“Tada se povuku farizeji i međusobno se dogovore kako bi Isusa uhvatili u riječi. Zato mu pošalju učenike svoje zajedno s herodovcima da mu reknu: ‘Učitelju, znamo da ljubiš istinu i da uistinu učiš putu Božjemu, da ne mariš ni za koga, jer ne gledaš tko je tko. Kaži nam, dakle, što ti misliš, je li dopušteno dati caru porez ili nije?’ Isus, znajući njihovu zlobu, reče: ‘Licemjeri, zašto me kušate? Pokažite mi porezni novac!’ Oni mu pružiše denar. Isus će im nato: ‘Čija je ovo slika i natpis?’ ‘Careva’, odgovoriše mu. Tada im reče: ‘Podajte caru carevo, a Bogu Božje.’ Kad su to čuli, zadiviše se odgovoru te su ga ostavili i otišli. (Matej 22:15-21)
U prvom dijelu navedenog odlomka Evanđelja po Mateju čitamo o međusobnom dogovaranju farizeja koji su se odvojili ili povukli u stranu, da pokušaju naći neku krivu riječ ili kakvu mrlju na Isusu. Tako bi ga mogli uloviti u riječi, ismijavati i osuditi. Riječ ‘’farizej’’ označava pripadnika vjerske sljedbe koja i u grčkom i u hebrejskom jeziku znači ‘’odvojen’’. Naziv su dobili zbog svoje odvojenosti od običnog stanovništva i usmjerenosti na religiju. Isus je vidio stav njihovih srca i njihovu zlobu, znao je kamo vodi njihova kušnja i što žele postići. Zatražio je da pogleda novac koji se tada koristio, jer su na njemu bili careva slika i ime. Jednostavno je odgovorio neka dadu caru ono što je njegovo, ali nije zaboravio spomenuti ni da postoji ono što pripada Bogu i što se također treba dati. Bili su zadivljeni takvim odgovorom i nakon toga su otišli. Bog je sveznajući, On sve zna. Kad ti nešto pomisliš, On već zna što želiš reći.
Sam Isus je bio izložen raznim pitanjima, zapitkivanjima od strane onih kojima je više bilo stalo da ugode sebi u svojoj sebičnosti, ili ljudima. Što će ljudi reći?! Hm…. Kome Vi želite ugoditi u ovome svijetu? Koga vi ljubite? Volimo li istinu ili volimo laž? Možda ljudsko mudrovanje? Dragi moji, ja ljubim istinu! Jer kad je netko nepravedno osuđen samo istina ga može osloboditi. Farizeji nisu ljubili istinu, nego predaju stvorenu od ljudi. Kad su smislili pitanje za Isusa pristupili su i mislili u svojim srcima da ga mogu uhvatiti nespremna ili nesigurna. Pitali su: ‘’Kaži nam Isuse, trebamo li davati porez caru ili da mu ne dajemo?’’ U našem vremenu i sustavu vlast predstavljaju država i njene institucije. Svi znamo da postoje razne financijske obveze građana prema državi. Dajemo ono što smo dužni dati i ono što pripada državnom proračunu. Zastanimo na tren i zapitajmo sami sebe: ‘’Znam što dajem državi, ali što pripada Bogu? Koliko smo angažirani i usmjereni na ono što je Božje i koliko smo spremni dati ono što Njemu pripada? Znamo li što trebamo Njemu dati?’’ Jeste li se ikada iskreno zapitali ovako nešto? Jasna je poruka Isusovih riječi za svakoga tko želi čuti: treba dati i državi i Bogu. Isus je to rekao vrlo precizno i nije ostavio mjesta za odstupanje od toga. Naravno da ljudi žele ponekad ići svojim putevima, uspostaviti svoja pravila i smisliti svoje odgovore kako bi opravdali svoje postupke.
Svjesni smo da moramo platiti trošak električne energije svog kućanstva jer smo koristili blagodati struje u svom domu. Bilo je važno grijati se tijekom protekle zime i stoga ne želimo biti isključeni ni sljedeće godine. Znamo da moramo platiti distributeru za ono što smo potrošili i ne želimo da se stvori neki dug. Oprezni smo i bojimo se u ovim stvarima, jer ako ne platimo, slijede opomene, a izgledno je i isključenje. Postoji i dug prema Bogu. Kod nekih se taj dug gomila, ali zbog svoga nemara prema Božjem oni ne strahuju. Ljudi plaćaju svoje račune institucijama jer znaju da postoje sankcije i kazne, i jer se više boje za sebe. Ne smijemo zanemariti Božje i uskratiti svoj ulog da dademo u ono što je Njegov dio. Postoji ono što pripada Bogu! Sam je Isus rekao da smo dužni izvršiti i jedno i drugo.
Prošlo je već pet godina otkad sam ozdravio od bolesti pod nazivom ulcerozni kolitis. Razdoblje bolesti je bilo teško, no sada stojim zdrav, vjerujem da sam iscijeljen snagom žrtve Isusa Krista. Likovi na novčanicama hrvatske kune obično su hrvatski povijesni velikani, jer taj novac predstavlja državu i njoj pripada. Zbog onoga što mi je Isus dao, zamišljam da sam novčić na kojemu je urezano Njegovo djelo i Njegov lik. On je moj Spasitelj, Otkupitelj i Iscjelitelj. Moj život je Njegovo djelo i na tom ‘’novčiću’’ stoji Njegov potpis: JA SAM ONAJ KOJI JESAM! Amen! Kako snažno i moćno… ‘’To je moje djelo i moj potpis! Isus’’. Veličanstveno. Kako da ne dajem Bogu ono što Njemu pripada iz moje zahvalnosti što mi je učinio i što čini. Mislim da se svatko tko pripada Isusu može sjetiti nečega što je Bog učinio u njegovom životu, što je Duh Sveti dotaknuo, i tako promijenio smjer i tijek života. Bog je Velik i čini velike i moćne stvari, više nego što cijeli svijet može učiniti za vas.
U mojoj obitelji uvijek smo gledali da dajemo ono što pripada Bogu, no nakon nekog vremena vjernosti i davanja u Božje djelo supruga i ja smo posustali. Nekako smo skinuli pogled s Krista i postali smo usmjereni na stvari i okolnosti koje su nas okruživale. Nije prošlo dugo i našli smo se u situaciji da moramo platiti poveći iznos zbog popravka kvara na automobilu. Narednih mjeseci množili su se neočekivani troškovi i potrebe koje su nas zaokupile strahom. Krajem jednog mjeseca nije više bilo novca ni za hranu. Pitali smo se što se to događa i tražili smo odgovor od Boga, našeg Nebeskog Oca. U sebi smo znali odgovor, ali smo bježali od istine i pokušali sami sebi reći kako to nije bitno. Kad sam napokon u molitvi zavapio Bogu, odjednom sam se sjetio jedne riječi: DESETINA. Supruga je na drugoj strani, na svom radnom mjestu, primila također sličan odgovor. Došli smo kući i stali u molitvi pred Boga. Bili smo žalosni što nismo prvo častili Njega i dali ono što Njemu pripada. U našim je srcima bilo iskreno pokajanje. Odlučili smo da Bog bude na prvom mjestu i obnovili smo naše davanje. Opet su se pokrenuli blagoslovi i Bog nas je ponovo vodio i pomagao nam. Nakon nekog vremena potrebe su nam bile ispunjene i došli smo do viška. Slava Bogu! Ovo je moje iskustvo u odnosu na vjernost prema Bogu i onom što je Njegovo.
Autor: Danijel Miletić
