Bio sam mladić i kao i svi ostali tražio sam se. Tražio sam smisao života. Ta potraga me dovela do partija. Dok sam bio na jednom partiju u glavi mi se pojavilo pitanje: “Pa zašto bi ti samo konzumirao drogu i bio kao svi ostali? Zašto ne bi prodavao drogu?” Nisam ni slutio da je to kobno pitanje zapravo bilo pozivnica u jedan novi svijet. Svijet tame.
Nije prošlo mnogo vremena i ja sam počeo na partijima dilati kokain i ekstazi. Iz sadašnje perspektive vjernika znam da Bog čudesno uzvisuje prijatelja svoga (Ps 4:4) ali isto tako znam da sam tada ušao u službu đavlu koji svojim ljudima također daje čast. Đavao me je uzdignuo. Odlazio sam na partije, a pred diskotekama bi me čekalo slobodno mjesto za auto. Na partijima na kojima je bilo i po nekoliko tisuća ljudi koji su da bi ušli unutra trebali čekati u dugačkom redu, mene bi izbacivači dočekali riječima:”Pa gdje si do sada, čekamo te!”. Vozio sam ponajbolji auto u gradu i imao dojam da sam kao bog. Sve mi je to jako imponiralo.
Unatoč svemu tome, novcima i slavi, osjećao sam veliki pritisak. Vjerujem da da me sam Bog pritiskao. Pritisnut krivnjom ali i strahom od policije tražio sam izlaz. Iako sam bio samo na kokainu i ekstaziju moji pokušaji da iziđem iz tog miljea bili su neuspješni. U pokušaju da pobjegnem od takvog načina života čak sam pronašao normalan posao. Ali dok sam radio glavom su mi vrludale misli i pitanja poput: “Pa zašto bih radio za sto kuna dnevno kada na partijima u jednu večer zaradim tri, četiri tisuće kuna?”. Ali u svojoj snazi nisam mogao izići. Kada je đavao vidio da pokušavam izići servirao mi je heroin, drogu za koju sam prije rekao da je nikad neću konzumirati. Đavao je dobio i tu bitku i bacio me na heroin i vrlo sam brzo postao heroinski ovisnik. Došao sam do dna. Od jednog heptanona i jednog praksitena, normalan čovjek bi vjerojatno spavao cijeli dan, a ja sam pio po dvadest heptanona i pet praksitena odmah u jutro, samo da bih mogao normalno funckionirati.
U tom svijetu smo dvije do tri godine živjeli i supruga i sestra i ja. Napokon smo došli u doticaj sa ljudima koji su bili u komunama i koji su se uspješno izliječili. Budući da mi je takav život postao prenaporan, uslijedila je odluka da odem u Reto centar u Zagreb. Iako se tamo propovijedala vjera, čini se da tada još nije bilo moje vrijeme. Nakon tri mjeseca sam otišao jer sam mislio da bih mogao normalno živjeti nakon što sam fizički bio “čist”. Ali Bog me još nije bio oslobodio. Kada sam se vratio doma, nakon par dana borbe, ponovo sam se vratio na heroin i na njemu ostao još godinu dana. Tada smo žena, sestra i ja donijeli čvrstu odluku da odemo u komunu. Sestra je otišla u komunu Remar u Italiji, a žena i ja u Remar u Španjolsku.
Te dane sam istinski tražio Boga. Ponizio sam se pred Bogom, svjestan da mi samo On može pomoći. Svaki dan sam molio Isusa da me oslobodi da moja obitelj može živjeti normalan život. Mjesec dana nakon što sam se “fizički skinuo” vratili su mi se osjećaji. Kako sam bio dugo u drogi, osjećaji su mi bili otupili. Ali sada su se vratili. Odjednom je takva krivnja došla na mene, postao sam svjestan koliku sam štetu napravio mojoj obitelji. Situacija mi se učinila bezizlaznom. Vapio sam Bogu kao nikada do tada. Bog me je čuo i po prvi puta mi snažno progovorio. Kada sam pročitao stih iz Izaije u kojem je pisalo da su dani moje tuge iza mene, tolika vjera je ušla u moj život. I iz stanja tuge i očaja u moje je srce došla eksplozija radosti. Taj tren sam unatoč okolnostima znao da znam da znam da je to razdoblje tuge uistinu okončano. Dva mjeseca nakon tog obećanja, žena i ja smo živjeli skupa u braćnoj kući. Sjećam se jedne prilike kada smo žena i ja pili kavu, a takvi osjećaji mira, spokoja i radosti su navirali na me dok sam se sjećao tog obećanja iz Izaije i bio presvjedočen o Božjoj vjernosti. Bog bdije nad svojom riječi dok je ne ispuni, a ja sam pred svojim očima gledao kako Bog slaže kockice i sve izvodi na dobro! Slava Isusu!
Nastavio sam tražiti Gospodina. Poučen iskustvom iz Reta nisam htio otići iz Remara dok nisam primio nadnaravnu potvrdu od Boga da me je oslobodio. Stav mog srca je bio: “Ne idem iz Španjolske dok ne budem sto posto siguran da me Bog oslobodio. Pa makar čekao na tu potvrdu i 50 godina, ja ću dočekati taj dan.” Kroz taj period čekanja Bog mi je ponovo progovorio dok sam čitao iz Biblije: “Čekajte na Boga kao na zoru i on će sigurno doći.” Dva mjeseca nakon toga, a 5 mjeseci nakon što mi je Bog prvi put progovorio, dok sam vozio auto, odjednom sam osjetio kako nešto silazi na mene… Osjećaj tolike radosti i energije i blaženstva preplavio čitavo moje biće. Odjednom sam čuo glas koji je rekao: “Isus je razbio sve okove!”. Taj tren, budući da je bio osmi mjesec, ljeto i prozor je bio otvoren, moja ruka spontano se podigla kroz prozor u zrak, a sa mojih usana potekle riječi: “Hvala ti Isuse što si razbio moje lance!!!” Dobio sam potvrdu koju sam tražio i znao sam… da znam… da znam… da znam… da sam potpuno slobodan… kao da se nikada prije nisam drogirao! Nikakva borba! Gotovo!
U komuni smo sve skupa bili 10 mjeseci. Nakon toga smo otišli doma gdje smo se ugradili u crkvu i povezali sa kršćanima. Bog nam je dao nove prijatelje kojima je Isus također promijenio život. Naš život je išao u skroz drugom smjeru. Bog nas je iscijelio od hepatitisa i dao nam još jedno dijete. Sestra nije niša lošije prošla. Udala se za kršćanina i živi za Boga. Danas ljudi kada nas vide ne mogu nas ni povezati sa prošlim životom. Živimo za Boga i Bog nas upotrebljava da svjedočimo i pomažemo ljudima koji su bili u istima problemima. Vjerujemo da nas Bog nije samo oslobodio OD tolika zla, nego nas je oslobodio ZA djelo koje je pripremio za nas – da možemo služiti njegovoj crkvi i ljudima u svijetu koje Bog toliko voli. Najbolje tek dolazi!
Slava Isusu koji nije pristran i jednako ljubi i tebe!
