Osim što je bio australski farmer, Albert Ernest Clifford “Cliff” Young (1922. – 2003.) poznat je po nečem izvanrednom – pobjedi i obaranju rekorda koje je ostvario u dobi od 61 godine na teškom Ultra maratonu između Sydneya i Melbournea.
Budući da je cijeli svoj život bio farmer, Cliff je trčao od malih nogu. Njegova obitelj nije imala novca za konje ili vozila pa je Cliff u svome radnom kombinezonu i gumenim čizmama trčao po farmi kako bi sakupio stoku prije oluje. Da bi sakupio 2.000 grla koliko su imali na 2.000 hektara farme, trčao je ponekad puna dva do tri dana. Nikada se nije profesionalno bavio trčanjem, nije imao trenere i sponzore, a i sam stil njegova trčanja više je nalikovao laganom vučenju nogu nego trčanju potrebnom da se istrči maraton.
Želja da istrči maraton ga međutim nije napuštala. U dobi od 60 godina pokušao je istrčati jedan maraton, ali nije uspio zbog nepripremljenosti i neiskustva. Godinu dana kasnije, 1983. godine prijavio se na Ultra maraton od Westfield Parramatta u Sydneyu do Westfield Doncastera u Melbourneu. Radilo se o ekstremnoj utrci dugoj 875 kilometara koja bi trajala oko 6 dana te je bilo uobičajeno da trkači 18 sati trče, a 6 sati spavaju. Većina preostalih natjecatelja imala je ispod 30 godina i bili su vrhunski atlete u odličnoj fizičkoj kondiciji.
Kada se vremešni i priprosti Cliff pojavio na utrci u radnom kombinezonu i gumenim čizmama (vjerovao je da će padati kiša) pobudio je zanimanje mnogih. Mišljenja su bila oprečna, ali zajedničko im je bio to da ga nitko nije shvaćao ozbiljno – bilo je onih koji su mislili da je samo željan publiciteta, neki su se ismijavali njegovom trkačem stilu, dok su se neki čak bojali za njegovo fizičko stanje do te mjere da su sumnjali hoće li uopće preživjeti utrku.
Na početku maratona, zbog svog sporog trkaćeg stila i godina, Cliff je bio posljednji. Kako je maraton napredovao, Cliff je dobivao prednost i to tako što uopće nije spavao! Dok bi drugi trkači spavali po 6 sati, Cliff je trčao. Kad su ga pred kraj maratona pitali da li misli da će uspjeti do kraja istrčati rekao je: „O da, sigurno, trčat ću cijelu noć i nadam se sutra završiti, nekada navečer.“ Usprkos silnoj nevjerici, Cliff ne samo da je uspio istrčati svoj prvi maraton, već je pobijedio i oborio prijašnji rekord istrčavši maraton za 5 dana i 15 sati. Medijima je kasnije rekao da je trčeći zamišljao kako lovi svoje ovce prije oluje. Kako se na maraton nije prijavio zbog nagrade, novčanu nagradu od 10.000 dolara koju je dobio, podijelio je ostalim trkačima ne ostavivši sebi ništa.
Kasnije su njegov neobičan stil trčanja („Young shuffle”) prihvatili neki drugi profesionalni maratonci (jer zahtjeva manje energije), a postalo je i uobičajeno da se maratoni trče bez spavanja.
Koliko sam upućena, Cliff Young nije bio kršćanin. U ovoj je utrci ipak pokazao puno toga što kršćanima može biti inspirativno. Upornost i odlučnost iz pozitivnih motiva, danas tako rijetke osobine… Čvrsta i jasna, ma koliko jednostavna vizija. Neobaziranje na nevjericu pa i ismijavanje drugih. Spremnost na žrtvu…
I sama sam počela trčati. Bilo je to isprva na poticaj prijatelja, ali sada trčanje i volim. Ne smatram to isključivo fizičkom aktivnošću (koju smatram potrebnom) već i treningom svoje volje i upornosti. Dok trčim sama, često molim u jezicima i razmišljam o nekim stvarima u mome životu koje po svemu izvanjskom „zovu“ na odustajanje, ali od kojih ne odustajem jer imam za njih Božje obećanje. Puno je takvih situacija u našim životima. Biblija zato uspoređuje cijeli kršćanski život s utrkom. Utrkom s jasnim ciljem, bez odustajanja i obaziranja na padove i upadice nevjere i nevolja. Pavao je rekao: „Jedino mi Duh Sveti jamči u svakom gradu da me čekaju okovi i patnje. Meni ni najmanje nije do života; smo da dovršim svoju trku – službu koju primih od Gospodina Isusa: svjedočiti za Evanđelje milosti Božje.“ (Djela 20:23-24) te kasnije očekujući vlastitu smrt: „Već se moja krv izlijeva u Božju čast, vrijeme je moje smrti blizu. Plemenitu sam borbu izvojevao, trku dovršio, vjeru sačuvao.“ (2. Timoteju 4:6-7).
Razmislimo o vlastitoj upornosti i odlučnosti. Spremnosti na disciplinu, trening i žrtvu. Bog nam daje darove, ima za nas poziv i svrhu za naše živote, pruža nam pomoć svojim Duhom. Ali kako bi bili istinski plodonosni za Njega i u konačnici istrčali svoju trku, od nas očekuje da budemo izgrađena karaktera. Kao što u meni teškim situacijama trčeći molim, moja je želja da svi naši životi budu takvi da možemo reći: „…ništa me neće smesti: sačuvat ću, naprotiv, potpuno pouzdanje i – sada kao i uvijek – proslavit će se Krist u mom tijelu, bilo da živim, bilo da umrem.“ (Filipljanima 1:20).
Autor: I. R.