Možete li nam ispričati svjedočanstvo o svom spasenju?

Došao sam Gospodinu na vrlo neobičan način. Nisam odrastao u kršćanskom domu, moji roditelji nisu bili vjernici. No, uživao sam u pjevanju. Pridružio sam se zboru lokalne crkve, koja nije bila evanđeoska, evanđelje se tamo nije propovijedalo. Pjevajući pjesme o Bogu kao stvoritelju, u dobi od deset godina u kojoj djeca postavljaju brojna pitanja, upitao sam se, ako je Bog stvoritelj, tada je stvorio i mene, no zašto me je stvorio.

Pitao sam svoje roditelje zašto me je Bog stvorio. Nisu imali odgovor, jer nisu bili kršćani. Kada bismo imali goste, postavio bih njima isto pitanje. Dovodio bih svoje roditelje u neugodnu situaciju. Došao sam do zaključka da je najbolje da to pitanje postavim samome Bogu u molitvi. No, nitko nas u toj crkvi nije učio kako moliti. Stoga sam zamolio roditelje da mi kupe molitvenik. Kupili su mi molitvenik u kojem su bile tri molitve za svaki dan. Prije odlaska na spavanje, kleknuo bih pored svoga kreveta i izmolio te tri molitve. To uopće nije bilo uzbudljivo. Međutim, razmišljao sam kako u molitvi ja govorim Bogu, te mogu očekivati i da On progovori meni, a želim ga pitati zašto me je stvorio. Tako bih klečeći očekivao da mi Bog progovori, no ništa se ne bi dogodilo. Vrlo često bih i zaspao u tom položaju, a moj bi me otac stavio u krevet, bez da to sljedećeg dana spomene.

Ovo se nastavilo kroz par tjedana. Jedne večeri, dok sam klečao, Bog mi je pokazao svoju slavu. Objavio mi se u svojoj slavi. Bilo je to toliko prekrasno, da sam večer za večeri klečao u svojoj sobi, čekajući na Njega da mi se objavi još više. To je i učinio. U to sam vrijeme upoznao Boga.

Tek sam kasnije shvatio da je ono, što je Bog tada učinio, bio odgovor na moju molitvu. Zašto me je Bog stvorio? Za svoju slavu. Od toga vremena nikada nisam stavio pod pitanje Božju ljubav za mene. Od tada sam znao koliko me Bog voli. Bez obzira na situacije kroz koje sam kasnije prolazio, bez obzira na poteškoće, ponekad i odbačenost, nikada nisam posumnjao u Božju ljubav prema meni.

Ovo je pomalo neobično svjedočanstvo, te ga ne iznosim vrlo često.

 

Započeli ste svoju službu kao anglikanski svećenik. Kako je došlo do probuđenja u Vašoj crkvi u Lutonu u Engleskoj?

Bio sam mlad službenik, ispunjen Duhom Svetim prije svoga zaređenja 1963. g., no nisam razumio što mi se dogodilo. U to se vrijeme nije moglo čuti o tome kako je netko ispunjen Duhom Svetim. Po prirodi sam prilično bojažljiva osoba, te sam rekao Gospodinu: „Ako doista želiš da uđem u službu, trebaš nešto učiniti.“

Provodio sam vrijeme nasamo s Gospodinom, a On je doslovno udahnuo svog Duha u mene. Zatekao sam se kako govorim neki čudan jezik, no nisam razumio što se događa. Ovo me iskustvo uvjerilo da trebam ući u službu Bogu.

Prvih godina svoje službe vidio sam Boga na djelu, kroz iscjeljenja, te na način kako je promijenio moje propovijedanje. Tada su me poslali u jednu vrlo tešku crkvu. Bila je u novom kvartu s puno problematičnih slučajeva. Prethodna dva svećenika tamo su doživjela neuspjeh uslijed silnih pritisaka.

Između služenja u ove dvije crkve imao sam vrijeme čekanja na Boga i susreta s Bogom, u kojem mi je On donio otkrivenje da sam Božji sin, sa svim Njegovim bogatstvom i resursima. Od tog sam trenutka znao da će moja služba biti drugačija.

