Neki su se već na naslov možda malo podrugljivo nasmijali. Ali želim vam ispričati svoju priču. Baš vama koji ste se tako nasmijali, a i svim ostalima jer piše… “Pobijedili su krvlju Janjeta i riječju svoga svjedočanstva!” (Otkrivenje 12:11)
Ime mi je Josip, odrastao sam u obitelji novorođenih kršćana gdje sam od malena slušao o Bogu. Ne na onaj dosadan i religiozan način. Bilo mi je jasno da je on svemoguć, velik, silan! Znao da sam da je Isus junak i heroj koji je za sve nas platio cijenu.
Sve te stvari roditelji su usađivali u moj um, a Isus mi je te istine usađivao u srce. Znao sam da Bog iscjeljuje bolesne, da oslobađa zarobljene. Iako sam bio klinac i sam sam volio moliti za ljude da budu iscijeljeni i bio sam gorljiv za Božjom blizinom u svom životu…
Ali s vremenom, kako sam odrastao, s novim poznanstvima, u različitim društvima, moj pogled prema Kristu je počeo blijediti, a pogled prema svijetu postajao je sve snažniji. Izlasci, tulumarenja, slušanje loše glazbe – sve u paketu me počelo odvajati od Boga. Pokušavao sam pronaći sebe na načine koje sam mislio da su ispravni, a bili su suprotni Božjoj volji.
Životni stil koji izvana možda izgleda čvrst i jak, mog unutarnjeg čovjeka činio je sve manjim. Počeo sam sve više osjećati svoje ropstvo. Pomalo sam upao u lifestyle ovisnika, kroz kompleks manje vrijednosti i želju dokazivanja. To je osjećaj koji svaki bodybuilder prije ili kasnije sve jače počne osjećati – ovisnost uma. Zbog težnje da moje tijelo treba biti sve veće uzimao sam sve veće količine raznih kemijskih sredstava. Kako i svaka ovisnost ne počinje s velikim dozama, tako i ova. Želja za napretkom tjerala me da uzimanje steroida postaje sve učestalije, što duže kroz godinu i sve veće doze. Nakon 8 godina korištenja uslijedilo je 3 godine potpunog neskidanja s njih. Od onih početaka korištenja jedne supstance od 250 mg tjedno, završio sam na 12 supstanci. Koktel razne kemije dolazio bi i do 5000 mg na tjedan.
Ponekad zbog boli u mišićima više nisam imao mjesto u koje bi injektirao supstancu, ipak, i dalje sam razmišljao o povećanju doze. Znao sam da mi to uništava zdravlje, kako negativno djeluje na neke moje organe, ali nešto mi nije dalo da imam potpunu svjesnost o tome. Preopterećen i zarobljen načinom života kojim sam živio zapravo sam bio u konstantnoj borbi. Znao sam Istinu i znao sam što je dobro, ali druga strana me vukla da nastavim kako sam živio. Na jednoj strani stajali su moji roditelji, moja sestra u molitvi za mene, a na drugoj strani ja koji se nisam dao otrgnuti.
U međuvremenu, upoznajem tadašnju djevojku, a sadašnju suprugu koja istinu o Isusu Kristu prihvaća objeručke. Svježe obraćena i učenica Isusa Krista s mojom je sestrom redovno odlazila na sastanke crkvenih kućnih grupa (prijateljski kućni tim), a ja sam uz žestoke svađe odbijao ići s njima.
U tom periodu borba “protiv krvi i tijela” prestaje, a borba “protiv poglavarstva i vlasti mračnog svijeta” počinje.
Združeni u molitvi moj crkveni tim moli za mene, dok ja na drugoj strani prostorije kipim od gnjeva na njih što su me nagovarali da uopće dođem. Kako završava sastanak tako i moja ljutnja splašnjava, ali ne prestaje upornost moje sestre. Sljedeći kućni tim se bliži. Opet sam pozvan, opet kipim, opirem se – ali idem. Borbe u meni su konstantne. Tada još nisam shvaćao stvarnost duhovnog svijeta, da je ta odbojnost u meni prema molitvi nešto nadnaravno.
Tom prilikom upoznao sam ljude koji su mi poželjeli iskrenu dobrodošlicu. Bili su nasmijani i sretni, mislio sam da su to samo neki obični vjernici. Nisam znao da sam zakoračio u dom gdje ratnici u imenu Isusa Krista lome okove.
Ja – u centru pozornosti tima koji ne odustaje, mole redom za mene, osjećam Božju prisutnost, osjećam kako se nešto u meni događa. Svi vide da je molitvom učinjen korak. To je bilo nešto što sam i prije osjetio, ali znao sam da nije potpuno. Usporedio bi taj osjećaj sa žeđi. Žedan sam, popio sam vode, osvježen sam, ali znam da ću opet biti žedan. Trebao sam još jedan korak naprijedživu vodu poslije koje više ne mogu ožedniti. Tim staje s molitvom, ja i dalje imam isti osjećaj – osvježen sam ali nisam slobodan.
Vođena od Duha Svetoga moja sestra prepozna isti osjećaj i pogleda u mene, nekako kao kroz mene i duboko u mene, u nešto što nisam ja. Osjetio sam trnce po rukama i kao da moje oči nisu moje oči i da moje ruke nisu moje ruke. U tome trenu svi članovi tima bili su svjesni da se nešto nadnaravno događa. Zli duhovi u meni koji su me držali zarobljenim počeli su se manifestirati. Počela je borba za koju su znali da će izgubiti.
Uz glasnu viku, grčenje, opiranje koje je trajalo desetak minuta, nešto je izašlo iz mene! Nešto što je toliko stvarno da je obilježilo cijeli moj život. Duhovni svijet u tom trenutku nije mi više bio samo priča. Doživio sam nadnaravno. Osjećao sam se kao zatvorenik koji je nakon previše godina napokon pušten iz tamnice!
Od toga dana moj život je potpuno promijenjen. Isus je glavni glumac u filmu mog života. On mi je fokus. Ne ja, ne moji mišići, ne tijelo i njegova snaga. Isus je taj koji je napravio to čudo! Isus je onaj koji me oslobodio od ropstva u kojemu sam bio. Maknuo je lance koji su me vezali i dao mi potpuno novi pogled, novi početak. Slava Isusu!
Autor: Josip
