Još jedna od brojnih bizarnosti kojima smo danas okruženi – britanski DailyNews izvještava o prodaji pokvarenog zuba Johna Lennona za 22.600 eura. Radi se o zubu koji je pjevač Beatlesa poklonio svojoj sluškinji Dorthy Jarlett.
Dorothy je navodno osim pokvarenog zuba od Lennona dobila i novčanik te ogrlicu od perlica. Pokvareni zub je na aukciji prodao sin sada već pokojne sluškinje a kupio ga je zubar iz Kanade koji kaže da će zub pridodati kolekciji dinosaurskih zuba koju već posjeduje.
Ne čini li se priča bizarnom, čak pomalo degutantnom? Pokušajmo ipak razumjeti motive aktera ove priče.
Prvo, tu je osoba koja nekome poklanja svoj pokvareni zub. Ovakav je poklon vjerojatno motiviran egocentričnošću osobe koja uživa u svojoj ulozi idola drugim ljudima. Tu je i druga osoba koja pokvareni zub jednog čovjeka prihvaća kao dar i brižljivo čuva kao obiteljsku dragocjenost. Ipak se radi o zubu jedne pop-rock legende, ikone svoga vremena… Da li je gospođi Dorothy Lennon stvarno bio toliko drag da je zub čuvala iz osobne afekcije prema njemu ili je računala na njegovu potencijalnu novčanu vrijednost jednoga dana, ili čak oboje, nije nam poznato. Treći akter priče se možda može najbezbolnije izracionalizirati (izuzev plaćenih 22,6 tisuće eura) – ipak je on zubar, i pokvareni zub jedne pop rok ikone će možda dobro doći gospodinu u edukativne svrhe, da pokaže dječici da i veliki i slavni moraju prati zube, inače će ostati bez njih (tko zna, možda Lennon i ne bi ostao bez zuba da nije slušao ” majku Mariju kako mu govori riječi mudrosti: „Samo pusti….“ ” (iz pjesme Let it be)).
Šalu na stranu, ono što je zanimljivo u cijeloj priči su dvije ljudske potrebe – jedna da se nekome ili nečemu divi, da u nešto vjeruje, da traži idole i druga, da treba nešto materijalno čime se nastoji približiti tom idolu, uhvatiti njegov „duh“ očekujući valjda kroz to neku pomoć ili možda divljenje drugih ljudi.
Nije li slično i sa relikvijama svetaca koje se čuvaju i izlažu po crkvama i inim procesijama? Ruka jednog sveca, jezik drugog, kosti trećeg… Teolozi će pojasniti da se ljudi time približavaju Bogu, da je snaga relikvije to što upućuje ljude na Boga… Pitanje je ipak kolika je vjera i razumijevanje Boga u ljudi kojima je potrebno povremeno izložiti, dotaknuti ili kroz svjetinu prošetati nešto materijalno, nazovi sveto, da bi Ga se sjetili? Pitanje je sjete li se uopće Njega ili razmišljaju o tome kako će im pomoći sveti Ante, Blaž, Eufemija … Ne radi li se ustvari o praznovjerju ljudi čija vjera nije i ne može biti čvrsta jer nije izgrađena na pravom temelju i istini?
Riječ Božja je jasna – Isus je bio jedini čovjek vrijedan divljenja i štovanja (ovo naravno ne treba pobrkati s poštovanjem prema drugim ljudima), jedini „idol“ koji bi ljudi trebali imati u svojim životima.
On je i jedini posrednik između Boga i ljudi („Jer jedan je Bog, jedan je i posrednik između Boga i ljudi, čovjek – Krist Isus koji sebe samoga dade kao otkup za sve…“ (1. Timoteju 2: 5-6)) i po Njemu se Bogu pristupa vrlo lako – iskrenom vjerom srca u Isusovu žrtvu. I iskreno srce, a ne raznorazni materijalni predmeti, je jedino što je ljudima potrebno za štovanje Boga u duhu i istini („Ali dolazi čas – sada je! – kad će se istinski klanjatelji klanjati Ocu u duhu i istini jer takve upravo klanjatelje traži Otac. Bog je duh i koji se njemu klanjaju, u duhu i istini treba da se klanjaju.” (Ivan 4:23-24), „Reče mu Isus: “Budući da si me vidio, povjerovao si. Blaženi koji ne vidješe, a vjeruju!” (Ivan 20:29)).
Svaka je idolatrija grijeh i putem ispraznog štovanja i inih drugih bizarnosti vodi u nešto daleko gore: vječnu duhovnu smrt. Hvala ti Bože što si sišao među nas i uzašao na nebesa, a da nisi ostavio traga osim onoga u zapaljenim srcima svojih učenika. Očisti naša srca od svake idolatrije prema sebi i drugima, živima, mrtvima…
Autor: I. R.