U crkvi koju sam preuzeo nitko nije bio nanovo rođen, te sam znao da mi je potrebna mudrost kako bi se oslobodilo Božje djelovanje. Trebao sam poučavati ljude Božju Riječ, no ja nisam došao iz evanđeoske pozadine. Na fakultetu sam studirao liberalnu katoličku teologiju. Kada sam stupio u službu, Bog mi je rekao: „Ljudi su te učili kako ne vjerovati u moju Riječ, no ja ću te učiti kako u nju vjerovati.“

Nikada ranije nisam imao evanđeosko iskustvo da dovedem ljude Gospodinu, da ih zatražim da donesu odluku za Krista. Kazao sam Gospodinu da mi mora pokazati što da radim. Odgovorio mi je da poučavam ljude Riječ. Poučavao sam ih iz Poslanice Rimljanima 6:7,8. Jasno sam im govorio da trebaju čitav svoj život, svako njegovo područje potpuno predati Gospodinu, umrijeti sebi i živjeti za Njega. Na taj sam ih način pojedinačno dovodio Gospodinu, a potom bi bili ispunjeni Duhom Svetim. Od samog su početka bili učenici. Molio sam sa svakim od njih pojedinačno. Oni bi zapisali što su sve predali Gospodinu, sve grijehe za koje su tražili oproštenje od Boga, te smo odmah na početku molili molitvu predanja. Potom su bili ispunjeni Duhom. Odmah su od početka postali Kristovi učenici i ljudi vjere, poput mlade sestre koju sam spomenuo na jutrošnjoj propovijedi.

Ovo je za mene bilo prekrasno. Odjednom smo se zatekli u potpuno drugačijoj duhovnoj klimi za koju do tada nisam niti čuo. Prije no što smo shvatili što se događa, raširile su se glasine, jer su ljudi primali iscjeljenja i događala su se čudesa. Uskoro su nas počeli posjećivati ljudi iz čitave zemlje kako bi vidjeli što se tu događa. U to vrijeme takve su se stvari događale jedino u toj crkvi. Potom su nas počeli posjećivati i vođe iz čitavog svijeta, posebno iz zemalja engleskog govornog područja. Uskoro su nas došli snimati i TV novinari. U to vrijeme nije bilo kršćanskih televizijskih kanala, već su sekularni TV programi bili zainteresirani snimati reportaže o nama. Odjednom su svi saznali za ono što se događalo kod nas u crkvi. Bilo je to vrlo bogato vrijeme.

Dok sam bio tamo, Bog mi je rekao da neću tamo i ostati, da je to samo priprema za službu koju On ima za mene u budućnosti. „Tvoj će se glas čuti među narodima, a ako ne budeš govorio, moj narod neće čuti.“

Godinu dana ranije rekao mi je: „Za godinu ćeš dana otići odavde, stoga pripremi ljude.“ Zadnje sam godine imao grupu ljudi u crkvenom vodstvu koji su zapravo vodili crkvu, te se, nakon što sam otišao, probuđenje nastavilo još deset mjeseci, sve dok nije bio postavljen novi svećenik. Nisu mogli naći nikoga tko bi preuzeo tu crkvu, a naposljetku je novi svećenik nažalost zaustavio sve što se događalo.

No, bilo je to čudesno vrijeme. Svakog smo tjedna imali sastanke na koje su dolazile stotine ljudi sa svih strana. Čudesa su se događala premda smo vrlo rijetko polagali ruke na ljude i molili osobno za njih. U pet i pol godina koliko sam proveo u toj crkvi, samo su tri puta ljudi izašli naprijed da se molimo za njih. Ljudi su doživljavali susret s Bogom, upoznali bi ga, bili ispunjeni Duhom, iscijeljeni i oslobođeni po sili Božje prisutnosti. Bilo je to veoma bogato iskustvo. Kada jednom vidiš takvo nešto, ništa manje od toga ne može te zadovoljiti.

 

To su bile sedamdesete godine?

Da, to su bile rane sedamdesete. Započelo je 1970. g., a 1976. g. sam počeo putovati.

 

Što biste nam mogli reći o Kingdom Faith crkvi i biblijskoj školi?

Napustio sam svoju dotadašnju crkvu sa svojom ženom i obitelji, te dvoje mladih ljudi. Jedan od njih bio je glazbenik koji je vodio slavljenje na mojim putovanjima, a druga osoba bila je tajnik. Primao sam tolike pozive, da nisam mogao svugdje otići služiti. Shvatili smo da trebamo imati timove ljudi. Pedeset ljudi iz te crkve počelo je živjeti u zajednici. Sve svoje smo dijelili, ljudi bi donosili čitave svoje plaće u zajednicu i iz toga smo financijski podržavali šestero ljudi u punovremenoj službi. Oni su se bavili svim posjetiteljima koji su dolazili. Imali smo princip života u zajednici. Služba Kingdom Faith je započela kao zajednica.

Bog je za nas providio prekrasno imanje i kuću u Sussexu, u seoskom stilu, gdje su ljudi mogli doći na sastanke za službenike ili naprosto da se susretnu s Bogom. Zajednica je rasla i imali smo sve više timova koje smo slali van da potaknu probuđenje u crkvama.

