjek je od trenutka svog pada počeo mrziti, zavidjeti, okrivljivati drugoga i griješiti na različite načine. Zašto? Zato što se grijeh nastanio u njegovome srcu.
Poslanica Rimljanima 3:23 govori: ‘‘jer su svi sagriješili i lišeni su Božje slave’’. Svi su ljudi sagriješili – bez iznimke, i svaki je lišen Božje prisutnosti u svome životu. Svaki je čovjek izgubio odnos s Bogom kao s prijateljem. Njegova ga je grešna priroda odvojila od Njega.
Otkad je pao u grijeh, čovjek se pokušava opravdati pred Bogom čineći dobra djela ili vršeći neke religiozne obrede. Svjetske religije zapravo su pokušaj čovjeka da se opravda pred Bogom vršenjem određenih dužnosti i pravila. Međutim, to nikako ne može opravdati čovjeka pred Bogom. Što god činio, ljudska priroda i dalje ostaje grešna i grijeh nastavlja prebivati u ljudskom srcu. Temeljni je problem i dalje prisutan i ne rješavaju ga religiozni obredi niti dobra djela.
Zamisli da prljav pod samo obrišeš suhom krpom, bez da ga temeljito opereš. Što bi postigao? Isto je i s vršenjem religioznih dužnosti i obreda ili s činjenjem dobrih djela. To je samo brisanje vlastitog srca suhom krpom, a da ono nije temeljito očišćeno i promijenjeno.
Čovjek teži za grešnim stvarima jer su mu one u srcu. U njegovom je srcu sebičnost, zavist, psovka, mržnja, bludnost, prijevara, srdžba i slično. Čovjek to ne može sam promijeniti obavljajući religiozne obrede ili čineći određena dobra djela. Negativnosti i dalje ostaju u njegovom srcu. Temeljni problem nije riješen. Ljudsko je srce i dalje grešno, te čovjek nema slobodan pristup k Bogu.
Jedino što je moglo riješti ovaj veliki problem, bilo je to da čovjek dobije novo srce – da njegova priroda bude promijenjena. Rješenje je bilo da umjesto grešne prirode čovjek ponovo stekne pravednost kakvu ima Bog.
Bog je znao da se grešan čovjek ne može sam promijeniti. Kako bi se ljudsko grešno srce promijenilo i ponovno postalo pravedno, bila je potrebna daleko veća žrtva no što ju je ikoji čovjek mogao učiniti. Trebalo je da netko pravedan umre za grešnika. Iz svoje velike ljubavi prema nama Bog je odlučio poslati svoga Sina da umre za nas. On, pravedan, za nas nepravedne.
Da je postojao neki drugi način kako bi čovjek bio spašen i opravdan pred Bogom, osim žrtvom Isusa Krista, Bog ne bi poslao svoga Sina da pati i umre za nas. To znači da nema drugog puta do Boga osim Isusa Krista.
Da smo se mogli svojim dobrim djelima i ispravnim životom opravdati pred Njime, to bi bilo dovoljno i Isus ne bi trebao doći i položiti svoj život za nas.
Bog Otac je vidio da nema drugog puta. On je poslao svoga Sina Isusa kako bi učinio žrtvu kojom će čovjek biti opravdan.
Autor: Željka Rupčić
