Moje ime je Marko. Imam 21 godinu. Bio sam “normalan” mladić. Volio sam izlaske i zabavu. Bio sam dosta popularan u društvu jer sam uvijek bio za akciju. Nikad se nisam drogirao, ali sam se rado volio napiti. Često sam se doma vraćao pijan u ranim jutarnjim satima. To je zadavalo mojoj obitelji mnogo briga za čime nisam mario.
Kad sam imao 16 godina brat mi se obratio. Promjena u njegovom životu postala je očigledna. Postao je druga osoba. Ljudi su me pitali, ‘što ti je sa bratom?’ Govorio bi im: “On vam je u svomu ‘filmu’…” Ali budući da sam mu bio vrlo blizak, izbliza sam mogao promatrati taj ‘film’. Brat je bio pun svjedočanstava o Živome Bogu. Bog mu je bio stvaran. Dok sam promatrao taj ‘film’, Bog je počeo raditi na mom srcu. Ta Stvarnost koju je brat živio, polako ali sigurno počela je zahvaćati moj život. Gledao sam tako na svoje oči, kako Bog mom tati, nakon jedne molitve, radi čudo na leđima. Kao da su tri operacije, tri zahvata bez krvi načinjeni na njegovim leđima. Bilo je i drugih neuobičajenih iskustava. Jedne večeri prije spavanja bio sam tužan i zabrinut i u mislima sam postavio Bogu pitanje koje me je mučilo. U jutro me probudio bratov smijeh pa sam ga upitao “Zašto se smiješ?” On mi je odgovorio da mu je Bog rekao da mi kaže određenu stvar. Ono što mi je brat rekao bio je upravo odgovor na pitanje koje sam večer prije bio postavio Bogu. Svi ti događaji su me zainteresirali za Boga te sam potajice, daleko o očiju članova moje obitelji, pa i brata, počeo čitati mnoge knjige koje su govorile o Bogu a koje je brat donio kući.
Unatoč svemu tome još nisam bio spreman odustati od starog način života. Čak sam i Bogu bio rekao: “Brat se iživio, i sada ti služi. Muke to. Pusti me da se i ja ‘iživim’ do dvadesete godine, pa ću ti tada predati život. Tada će ti se isplatiti, ali molim te nemoj odustati od mene.” U međuvremenu dok je brat bio na jednom molitvenom sastanku u Zagrebu, jedna sestra mu je prišla i pitala ga: «Da li imaš brata?» On je rekao da ima i tada su se počeli moliti za mene. U molitvi je sestra dobila viziju mene, odjevenog u nekakvu novu jaknu i kako me Božje ruke hvataju i okreću za 180 stupnjeva prema sebi. Nakon molitve Božji mir i radost je sišao na njih. Brat mi je to ispričao i meni je to bilo super čuti ali sam valjda i dalje čekao moju dvadesetu. Imao sam predivnu curu. Novca mi nije nedostajalo. Bio sam popularan. Ali cijelo vrijeme, duboko u sebi sam znao da sam na krivom putu i to me je proganjalo. A pogotovo sam znao da ako umrem da ću ići u pakao jer sam živio u grijehu.
Tada me je brat pozvao na godišnju konferenciju u Zagreb. Jednostavno nisam mogao odoljeti, nešto me je vuklo. Htio sam upoznati toga Živoga Boga. Već na prvoj službi predao sam život Isusu. Osjetio sam se sto kilograma lakšim. Bio sam tako sretan, siguran i u mene je došao neopisivi mir i radost. Nakon službe prišla mi je ona sestra koja me je u vidjela u viziji i sa osmjehom na licu, potapšala po leđima govoreći mi: “Imaš lijepu jaknu (jaknu koju sam nekoliko dana prije konferencije kupio)!” To mi je značilo i ohrabrilo me da nastavim snažno ići naprijed sa Bogom.
Tada još nisam bio kršten Duhom Svetim. A to sam silno želio. Nisam htio progovoriti u drugim jezicima polaganjem ruku, nego sam to htio osobno doživjeti, direktno od Boga. Mjesec dana nakon konferencije Duh Sveti me posjetio u sobi. Napokon sam progovorio u drugim jezicima. Bio sam tako sretan jer mi je moj Stvoritelj dao dar. Duh Sveti bi me nakon toga znao tako silovito dotaknuti da mi je stvarniji bio Bog od fizičkih stvari koje su me okruživale. Sav oduševljen, progovorio sam svojoj curi o svom obraćenju i svim divnim stvarima koje mi je Bog učinio. Blago rečeno, ona baš i nije bila oduševljena. Znao sam da se nalazim na prekretnici, koga odabrati: Boga ili curu. Premda mi je bilo teško, jer sam volio curu, milošću Božjom odabrao sam, ipak moju novu ljubav – Isusa. Slava Bogu! Umjesto da budem tužan, Bog mi je dao neviđenu radost i utjehu. U mojim mislima je bio samo Isus.
Nakon obraćenja sve mi je postalo jasnije. Bog je iz mog srca uklonio strah od budućnosti. Ubrzo su se obratila moja dva najbolja prijatelja koje sam poznavao od malena. Skupa smo brzo shvatili kolika je prijevara među mladima kada misle da je sa Bogom dosadno. Jer zajedno smo doživjeli toliko pravih avantura sa Bogom; doticaji Duha Svetoga, Njegova ljubav, čudesa, uslišane molitve, Bog nam je dao nova prijateljstva… Sada mi je žao za one godine koje sam bježao od Boga misleći da ću ako predam Bogu život tako rano, izgubiti nešto.
Moja poruka mladima je: Prošao sam pijanke, fešte, zabave, lude vožnje automobilima i druge stvari koje mladi vole, ali sve te stvari ne mogu se ni mjeriti s hodom sa Živim Bogom. Život sa Bogom je puno zabavniji, pustolovniji, strastveniji, izazovniji… Svi misle da će kada predaju svoj život Isusu, izgubiti nešto vrijedno, ali tek tada slijedi prava akcija, a stvaran Život tek počinje.
Isuse Kriste vječna ti hvala na svemu što si učinio za mene i moje prijatelje! Najjači si!
