Davidu Jonesu Bog je dao viziju posljednjih dana, imao je priliku vidjeti čudesne znakove na zemlji, a kroz sve to Bog ga je učio dragocjene lekcije o poniznosti. Otac Davida Jonesa bio je boksač i očekivao je kako će i njegov sin krenuti istim stopama, ali njegov Nebeski Otac je imao drugačiji plan.
David je sa trinaest godina napustio dom i otišao u mornaricu, gdje mu je dodijeljeno mjesto za strojnicom. Navodi kako je u tom razdoblju živio u ponosu i nitko mu ništa nije smio reći. Tek je kasnije postao svjestan koliko nas zapravo ponos zasljepljuje.
Kada je imao sedamnaest godina, Bog mu je dao viziju posljednjih vremena. Jednu večer bio je u sobi i mijenjao stanice na radiju te je odjednom čuo ženu kako viče. Otišao je do prozora, pogledao dolje ali ništa nije vidio; zatim je podigao oči prema nebu i tu je sve počelo. Mjesec kao da je bio nožem izboden, počela ga je prekrivati krv, zvijezde su padale s neba, a nebo kao da se smotalo… to se sve odigralo u nekoliko trenutaka. Vidio je ženu s dugom crnom kosom koja sve to gleda sa zemlje, počela je grebati prstima po licu i trčati. Deseci su počeli trčati, zatim stotine, tisuće, svi prestravljenih lica i vičući zbog toga što je zadesilo zemlju. Vizija je zatim stala, David je pao na pod, i nije mogao vjerovati što je vidio, nije htio više gledati takve stvari. Zatim je otvorio Bibliju točno na mjesto u Otkrivenju gdje je opis posljednjih dana identičan onom što je u viziji vidio.
Nedugo nakon toga jedan mladić ga je pozvao da dođe u crkvu. Iako nije bio previše zainteresiran, otišao je jer mu je mladić bio simpatičan. Na kraju službe, prišao mu je pastor i pozvao ga da dođe i sutradan. Obećao je da će doći, no toga dana je dobio plaću i odlučio je kako će ipak otići s bratom na zabavu. U trenutku kad je donio tu odluku srušio se na pod i svi oko njega su počeli vikati da mu netko pomogne. Pokušao se dići, ali nije imao snage. Počeo je moliti Boga da mu da još jednu priliku, i poslije molitve je ustao i počeo disati. Odbio je ići s prijateljima na zabavu i otišao je u crkvu. Tu večer je izišao naprijed i izmolio molitvu spasenja. Kad je molitva završila primio je pastora za ruku i pao u Božjoj prisutnosti. Izjavio je kako nikad prije nije doživio nešto takvo, nadnaravnu radost, mir, s kojima se ništa ne može usporediti. Nakon toga više nikad nije konzumirao droge.
Često bi išao u šumu i molio. Tako je jednom otišao očekujući da će normalno moliti i slaviti Boga kao i dane do tad. No odjednom mu je došla riječ od Boga da trči. Iako mu je to bilo neobično, počeo je trčati i to sve brže i brže. Zaprepastio se koliko je brzo trčao, brže od susjedovog psa, mislio je da je nemoguće da jedan čovjek tako brzo trči. U trenu je pao na pod i došla mu je riječ od Boga da ustane, da će On upotrijebiti njegove udove za čudesa.
Nakon tog iskustva Bog ga je počeo učiti poniznosti, između ostalog i kroz posao. Iako ga je jedan suradnik na poslu toliko naljutio da ga je htio udariti, Bog mu je pokazao kroz tu situaciju kako se treba poniziti, zadržati svoj mir i kako će se tada On boriti za njega. David naglašava koliko je zapravo poniznost važna i da ako želimo biti upotrijebljeni od Duha Svetoga trebamo se naučiti poniznosti.
Jednom prilikom bila je služba u crkvi u kojoj je David pastor i neka žena je izišla naprijed s Riječi koju je dobila od Boga. U tom trenu, anđeoska pera različitih boja su počela padati svuda naokolo po crkvi. Ljudi su se divili, ustali su na noge i počeli obožavati Boga. Jedna druga žena je došla do Davida tresući se, otvorila je ruku i u njezinoj ruci se pojavio prekrasni dragulj. Te večeri su ljudi bili oslobođeni, iscijeljeni od raka i različitih bolesti, slijepi su gledali, a gluhi čuli.
Nakon tih događaja u crkvu su počeli dolaziti ljudi iz različitih dijelova svijeta te filmski producenti. U intervjuu sa Sidom Rothom David je također spomenuo svoju kćer kojoj je prorokovano da će imati proročki dar, no što je najzanimljivije ona je već u dobi od dvije godine počela djelovati u tom daru. U ova posljednja vremena, uistinu Bog djeluje i kroz najmlađe. Djeca polažu ruke na roditelje, na učitelje i oni bivaju iscijeljeni. Spomenuta anđeoska pera nisu padala samo u crkvi u kojoj je David služio, već i u drugim crkvama i školama.
David uporno naglašava da ukoliko želimo hodati u nadnaravnom, trebamo se naučiti poniznosti. Kao što je jedan propovjednik rekao, bolje je da nam se protive sve vojske paklene nego Bog sâm, a Bog se protivi oholima dok poniznima milost iskazuje.
Autor: A. B.
