Pročitajte zapanjujuću, istinitu priču o čovjeku kroz čije su evangeliziranje, na ulici George u Sydneyu, mnogi primili spasenje. Do samog kraja života taj čovjek uopće nije znao koliko su zapravo plodonosne njegove evangelizacije. Ova priča će vas potaknuti i ohrabriti da ustrajete u osobnoj evangelizaciji.
Sve je počelo prije dosta godina u baptističkoj crkvi u južnom Londonu. Služba u nedjelju ujutro je bila pri kraju kad je ustao čovjek negdje u zadnjim redovima, podigao ruku i rekao: “Ispričavam se, pastore, mogu li podijeliti kratko svjedočanstvo?” Pastor je pogledao na sat i rekao: “Imate tri minute.” Čovjek je počeo s pričom: “Upravo sam se preselio u ovo područje. Prije sam živio u Sydneyu u Australiji. Prije samo nekoliko mjeseci bio sam u posjetu nekim rođacima i hodao sam ulicom George. Ulica George u Sydneyu ide od poslovnog dijela grada prema kolonijalnom dijelu. Čudan mali, sijedi čovjek baš je izašao iz trgovine pored mene, stavio pamflet (letak) u moju ruku i rekao: ‘Oprostite gospodine, jeste li spašeni, ako umrete večeras idete li u raj?’ Bio sam zaprepašten tim riječima. Nikad me prije nitko to nije pitao. Zahvalio sam čovjeku i cijelim putem do Londona to što je rekao mi se vrtilo po glavi. Nazvao sam prijatelja i hvala Bogu što je on kršćanin, doveo me Kristu.” Baptisti vole takva svjedočanstva. Svi su mu zapljeskali i izrazli dobrodošlicu u njihovu zajednicu.
Baptistički pastor je upravo idući tjedan letio u Adelaide u Australiji, i 10 dana kasnije, usred trodnevnog seminara u baptističkoj crkvi u Adelaideu, neka žena je došla kod njega na savjetovanje. On je želio utvrditi koliko je ona čvrsta u Kristu. Žena je rekla: “Prije sam živjela u Sydneyu. Baš prije nekoliko mjeseci bila sam u posjetu nekim prijateljima u Sydneyu. Obavljala sam kupovinu i na vratima trgovine mi je prišao čudan mali sijedi čovjek, ponudio mi pamflet i rekao: ‘Oprostite gospođo, jeste li spašeni, ako umrete večeras idete li u raj?’ Te riječi su me uznemirile. Kad sam se vratila kući u Adelaide, sjetila sam se baptističke crkve koja je blizu mjesta gdje živim. Potražila sam pastora i on me doveo Kristu. I sada vam svjedočim da sam kršćanin.”
Londonski pastor sad je bio prilično zbunjen. Dvaput u dva tjedna čuo je isto svjedočanstvo. Tada je otputovao propovijedati u Mount Pleasant Church (Mount Pleasant crkva) u Perthu. Kad je završio s poučavanjem, jedan starješina iz te crkve ga je odveo u restoran, i pastor ga je upitao kako je on spašen. “Odrastao sam u ovoj crkvi od petnaeste godine. Nikad nisam predao svoj život Isusu, samo sam uskočio na pobjedničku stranu kao svi ostali (u crkvi). Zbog svojih poslovnih sposobnosti postao sam utjecajan. Prije tri godine bio sam na poslovnom putovanju u Sydney. Neugodan zloban mali čovjek upravo je izlazio iz trgovine, ponudio mi religiozni pamflet i pozdravio me pitanjem: ‘Oprostite gospodine, jeste li spašeni, ako umrete večeras idete li u raj?’ Pokušao sam mu objasniti da sam ja starješina u jednoj baptističkoj crkvi. Nije me htio slušati. Kuhao sam gnjevom cijelim putem od Sydneya do Pertha. Rekao sam sve pastoru misleći da će stati na moju stranu, ali on se složio s malim čovjekom. Godinama je bio uznemiren što ja nisam imao odnos s Isusom, i bio je u pravu. Moj pastor me doveo Isusu prije tri godine.”
Londonski propovjednik otputovao je kući i uskoro je govorio na Keswick sastancima u Lake Districtu. Tamo je ispričao navedena tri svjedočanstva. Na završetku svojih poučavanja prišla su mu četiri starija pastora i objasnili mu da su i oni bili spašeni prije 25 do 30 godina kroz istog malog čovjeka iz ulice George koji im je ponudio pamflet i postavio im isto pitanje.
Slijedeći tjedan pastor je odletio na slične Keswick sastanke na Karibe kod misionara. Podijelio je ista svjedočanstva. Na zatvaranju sastanaka prišla su mu tri misionara i rekli mu da su i oni bili spašeni prije 15 do 25 godina kroz istog malog čovjeka i isto pitanje u ulici George u Sydneyu.
Nakon toga pastor je otišao u Atlantu, Georgia, da govori na Mornaričkoj konvenciji. Tu je tri dana govorio više od tisuću ljudi. Poslije sastanaka opet ga je domaćin izveo u restoran i pastor ga je upitao kako je postao kršćanin. “To je bilo čudesno. Radio sam u Mornarici i živio bezbožničkim životom. Imali smo vježbe u južnom Pacifiku i pristali smo u Sydneyu zbog punjenja rezervoara. Ja sam se jako napio u gradu i na povratku sjeo u pogrešan autobus. Kad sam sišao s busa, mislio sam da vidim duha kad se preda mnom stvorio taj čovjek, gurnuo mi pamflet pred lice i rekao: ‘Mornaru, jesi li spašen, ako umreš večeras ideš li u raj?’ Božji strah je trenutno došao na mene. Bio sam šokiran, odmah sam se otrijeznio, požurio natrag na brod i potražio vojnog kapelana. On me doveo Kristu. Uskoro sam se pod njegovim vodstvom počeo pripremati za službu. Sada nadgledam rad 1000 kapelana koji su revni u zadobivanju duša.”
