Život ih je doveo u neku sumornu zgradu. Zgrada se zvala “Nesigurnost današnjice”. Sve se raspadalo. U zgradi je bilo mnogo ljudi, svatko je išao svojim putem. Zajedničko im je svima bilo to da su tražili izlaz iz zgrade. No to nije bilo jednostavno. Primjerice, jedna skupina je pokušala koristiti lift i liftom doći do prizemlja. Ali kada su otvorili vrata lifta pred njihovim očima lift se strovalio do samog dna zgrade. Morali su paziti kuda staju, a uobičajeni načini pronalaženja izlaza jednostavno su ih iznevjerili. Svi su dakle tražili rješenje, izlaz.

Zgrada je bila prašnjava i puna polu trulih drvenih konstrukcija. Poslovni čovjek u crnom odijelu sa odmjerenom kravatom krčio je put pred sobom i samouvjereno hodao kud god je htio. Cijelog života je to činio. Bio je ljutit na novonastalu situaciju jer su stvari jednostavno izmicale kontroli. “Uzdaj se u se i u svoje kljuse”, bila je njegova životna filozofija. Bio je bahat, goropadan, proćelav i u kasnim tridesetim. Bio je otresit prema drugim ljudima. Nije vjerovao Bogu. Bog mu “nije niti bio potreban” jer je u svojoj snazi, inteligenciji i sposobnostima postizao mnogo. Toliko puta tijekom svog života u svom srcu je odbijao Boga, sve dok mu srce nije posve otvrdnulo. Odbijanjem Boga odbio je i svu milost, ljubav i zaštitu koju mu je Bog nudio. U zgradi je bilo i ljudi koji vjeruju Bogu. Ali čini se da su i oni bili zatečeni novonastalim stanjem.

Odjednom, bez ikakvoga upozorenja, na poslovnog čovjeka strovalila se nekakva nevidljiva sila. Demonsko biće kao da i nije imalo inteligenciju. Samo ubilački nagon. Demon je bespoštedno i brutalno počeo kidati dijelove čovjekova tijela. Čovjek je vikao, nije bio svjestan što ga je snašlo. Vapio je, ali vapaj se gubio u vakuumu beznađa. Nije bilo odgovora. U demonskom biću nije bilo ni traga nikakvom obziru, samilosti, samo silna egzekucija nagona “zakolji, ukradi i uništi”. Prebrzo se sve odvijalo. Svatko tko je svjedočio tom prizoru bio je zaprepašten silinom ovog napada. Ne samo da je bilo prebrzo nego nitko u zgradi nije nikada doživio takvu brutalnost.

Nevidljiva zvijer obrušila se i na slijedećeg čovjeka. Ali ovaj čovjek je bio vjernik. Počeo je vapiti Bogu. Jaaahveeee! Jahveeeeeeee! Isuseeeeeee! Vapaj je bio usmjeren i dosezao je Cilj. Odjednom, ali stvarno odjednom, bez ikakve najave, u prostoriju je uletio On. Bio je to Duh Sveti u obličju Oca. Očev Duh. Sam Bog se pojavio i sišao na čovjeka koji mu je vapio. Demonsko biće kao da je prestalo postojati. Iščezlo je. Nije mu bilo niti traga. U zraku je stajao pobjedonosan dojam da se neće niti vratiti. Bog je ostao na svom čovjeku sa blagim i opuštenim osmjehom na licu. Bog se nimalo nije umorio. Kao da se nije ni borio. Samo se pojavio i to je bilo to. Čovjek koji je to doživio, doživio je olakšanje, pritisak je nestao, a mir koji nadilazi svaki razum nastanio se u njegovom srcu. On nije vidio Oca. Vjerom je prihvatio svoje spasenje i izbavljenje, ali drugi čovjek koji je u blizini promatrao ovaj događaj bio je osupnut. I On je vjerovao, ali prvi puta je vidio što se događa u duhu kada kršćanin od srca zavapi svome Bogu.

