Često zaboravljamo da naša dijela trebaju vikati puno glasnije od naših riječi…
Kako sam rođena u kršćanskoj obitelji uvijek sam imala potrebu ljudima govoriti o Bogu. Ne kako bi ih dovela u crkvu, više zbog osjećaja da im je potrebno da upoznaju Gospodina i Njegovu ljubav. Kao tinejdžerica zastranila sam te krenula u loše društvo i loše stvari. Moje priče o Bogu jednostavno nisu dolazile do ljudskih srca. Sjećam se da sam masu puta svjedočila ljudima u klubu ili na nekom festivalu,u polu pijanom stanju. Naravno da su mi se smijali i da su mislili da „tripujem“ jer priča u koju sam njih pokušala uvjeriti nije imala veze s mojim životom. Govorila sam o radosti, a bila sam nesretna, o pravoj ljubavi i prijateljstvu, a bila sam usamljena, o ispunjenju nutrine, a bila sam prazna. Poruka koju sam im željela prenijeti nije mogla biti ispravno shvaćena jer ju nisam živjela.
Kako je vrijeme odmicalo te sam se krenula odvraćati od grijeha i ponovno se iskreno približavala Bogu shvatila sam da loše stvari iz moga života nestaju. Mijenjala sam svoje navike, način ponašanja, govora, čak odijevanja i primijetila sam da me ljudi gledaju drugačije kada pričam o Bogu. Nisam se više stapala s lošom okolinom. Kako i piše u Poslanici Kološanima da umrtvimo svoje udove koji su na zemlji- bludnost, nečistoću, strast, zlu požudu i lakomstvo, da odložimo gnjev, srdžbu, zloću, hulu, prostotu, da ne lažemo… Jer smo svukli sa sebe staroga čovjeka s djelima njegovim i obukli novoga, koji se obnavlja za spoznaju prema slici Onoga koji ga stvori. (Kol 3)
Krenula sam odbijati loše stvari i grijeh, a moj je život došao u potpuno novu dimenziju. Shvatila sam da kada odbacim grijeh i primaknem se Bogu stvari izgledaju puno bolje. Moje svjedočenje više nije bila suhoparna priča o nekoj tamo ljubavi koju ni sama ne poznajem. Moje svjedočenje je prije svega postao moj život. Djela koja sam činila i način na koji sam živjela odašiljalo je drugačiji signal od onoga prije nekoliko godina. Postala sam radosna i ispunjena osoba i više nije trebalo uvjeravanje da je Bog dobar. To se vidjelo na mom osmijehu.
Ponekad se nađemo u situaciji gdje nas okolina ne razumije ili ismijava. Možda odbacuje uopće sagledati naš aspekt pogleda na stvari. To nam može biti svojevrsni alarm koji upućuje na to da nešto u našem ponašanju ili načinu na koji se prikazujemo jednostavno nije u redu. Često smo „super duhovni“ pa bacamo Biblijske stihove ljudima u glavu, trudimo se svim silama dokazati da je naše gledište ispravno, borimo se u raspravama o duhovnim stvarima i sl. Zapravo sve što trebamo napraviti je živjeti te stihove. Ako nekom govoriš: „Poštuj oca i majku da dugo živiš i dobro ti bude na zemlji“, a ti sa svojim roditeljima ne razgovaraš godinama ili si upravo tati poklopio slušalicu jer te naživcirao- onda nešto nije u redu s tvojim načinom ponašanja. Bez obzira što je možda tata bio drzak ili te nije razumio, piše da ga moraš poštovati (ne piše da ga poštuješ samo ako je dobar prema tebi i pokazuje ti ljubav), stoga- ŽIVI ONO ŠTO GOVORIŠ DRUGIMA DA ŽIVE pa će te shvatiti ozbiljno.
Dok mi ne prilagodimo našu svakodnevicu sa onim što propovijedamo ne možemo očekivati da ljudi prime od nas savjet ili bilo kakvu poruku. Ponekad čak nije potrebno niti pričati, već trebamo pustiti da Krist svijetli. Ako je Njegova prisutnost u tvome životu učestala onda se ne trebaš zamarati time hoće li te u školi ismijavati ako ne zapališ cigaretu ili na poslu ako ne želiš sudjelovati u ogovaranju šefa ili kolega. Svijetlo koje izlazi iz tebe ,ako imaš odnos s Gospodinom, će biti toliko jako da će ljudi dolaziti tebi po savjete i sami ti postavljati pitanja. Neće moći ostati ravnodušni na ono što izlazi iz tvoje tišine. Tvoja tišina će ih potaknuti da se zainteresiraju za tu radost i ljubav koja isijava iz tebe, čak i i kada ne progovoriš niti riječ.
Autorica: K. Č.