Šest mjeseci kasnije londonski pastor je otputovao na konferenciju za 5000 indijskih misionara u udaljenom dijelu sjeveroistočne Indije. Na kraju ga je tamošnji nadglednik misionara pozvao u svoj skromni mali dom na jednostavni obrok. Pastor ga je upitao kako je on kao bivši hinduist došao Kristu. “Odrastao sam na vrlo privilegiranom položaju; radio sam u indijskoj diplomaciji i putovao sam svijetom. Tako sam zahvalan za Kristovo oproštenje i krv koja je pokrila moj grijeh. Bio bih vrlo osramćen kad bi ljudi saznali u što sam ja bio upao. Jedan period moje dipolomatske službe doveo me u Sydney. Baš sam bio u kratkoj kupovini pred odlazak, natovaren igračkama i odjećom za moju djecu. Hodao sam ulicom George kad mi je prišao pristojan mali sijedi čovjek i ponudio mi pamflet i rekao: ‘Oprostite gospodine, jeste li spašeni, ako večeras umrete idete li u raj?’ Lijepo sam mu zahvalio, ali to što je rekao me uznemirilo. Vratio sam se kući i potražio svog hinduističkog svećenika. On mi nije mogao pomoći, ali mi je predložio da, ako hoću zadovoljiti svoj znatiželjni um, potražim i razgovaram s misionarom u misijskoj kući na kraju ulice. To je bio dobar savjet jer me jedan misionar taj dan doveo Kristu. Odmah sam se odrekao hinduizma i počeo se pripremati za službu. Ostavio sam diplomatsku službu i evo me danas ovdje, milošću Božjom nadgledam rad svih ovih misionara koji su zajedno doveli oko 100,000 ljudi Kristu.”
Osam mjeseci kasnije londonski pastor je propovijedao u Sydneyu. Upitao je lokalnog baptističkog službenika da li zna malog, starijeg, sijedog čovjeka koji je dijelio traktate u ulici George. On mu je odgovorio: “Da, znam ga, njegovo ime je gospodin Genor, iako mislim da više ne dijeli traktate jer je već star i slab.”
Dva dana kasnije otišli su ga susresti u njegovom malom stanu. Pokucali su mu na vrata i taj mali, krhki stari čovjek ih je pozdravio. Posjeo ih je i napravio im čaj. Bio je već tako slab da je prolijevao čaj u tanjurić kako su mu se ruke tresle. Londonski propovjednik je sjeo i ispričao mu sve ove navedene susrete i svjedočanstva koja je čuo u zadnje tri godine. Mali čovjek je počeo nezaustavljivo plakati. Ispričao im je svoju priču. “Bio sam mornar u australskoj Mornarici. Živio sam bezbožničkim životom. Došla je kriza i udario sam glavom u zid. Jedan od mojih kolega, kome sam pružio doslovan pakao, bio je pored mene da mi pomogne. Doveo me Isusu i promjena u mom životu je bila potpuna, 24 sata dnevno novog života. Bio sam tako zahvalan Bogu; obećao sam Mu da ću govoriti o Isusu na jednostavan način barem desetorici ljudi dnevno. Kako mi je Bog davao snagu to sam i radio. Ponekad sam bio bolestan pa nisam mogao, ali to sam nadoknadio u preostalim danima. Nisam bio paranoičan oko toga. To sam radio preko 40 godina. U godinama kad sam otišao u mirovinu, najbolje mjesto je bila ulica George gdje sam viđao stotine ljudi dnevno. Bilo je i puno odbijanja, ali i puno ljudi je zahvalno uzelo traktat. U 40 godina kako sam to radio nisam čuo da je i jedna jedina osoba na ovaj način došla Isusu, sve do danas.”
Ja bih rekao da je ovaj čovjek zaista morao biti predan pokazivanju zahvalnosti i ljubavi prema Isusu da to radi 40 godina bez da ikad čuje neki rezultat. Taj jednostavni mali ne-karizmatični baptist svjedočio je vjerovatno oko 147,000 ljudi. Mislim da je to što je Bog pokazivao baptističkom pastoru iz Londona samo vršak vrška velike ledene sante. Bog zna koliko je još ljudi došlo Kristu kroz njegovo svjedočenje, a onda i preko svih tih ljudi koji su postali misionari.
Gospodin Genor umro je dva tjedna kasnije. Možete li zamisliti doček i nagradu koji su mu pripremljeni kada je došao kući, u Nebo? Sumnjam da bi se njegovo lice ikad pojavilo na naslovnici nekog poznatog kršćanskog časopisa. Za njega nije znao nitko osim male grupe baptista u Sydneyu, ali 100% sam siguran da je njegovo ime slavno u nebu. Nebo je znalo gospodina Genora, i ne možemo ni zamisliti doček koji mu je Gospodin priredio kad je došao kući u Slavu.
“Doista, žetva je velika, a radnika je malo. Zamolite dakle Gospodara žetve da pošalje radnike u žetvu svoju.” (Matej 9:37-38).
Autor: Dave Smethurst
