Oduvijek sam sanjala o svijetu mira, prijateljstva, ljubavi, poštovanja, uzajamnog pomaganja….stvarnost je bila daleko drugačija. Oko mene se nalazio svijet mržnje, zla, nepoštivanja, omalovažavanja, negativizma, odbačenosti, manipulacije i svađa.
Najgore od svega je bila spoznaja da se to krije unutar moje obitelji. Konstantne svađe, prepiranja i omalovažavanja stvorile su osobu punu nesigurnosti i strahova prikrivenih uspjehom u školi, ponosom i buntovništvom. Jedinu zaštitu sam nalazila u svom zatvorenom svijetu nade da postoji netko za mene, netko tko će me voljeti, netko tko će me učiti, poštivati, netko savršen. Ljudi su govorili; ti sanjaš, to ne postoji, svijet je siv, a ne crno-bijeli, nađi bogataša, budi sigurna do kraja života ili „joj daj avantura za jednu noć je najbolja“. Nikada me nije zadovoljavao izvanjski odnos. Osjećala sam da je bitna duša čovjeka, da je bitno ono što čovjek je, kakav je uistinu kad se sve maske skinu. Držala sam se toga koliko sam mogla, no polako, ali sigurno moj svijet se rušio, iz dana u dan, iz mjeseca u mjesec, iz godine u godinu. Borbu s okolinom u kojoj sam se nalazila, vodila sam koliko sam mogla, no ubrzo je došao upis na fax u drugom gradu, odbačena bez ikakve potpore, popraćeno razvodom roditelja, moj svijet se srušio. Jedini oslonac koji sam imala u životu bila je moja mama-moje sve, a sada je i ona otišla živjeti svoj život. Ostala sam sama. Bilo mi je teško te sam zadnje dvije godine moga života provela putujući i živeći na relaciji Zg-Ri, padajući godine dok je moja duša vrištala u očaju za nekim, osobom, netko tko će mi pomoći, udjeliti riječ, razumijeti. To su trebali biti moji roditelji. Na koncu, pala sam i drugi put te se vratila u Zagreb. Bila sam iscrpljena, više nisam mogla, sve se srušilo, bila sam prepuštena svijetu oko mene na milost i nemilost.
Jedne večeri počela sam čitati Novi Zavjet i dok sam sjedila na krevetu u suzama rekla sam Bogu;“Bože ako postojiš, molim te dođi, ja ne mogu više“. Odmah nakon toga počela sam se smijati, jer zašto bi Bog Svemogući meni došao? Nisam baš pri zdravoj pameti, rekla sam sama sebi.
Stvari su ipak krenule na bolje, uhvatila sam dobar poslić i ubrzo sam prestala čitati Novi Zavjet, te zaboravila na tu noć. No hvala Bogu da On nije 😉 Otprilike šest mjeseci poslije, prijateljica mi je počela pričati o Bogu. Govorila sam:„ Ma da, vjerujem ja u Boga, dobro-zlo, da da….ja idem u katoličku crkvu… …vjeru tako obnašam, a za druge me baš briga.“ U biti nikad nismo ni previše pričale o tome, a niti me bilo briga. Tu su bile i njene prijateljice, te mi je jedna od njih počela pričati o Isusu i križu i što on znači. Moje misli su se rojile; ma o čemu ova priča? Hej, pa nisam ja kriva, pa što ti hoćeš od mene? zašto mi „tupiš“ svoje,? pa kako ne razumiješ što ti želim reći? Osjećala sam kako me nešto u prsima guši, pritisak je bio jak, to neću nikada zaboraviti. Kava je brzo završila, otišla sam van, napila se, „odlično se provela“ i završila doma u krevetu ne sluteći ni najmanje sto me čeka. Kada sam se probudila, mamurna, odgegala sam se do kupaone, pa u kuhinju raditi ručak. Kuhajući rućak osjetila sam da se nešto u meni promijenilo. Nešto je bilo drugačije, nisam mogla uperiti prstom, ali moglo se „nanjušiti“, kako mi ljudi ponekad običavamo reći. A cijelo vrijeme u glavi pitanje koje me proganjalo tri dana, „Tko si Ti?“ popraćeno mislima, ti nisi onaj Bog kojeg ja znam, ti si….nekako…živ….što se to događa?…nešto se dogodilo…..tko si ti?…živ si…nisi daleko…..gdje si? tko si?
Nakon tri dana, usnula sam san, koji je bio stvaran kao ti i ja. Stajala sam u tami, a ispred mene zvijezda, sjajnija od bilo koje druge udaljena milijunima kilometara daleko. Čudno mi je bilo to što sam imala osjećaj za udaljenost. Čim sam se probudila, sjela sam na krevet govoreći: “A što si ti? zvijezda koja svijetli u mraku?“ Nisam razmijela dok navečer žaruljica nije zasvjetlila: Ti si svjetlo u mraku, ti si tu kad nikoga nema, ti si taj koji me nikada nećeš ostaviti i uvijek ces biti samnom, TI SI TAJ! Plakala sam dugo, a Božja ljubav se samo izlijevala dok nisam mogla više izdržati i tada rekla Bogu: “Dosta je, ne mogu više. Prejako je.“ Odmah je prestala toliko izražena Božja ljubav. Naravno da sam odmah potom htjela još. Mi ljudi ponekad ne znamo što želimo 😉
Poslije me prijateljica pozvala da dođem u crkvu. Dugo sam se premišljala, otprilike mjesec dana dok na kraju nisam odlučila otići. Slušajuci propovjed u meni se probudila takva srdžba i bijes, a tek misli; vidi ih sotonisti, propalice, štuju sotonu, bježi van… Znaš, jedva sam se suzdržala, a da ne progovorim pred ljudima. Te moje misli su me i začudile jer nikad nisam reagirala na stvari „religije“. Bilo mi je čudno to moje „unutrasnje ponašanje“. Naravno da sam rekla Bogu da me propovjednikov glas iritira i da ga ne mogu slušati i da ako ću sljedeći put doći, da ću poslušati što on zapravo priča. Poslije me nije više iritirao 😉
U jednom trenu, u jednoj sekundi, upoznala sam živog Boga, onog Boga kojeg sam prije gledala kao starca sa toljagom u ruci visoko na prijestolju-„dođ da te kaznim zbog grijeha, dođi, dođi…“ no to nije bio Bog, to je bila tek moja slika Boga koju sam iskrojila temeljeći ih na informacijama iz svijeta te svojim razmišljanjima.
Bog kojeg sam upoznala je onaj koji čeka trenutak kad ću ujutro otvoriti oči, koji čeka da mu progovorim, koji me voli više od svega, koji kada pogriješim zove da sjednem pored njega i kažem mu što je bilo. Onaj Bog koji je dao svog Sina Isusa Krista da bude razapet, popljuvan, ismijan, izvrijeđan, odbačen i ubijen umjesto mene. On je taj koji je platio cijenu mog grijeha da bi ja bila slobodna.
Isuse zahvalna sam ti do vječnosti i moja usta će te slaviti vječno. Ti si jedini Put, Istina i Život. Moj Život je tek počeo, zahvaljući Tebi. Svi strahovi, boli, rane iscjelila je tvoja ljubav koja nadjačava sve zapreke u životu. Hvala Ti.
„I´ll never know how much it cost to see my sin upon that cross…“
Autorica: Silvija Čorak
