Zovem se Nikol i rodom sam iz Rijeke. Dolazim iz šesteročlane obitelji. Imam 16 godina i makar imam dojam da sam spašena cijeli svoj život, krštena sam prije 6 godina. Kad je moja mama zatrudnjela samnom bilo je sve u redu do 7 mjeseca trudnoće. Ipak, zbog komplikacija pri porodu me mama morala roditi na carski i skoro smo pritom obje umrle. Mama je cijelo vrijeme molila u jezicima i vapila Bogu da nas sačuva. Hvala Bogu preživile smo, ali pošto sam ranije rođena imam celebralnu paralizu desne ruke i noge.
Roditeljima je doktor rekao da neću moći čuti, hodati, a niti vidjeti …hvala Bogu što sad to sve mogu. Pošto mi je oštećena desna strana hodala sam na prstima, a Bog je našao doktora koji mi je uspješno operirao tetivu i sada donekle lijepo hodam. Kada sam krenula u školu djeca su mi se znala rugati zbog mog invaliditeta i nisu me prihvaćala. Ali ostala sam vjerna Bogu, molila sam se i znala sam da ce doći vrijeme kada ce mi providjeti prijatelje po njegovoj volji. Prije nego što sam se doselila u Zagreb doživjela sam sabraćajnu nesreću. Džip me prebacio skroz na drugu stranu zebre, a nakon dvije godine dijagnosticirana mi je zbog toga i epilepsija. Znala sam da je Bog veći od te bolesti i doista … nedavno me u potpunosti iscjelio i nemam više nijednog šiljka u mozgu koji pokazuje epilepsiju. Slava Bogu. Bog se proslavio kroz još mnoge stvari, ali ja i dalje vjerujem da će se Bog proslaviti i učiniti veliko čudo – iscjelit me od celebralne paralize.
Naravno ko i svaki kršćanin gubila sam vjeru da ću ozdravit, izliječit se od epilepsije ali sjetim se koliko puno mi je u životu pomogao i to me osnažuje. I ne dam mjesta đavlu da koordinira mojim životom i mojim osjećajima.