Bog nam je potom progovorio da započnemo biblijsku školu. Za to nam je trebala nekretnina, koju je Bog providio na nadnaravan način. Kupili smo zgradu za biblijsku školu gotovinom. Mi smo još uvijek na tom imanju. Kingdom Faith crkvu započeli smo nekoliko godina kasnije, jer je naše poslanje bilo da opremimo ljude duhovno i pošaljemo van timove da šire radosnu vijest, život i silu Duha.

Do danas smo podigli nekoliko svojih crkava, a brojne druge crkve su povezane s nama. Iz našeg stambenog biblijskog koledža izašli su studenti koji su otišli u cijeli svijet. Neki su iskusili probuđenje u svojim zemljama, drugi su započeli biblijske škole i crkve, neki od njih imaju crkve s tisućama ljudi. Vidjeli smo brojne plodove naše biblijske škole.

Drugo probuđenje doživjeli smo 1980-ih godina. Ono je bilo još čudesnije od onog u Lutonu. Vidjeli smo tisuće i tisuće ljudi kako dolaze Gospodinu.

 

Što nam možete reći o svojoj obitelji?

Moja supruga i ja imamo troje djece. Moj sin Clive je sada pastor Kingdom Faith crkve i on zapravo vodi našu službu. Ja imam samo apostolski nadzor, ali ne sudjelujem u vodstvu crkve. Moja starija kćer i njezin suprug pastori su crkve u Manchesteru. To je crkva od nekoliko stotina ljudi, koja ima utjecaj na svoj grad. Vidjeli su dosta muslimana kako se obraćaju Gospodinu. Moja mlađa kći bila je misionarka u južnoj Africi a potom u Njemačkoj. Sada poučava i živi u Horshamu gdje i mi živimo, tako da ju sada vidimo više nego proteklih godina.

 

Kako biste opisali apostolsku službu?

Postoje razne vrste apostola – lokalni apostoli, nacionalni apostoli, internacionalni apostoli. Apostol je otac očevima, znači otac pastorima, netko s kime se oni mogu povezati. Nad mojim je životom pomazanje za proboj, te stoga kuda god idem crkve mogu napraviti proboj do nove pozicije u Bogu za samo nekoliko dana. Ne pripisujem si zasluge za to, već je to učinak Božjeg pomazanja.

Apostol je također odgovoran da održava sve u skladu s Božjom Riječju, jer ima toliko mnogo zabluda koje se podignu u Tijelu Kristovom. Dio je apostolske odgovornosti osigurati da ljudi ostanu u istini Božje Riječi, da ne budu odneseni pomodnom super duhovnošću ili nečim drugim.

To je pozicija utjecaja koja nosi veliku odgovornost, jer te toliki ljudi promatraju na razne načine, te stoga imaš odgovornost za njih.

Kroz zadnjih 35 godina naš glavni događaj u toku godine je kamp probuđenja pod nazivom Faith Camp, na kojem se okupi nekoliko tisuća ljudi iz crkava koje su povezane s našom službom i koje od nas očekuju neku vrstu vodstva.

 

Što biste poručili Tijelu Kristovom u Hrvatskoj?

Vjerojatno poruku koju sam jutros propovijedao. Ovo je očito strateška crkva. Zbog toga sam ovdje, jer me Bog ne bi poslao na mjesta koja nisu od strateške važnosti. Sada puno manje putujem no što sam ranije putovao. Smatram važnim da tamo gdje idem budu doneseni plodovi.

Vrijeme je za nas da razumijemo koliko nas Bog može upotrijebiti. To nije pitanje samo molitve za probuđenje i čekanja da Bog nešto učini. Jedino kada se mi ispružimo ka tome da vidimo Božje Kraljevstvo i Njegovu volju u našoj sredini, te imamo istinsku glad da vidimo više ljudi spašenih, tada Bog pošalje probuđenje. On ne šalje probuđenje zbog njega samoga, već zato što Božji narod ima jaku čežnju vidjeti više ljudi spašenih, te da se Bog proslavi u više života.

 

Vrlo smo Vam zahvalni što ste došli u Hrvatsku.

I ja sam uživao.

 

U dobi od 78 godina, razmišljate li o tome da ikada prestanete propovijedati i pisati knjige, te odete u mirovinu?

Ne, nemam planove za mirovinu. Ne mogu ni zamisliti što bih radio ako odem u mirovinu. Prije dosta godina Bog mi je rekao da ću u dobi od 85 godina još uvijek propovijedati. Što će se dogoditi nakon toga, ne znam. Nije mi rekao da ću umrijeti s 85 godina, već samo da ću i tada još uvijek propovijedati. Stoga je preda mnom svakako još nekoliko godina.

 

Razgovarala: Željka Rupčić