Naša crkva je često domaćin stranim pastorima, prorocima i evangelizatorima. Oni nam donose riječ učenja, ohrabrenja, proroštva, i mada svaki od nas ima nekog svog miljenika među njima, svaki od njih nas blagoslovi. Svaki od njih također nauči reći „dobar dan“ i par drugih riječi, ali jedna od konstanti je da niti jedan ne priča hrvatski, i da je uz njih za propovjedaonicom uvijek prevoditelj.
Nedavno sam pogledao video-blog jednog američkog misionara, koji je nakon propovjedi uz prevoditelja u Brazilu usporedio odnos između propovjednika i prevoditelja odnosu Isusa i nas.
Pošto razumijem engleski, nisam nikada o tome na taj način razmišljao, ali bez prevoditelja za vrijeme posjete stranih propovjednika, u našoj crkvi mnogo ljudi ne bi razumjeli ništa osim povremenih „ok“, „Aleluja“ i „amen“. Simbolika usporedbe je još važnija u tome da nas vjerne poziva da budemo vjerodostojni prevodioci Božje Riječi svijetu koji tu Riječ ne razumije i ne želi razumjeti.
Jesmo li mi dobri prevoditelji te Riječi? Kakav bi uopće dobar prevoditelj trebao biti?
Dobar prevoditelj će vjerno, doslovno i istinito prevesti poruku propovjednika.
Dobar prevoditelj neće mijenjati poruku i dodavati svoje riječi.
Dobar prevoditelj će prvo pažljivo poslušati propovjednika i njegove riječi, a potom će ih prevesti onima koji slušaju. U slučaju da nešto ne razumije, dobar prevoditelj će upitati propovjednika da ponovi, neće se praviti da je shvatio i progutati dio poruke samo da netko ne pomisli kako je nesavršen prevoditelj.
Dobar prevoditelj neće dodavati „mekše“ riječi da ublaži poruku u strahu od reakcije onoga koji sluša, i neće pogledati na propovjednika pogledom „je li stvarno potrebno da im to govorimo na ovakav način?“
Onda, jesmo li mi dobri prevoditelji Očevih Riječi? Da li uvijek slušamo Isusa, i da li uvijek činimo i govorimo ono što nam On kaže? Sigurno da nismo uvijek, i sigurno da Njegova milost nadomješta puno naših mana i grijeha.
Zamisli da jedan od stranih prevoditelja dođe u našu crkvu i govori riječ, a prevoditelja bude sram prevesti dijelove gdje fundamentalno i fanatično govori o Isusu kao o jednom jedinom putu k Ocu. Ili da prevoditelj ublaži dijelove propovjedi koji pozivaju sve nas da se odvojimo od svijeta i čisti predamo Ocu kao žrtve. Takvo prevođenje i takva propovijed izgubile bi svoj autoritet i autentičnost, i bile bi posve neslane, i ne bi privukle puno ljudi u crkvu. Na isti način, naši životi i naše riječi kada su lišene Očeve volje i naše poslušnosti, predstavljaju jalov poziv u Njegovo Kraljevstvo i više nalikuju parodiji.
Za razliku od stranih propovjednika, Bog zna svaku našu riječ i misao, prije nego što ih izgovorimo i zamislimo. Bog zna stav našeg srca i plod našeg „prevođenja“. I bez obzira na naše često brkanje riječi u prijevodu, On je strpljiv sa nama. To je možda najveća razlika u ovoj simboličnoj usporedbi. Za razliku od propovjednika koji dobije drugog prevoditelja u svakoj novoj crkvi koju posjeti i može se bespomoćno nadati da će taj prevoditelj vjerno njemu služiti, Bog je svakog od nas izabrao da prevodimo za Njega. Mi nismo slučajno i svojom voljom tu i u toj ulozi.
Nije li predivno da On ima povjerenja u nas, i daje nam vremena da naučimo nepoznate riječi, da naša vjera urodi plodom djela i čistoće? Ne osjećate li čast u tome da je savršeni Stvoritelj odabrao tebe i mene da svjedočimo o Njemu? Ne želite li što vjernije prenositi Njegovu volju sa svakom novom Riječju koju dobijete?
Isus je prije 2000 godina došao među nas ne da nam sudi, već da nam pokaže kako je to živjeti i govoriti Očevu volju, da umre za svakog od nas i uskrsne kako bi mi dobili dar i želju da učinimo isto što i on, prevodimo Očevu svijetlu Riječ svijetu u tami.
„Kristovi smo dakle poslanici; Bog vas po nama nagovara. Umjesto Krista zaklinjemo: dajte, pomirite se s Bogom!“ (2. Korinćanima 5:20)
Autor: I. B.
