Nedavno sam imala prilike surađivati s Izraelcima. Došli su mi već na izmaku snaga s našim mentalitetom i kukanjem te neprihvaćanjem znanja koja nam mogu pomoći da izađemo iz situacije u kojoj jesmo. Moram priznati da me je bilo sram kad su krenuli s komparacijama što mi sve imamo, a ne koristimo, a što sve oni nemaju, a rade čuda. Izrael je s ograničenim prirodnim resursima vode jedan od najvećih izvoznika poljoprivrednih proizvoda, posebice voća i povrća. Super za njih, ali sramota za nas koji imamo vode i neobrađene zemlje u izobilju. U svemu su samodostatni, a imaju više nego duplo manju površinu nego Hrvatska. Hrvatska bi da se zatvore granice i obustavi uvoz u kratkom roku ostala bez hrane. Nama poljoprivredna proizvodnja kontinuirao pada, imamo veći uvoz nego izvoz, grcamo u dugovima, stalno se žalimo na rat koji je završio prije više od dvadeset godina. Izrael je u kontinuiranom ratu, pa ipak ne traži izgovore i gotovo u svemu su najbolji. Činjenica je da njih prati Abrahamov blagoslov, ali ako smo mi kako se nazivamo kršćanska zemlja, onda bismo prema savezu s Isusom trebali imati blagoslov. Nažalost, mi se uglavnom ponašamo kao da nemamo identitet kao nacija, niti znamo odakle smo došli, niti marimo za onim što imamo. Veliki smo domoljubi na riječima, ali sve bi prodali i prevarili. Židov nikada ne bi prodao niti dao strancu nešto svoje niti bi obezvrjeđivao svoj narod pred drugima. Naprotiv, mi često odemo strancima te govorimo ružno o svojoj zemlji i ljudima. Nebrojeno puta sam se našla u situaciji da mi je bilo neugodno kada neki naši ljudi počnu pričati o vlastitoj zemlji kao najgorem neprijatelju. Ako mi sebe ne cijenimo, pa tko će nas onda cijeniti? Iskreno, tužna sam što nam mladi odlaze iz zemlje većinom robovati za strance na poslovima koje nikada ne bi radili u svojoj zemlji. Tjeramo ih vlastitim nemarom, svojim jalom i neradom. Da smo jedno od izraelskih izgubljenih plemena, onda bi sigurno bili izgubljeno pleme Jisakara. Bog nam je sve dao, a mi smo sjeli kao magarčić i dajemo drugima da zarađuju na nama. Prema poljoprivredi se odnosimo toliko podrugljivo dok se neke zemlje bez ikakve prirodne predispozicije bogate na njoj. Ako je seljak siromašan i država je siromašna. Ako nema dovoljno hrane narod gubi rat. Ako Izrael u onoj polupustinji može biti uspješan, onda možemo i mi u prirodnoj oazi. Umjesto što se kao narod bahatimo i mislimo da sve najbolje znamo vrijeme je da uistinu počnemo zahvaljivati Bogu na zemlji koju nam je dao i uzmemo praktična znanja od onih koji iz ničega stvaraju obilje. SHALOM!
Autorica: Tajana Radić
