Rođen sam 1990. godine u obitelji koja je rijetko kada držala do vjere i Boga. To je obitelj koja je uvijek bila na dobrom glasu i od svakoga se člana očekivalo da bude pristojan čovjek s visokom školom. Svoje djetinjstvo mogu opisati kao dosta pusto razdoblje, s malo prijatelja, s puno kazni i dobivanja batina.
Kao dijete, od moje 4. godine, počeo sam mucati i to mi je u daljnjem razdoblju života uvijek bio najveći problem, bilo to u školi, ili u razgovoru s ljudima općenito. Od djetinjstva sam bio onaj kome su se rugali. Tako je bilo sve do srednje škole. Ondje sam upoznao prijatelje koji su me uvijek prihvaćali onakvog kakvog jesam, s govornom manom ili bez nje, bilo im je svejedno.
Razdoblje srednje škole mogu opisati kao vrlo razuzdano, tada su se dogodile mnoge stvari: prva cigareta, prvo pijanstvo, prvi seks, prvo isprobavanje opojnih droga i slično. Osim takvoga života, vodio sam život glazbenika, uvijek sam negdje svirao, bio sam s bendom po raznim gradovima. U podsvijesti sam uvijek znao da takav način života ne vodi nikamo, znao sam da postoji Bog, ali nikada nisam znao gdje Ga pronaći. Imao sam strah od pakla i čežnju za nekim boljim mjestom nakon smrti.
Pred kraj 4. razreda srednje škole, u moj je život došao veliki kaos – roditelji su mi se rastali i to uz burne svađe i fizička zlostavljanja. Došao sam do takve faze da sam se tukao s ocem nekoliko puta. Sve je to ostavilo duboki trag na mom srcu. Da bih izbjegao takve stvari, odlazio sam od kuće i pio negdje u gradu i radio gluposti. Nakon rastave roditelja i srednje škole, život me tjerao dalje pa sam završio na pravnom fakultetu u Osijeku. Ondje sam vrlo revno krenuo s učenjem, ali i to se izjalovilo. Počeo sam voditi vrlo neodgovoran život, pušiti travu i dilati je, a također sam počeo svirati na ulici… Tražio sam sebe, ali se nisam našao. Ulazio sam u depresiju i počeo sam pisati poeziju. Kada bih čitao te pjesme ljudima, oni bi plakali, a u meni bi ego i inspiracija samo rasli. Kada slušaš Balaševića i čitaš Jesenjina, onda moraš znati da si u depresiji, a ja sam činio upravo to. Moj život su bile cigarete, alkohol, spavanje, sviranje na ulici i izlasci sve dok jednoga dana dvije prijateljice nisu došle do mene na ulici dok sam svirao i pozvale me u neki šator, na neku kršćansku priredbu. Ispočetka sam mislio da je to glupost, i odbio sam. Došle su i sljedeći dan, i opet sam odbio.
Jednoga sam dana sreo tu istu prijateljicu pa mi je svjedočila o Bogu i o crkvi koja ima nadnaravne stvari. Odlučio sam da to moram vidjeti. Bio je sedmi mjesec i došao sam u crkvu na neka biblijska učenja i svidjelo mi se. Tu istu večer ostao sam na sastanku za muškarce, bila je to veoma čudna situacija, zainteresirao sam se za Boga. Te večeri, brat Filip mi je ispričao svoje svjedočanstvo i ja sam prihvatio Krista u svoj život. I dalje sam pohodio crkvu i svidjelo mi se, ali nisam shvaćao poantu spasenja, nisam toga bio svjestan. Istoga mjeseca (sedmoga) otišao sam kući iz Osijeka, budući da su bili praznici, i nastavio sam živjeti onakvim životom kakvim sam živio i prije prihvaćanja Krista u svoj život. No u devetom mjesecu vratio sam se u Osijek i otišao sam na jedan omladinski sastanak. Bilo je puno mladih u malom stanu i vidio sam što je Bog napravio u njihovim životima. Vidio sam potpunu radost. Vidio sam da je jedan dečko te večeri progovorio u jezicima. Vidio sam ŽIVOGA BOGA. Došao sam kući te večeri i rekao Gospodinu: JA VIŠE NE MOGU DALJE, RADI SA MNOM ŠTO GOD ŽELIŠ, DOĐI U MOJ ŽIVOT, JA TE TREBAM! U moju se sobu spustila sila Duha Svetoga i odmah sam progovorio u drugim jezicima, rijeke Žive Vode su potekle. Od toga dana znao sam da sam drugi čovjek. Odlučio sam odbaciti svijet i prihvatiti Krista.
Moj Bog je moj Osloboditelj, On me oslobodio od gorčine, nepraštanja, ovisnosti, bluda, ljubomore, mržnje. On je iscijelio moja usta i više gotovo ne mucam. On je Moj Gospodin koji je dao život za mene i koji mi se objavio kao moj Osloboditelj i Tješitelj. Za Njega sam spreman sve napraviti, za Njega želim raditi, želim da me upotrijebi. Od metalca i drogeraša napravio je slugu Božjeg i poslao me natrag kući, u Garešnicu, i rekao mi da će ondje podignuti novu vojsku mladih. Vidim prve plodove toga, ali znam da će toga biti još. Vjerujem u Njegova obećanja. Što On kaže, to i učini. Želim vas ohrabriti da nikada ne odustanete, da ne ljubite ovaj svijet jer je prolazan, a Gospodin je neprolazan i sve će proći, ali njegova Riječ ostaje. Kada ste u najtežim situacijama, zavapite Gospodinu, i Njegova će vas ruka podići. Neka vas Gospodin blagoslovi, želim vam zajedništvo Duha Svetoga, i pohođenje od Gospodina. Ljubim vas sve u svetom imenu Isus Krist.
Autor: Matej Sakač
