Svako dijete ima najdražu igračku. Kao za mnoge dječake mog vremena, dugo je moja najdraža igračka bila figurica He-mana. Najveći i najmoćniji među herojima crtanih filmova, ja i brat smo ga „obožavali“! Ja sam čak krao novac od roditelja da bih kupovao razne modele od švercera na tržnici. Njegov poklič, koji ga je transformirao iz običnog Princa Adama u nepobjedivog He-mana – „Sive lubanje silom – ja imam moć“ se po našem stanu mogao čuti od jutra do mraka.
Meni, djetetu, nije ni najmanje smetalo što se moj heroj prizivao na sile sive lubanje, niti mi je bilo kontradiktorno što je He-manov glavni protivnik bio Skeletor, čarobnjak koji je namjesto lica imao lubanju.
He-man je bio moj prvi dodir sa okultnom ikonografijom. Moja je fascinacija iz igračaka i crtića prerasla u video igrice. Užitak u igranju Diabla i Warcrafta (prevedeno: Umijeće ratovanja) nastavilo se ovisnošću o igri World of Warcraft (prevedeno: Svijet ratovanja). Pipci te igrice su se zarili toliko duboko da sam poriv za igranjem osjećao dugo nakon svog obraćenja.
Današnji klinci vjerojatno nisu čuli za He-mana, ali što im se nudi umjesto njega? Zamislite da jednog dana zateknete svoje dijete kako se igra sa Sotonom.
Marvel, jedan od najvećih izdavača stripova na svijetu, u svom portfelju od 784 negativca nudi kojekakve likove sa pričom, dok su neki od njih i stvarno sotonskog porijekla. Prosudite sami. Dark Gods (tamni bogovi), Diablo (čarobnjak koji je vrativši se iz smrti stekao nadnaravne moći), Dracula (vampir nastao u rušenju „lažnog vampirskog boga Nimroda“), Horsemen of Apocalypse (jahači apokalipse), Immortus (besmrtni čuvar svemira, zadužen ne dopustiti ljudima širenje u svemir), Lucifer (pripadnik vanzemaljske rase i tvorac gigantskih robota koji uništavaju svjetove), Mephisto (viša klasa demona i vladar određenog područja pakla), Satan (sotona, jedan od gospodara pakla, nastao iz energije tijekom ratova prvih bogova), Satannish (kao Mephisto viša klasa demona i vladar određenog područja pakla), Sin-Eater (gutač grijeha) i mnoge druge. Ovo nisu samo likovi stripova, jer industrija zabave od njih radi crtane filmove, igračke, plakate i sl.
Vjerujem da je danas djeci mnogo teže odrasti uz invaziju demonskih utjecaja u igračkama, stripovima, crtićima, filmovima, video igrama. Roditeljima je pak teže zaštititi ih od silnih utjecaja okultnog u tako ranoj dobi, a gotovo nemoguće objasniti im zašto svi ostali smiju imati te igračke i video igrice osim njih. Sjećam se da je moja majka negodovala nad plastičnim pištoljima. Sada mi se čini da su igračke pištolja od bezazlenijih s kojima se djeca igraju.
Nedavno sam gledao na youtube-u jedan filmić u kojem je opisan sljedeći događaj sa kraja osamdesetih; majka je vozeći svoje dijete slušala radio. Na radiju se govorilo o nekom problemu, i majka je upitala dijete tko je dovoljno moćan da riješi taj problem – a pošto je bila kršćanka očekivala je da će dijete reći „Isus.“ Klinac je sa stražnjeg sjedala spremno odgovorio „Samo He-man ima takvu moć.“
Na takav odgovor očigledno nije utjecalo ni vrijeme koje je dijete provodilo sa roditeljima, niti crkva u koju je išao svake nedjelje. He-man je pokazao svoju moć!
Danas su svi uvjereni da „vrag ne postoji“ i igra sa izmišljenim likovima zloslutnih imena ili priča predstavljaju se kao alternativni pristup zabavi, razonodi i na kraju – životu. Danas djeca ne uživaju toliko u igri koliko u borbi, uništavanju i nadmetanju takvim igračkama, koje postaju pravi statusni simboli. Roditelji imaju sve manje uvida u razonodu njihove djece, jer im posvećuju sve manje vremena i strpljenja.
Mnogo prije nego sam upoznao He-mana, ujak mi je izrađivao igračke od drva i žice. Jednostavni kakvi su bili njegovi žičani bicikli, i smiješno-kockasti kamioni, pružali su mi velik užitak, a sudjelovanje u njihovoj izradi je bilo posebno zadovoljstvo. Vjerujem da je djeci više od samih igračaka potrebna igra, i netko da se s njima igra. Vjerujem da je od samog posjedovanja stvari važnija mašta i radost koje i jesu bit svake dječje igre.
Autor: I.B.