Prizor ga je savladao, te je on kleknuo na koljena i počeo obožavati Nebeskog Oca, zahvaljivati mu za njegovu vjernost. Pomislio je koliko je samo Bog puta za njega na ovaj način intervenirao. Bio je presvjedočen koliko je Bogu stalo do Njegovih ljudi, koliko je velika Božja zaštita, koliko silan odgovor na njihove vapaje. Samo ga je slavio i slavio i molio da Ga još više upozna i da u sigurnosti poznavanja Boga kroči kroz godine koje su mu povjerene u životu. “Ako je Bog ovakav zašto se toliko bojim, zašto tako drhtavo svjedočim drugima o Njemu, zašto tako mlako živim svoju vjeru, zašto stalno držim pogled na đavlu i onome što on čini???? Ako je Bog toliko veličanstveniji od onoga koliko sam ja toga bio svjestan, onda ga moram još više upoznati, i to još tu, dok sam na zemlji. Ne želim Bože doći u Nebo i tamo vidjeti Tvoju slavu i onda čitavu vječnost žaliti što ti nisam na Zemlji služio svom snagom, svim srcem i svom dušom svojom, sa još više žara i predanja….” Bile su to misli koje su se gubile i stapale sa čistim obožavanjem koje izviralo iz najdublje nutrine njegovog bića. Svaka nesigurnost je iščezla u Božjoj prisutnosti. I slavio Ga je, i slavio, i slavio…

 

Nitko nije kao Bog Ješurinov: po nebesima u pomoć ti jezdi

i po oblacima u svom veličanstvu! Bog vječni tvoje je utočište,

a na zemlji drevna njegova mišica pred tobom goni neprijatelja;

on dovikuje: ‘Uništi!’ Koji narod ko tebe Jahve spasava?

On štit je tvoj što te brani i mač tvoj slavodobitni,

dušmani ti se ulaguju, al ti ćeš im gazit po leđima.

Ponovljeni zakon 33:26,27,29

 

Izbavit ću ga jer me ljubi, zakrilit ga jer poznaje ime moje.

Zazvat će me, a ja ću ga uslišiti, s njim ću biti u nevolji,

spasit ću ga i proslaviti. Nasitit ću ga danima mnogim,

pokazat` mu spasenje svoje.

Psalam 91:15,16

 

Zazvat ću Jahvu, hvale predostojna, i od dušmana bit ću izbavljen.

Valovi smrti okružiše mene, prestraviše me bujice pogubne.

Užad Podzemlja sputiše me, smrtonosne zamke padoše na me:

u nevolji zazvah Jahvu i Bogu svome zavapih.

Iz svog Hrama zov mi začu, i vapaj moj mu do ušiju doprije.

I zemlja se potrese i uzdrhta, uzdrmaše se temelji gora, pokrenuše se,

jer On gnjevom planu.

Iz nosnica mu dim se diže, iz usta mu oganj liznu, ugljevlje živo od njega plamsa.

On nagnu nebesa i siđe, pod nogama oblaci mu mračni.

Na keruba stade i poletje; na krilima vjetra zaplovi.

Ogrnu se mrakom kao koprenom, prekri se tamnim vodama i oblacima tmastim,

od blijeska pred licem njegovim užga se ugljevlje plameno.

Jahve s neba zagrmje, Svevišnjega glas se ori.

Odape strijele i dušmane rasu, izbaci munje i na zemlju ih obori.

Morska se dna pokazaše, i temelji svijeta postaše goli

od strašne prijetnje Jahvine, od olujna daha gnjeva njegova.

On pruži s neba ruku i mene prihvati, iz silnih voda on me izbavi.

Od protivnika moćnog mene oslobodi, od dušmana mojih jačih od mene.

Navališe na me u dan zlosretni, ali me Jahve zaštiti,

na polje prostrano izvede me, spasi me jer sam mu mio.

Psalam 18:7-20

 

 

Autor: Luka Ježina