Ne znam kako vi, ali mene silno ljuti i žalosti kad vidim na koji način mnogi ljudi doživljavaju Boga i kako se prema Njemu odnose. Odnose se prema Njemu kao da On ne zna što im je u srcima, životima… već eto, stalo Mu je do održavanja običaja i ispraznih, nerazumljivih rituala.
Sigurno ste imali prilike nedjeljom ili kojim drugim danom pratiti televizijski i/ili radio prijenos bogoslužja iz različitih kršćanskih bogomolja, a još je vjerojatnije da ste u tome i sâmi sudjelovali, odnosno da to još uvijek činite. (Ukoliko pripadate ovoj posljednjoj skupini, potpuno vas razumijem; i sâm sam to činio – i to SVAKI DAN [BAREM JEDANPUT DNEVNO] TIJEKOM NEKOLIKO GODINA SVOG ŽIVOTA! Ne šalim se!) Dakle, imali ste prilike na ovaj ili onaj način iskusiti kako vjernici u mnogim kršćanskim denominacijama/crkvama (pretežno tradicionalnijima) prisustvuju bogoslužju.
Da sad nešto raščistimo:
1) bogoslužje je po svojoj definiciji nešto čime se Bogu služi i iskazuje štovanje/klanjanje, a Bog nam je kroz Isusa jasno rekao da želi da Ga ljudi štuju “u duhu i istini” (Ivan 4:23-24);
2) činjenica je da su svi oblici bogoslužja (ili liturgije) koje imamo u današnjim denominacijama/crkvama raznoliko povijesno uvjetovani i da nijedna denominacija ne može za sebe tvrditi da ima bogoslužje potpuno identično onome u Novom zavjetu – iz jednostavnog razloga što u novozavjetnim izvještajima nije potanko opisano niti jedno bogoslužje, a niti je novozavjetna zajednica imala neko fiksirano bogoslužje (većina stručnjaka je jednoglasna u uvjerenju da su prva kršćanska bogoslužja bila spontana, nadahnuta, s puno improvizacija i uz nadnaravne elemente, kao što su proroštva, ozdravljenja, čudesa, drugi jezici itd.). Dakle, nema razloga da se bilo koja denominacija drži svojih liturgijskih odredbi “kao pijan plota”, nego, naprotiv, uvijek treba nanovo propitivati ispunjava li njima Stvoriteljev zahtjev za štovanjem “u duhu i istini” i biti spremna na promjene u skladu sa vodstvom Duha Svetoga (ma kako to sad možda apstraktno nekima zvučalo).
Nije li onda tužno i pomalo zastrašujuće vidjeti kako u mnogim crkvama ljudi stoljećima izgovaraju ISTE molitve, pjevaju ISTE pjesme i vrše kojekakve (BEŽIVOTNE) obrede, a sve u uvjerenju kako je to nešto “najdivnije što se može dogoditi na Zemlji” (K. Barth), štoviše, da to “u najvećoj mjeri pridonosi da vjernici životom izraze i drugima očituju otajstvo Kristovo i istinsku narav prave Crkve” (Sacrosanctum Concilium 2.)? A još kad se uzme u obzir da su mnogi donedavno imali liturgiju na narodu nerazumljivom latinskom jeziku te da ju mnogi imaju još dan-danas na teško razumljivom staroslavenskom? Zaista strašno! Kao da Bog neće razumjeti ili prihvatiti molitvu ljudi, ako to ne naprave precizno, na stoljećima identičan način i još k tome na nekom drevnom, većini nerazumljivom, (“svetom”) jeziku!
Hej! Bog je najinteligentnije Biće u svemiru i stvorio nas je dovoljno inteligentnima da Mu se možemo spontano obraćati molitvom na najrazličitije načine! I to na svom jeziku! I bez nekih izmišljenih i beživotnih obredâ!
Onima, pak, koji misle da je Bog u svojoj bezvremenoj vječnosti staromodan te da Mu (za, valjda, dobro raspoloženje?!) treba pjevati (samo) “stare hitove”, dozivam u pamet da je Bog “naručio” “pjesmu NOVU” (Psalam 33:3). Ako Mu, dakle, želimo služiti, ispunimo ono što traži od nas i nemojmo Mu NIKADA VIŠE priuštiti da dođemo pred Njega recitirajući Mu nečije tuđe molitve kao papagaji. Molimo se iz srca – svojim riječima!
Autor: T. V.
