“Kad vidite oblak da se diže na zapadu odmah kažete: ‘Dolazi kiša’ i bude tako. Kad vidite da puše južnjak, kažete: ‘Bit će sparina’, i bude. Licemjeri! Znate prosuditi izgled neba i zemlje. Kako onda ne znate prosuditi ovo vrijeme? Zašto sami od sebe ne sudite što je pravo?” (Luka 12:54-57)
Zovem se Oršulić (Fabian) Eržebet, dolazim iz Temerina, rođena sam u Novom Sadu, a sada živim u Kloštar Ivaniću.
Odrasla sam u “rimokatoličkoj” obitelji. Zapravo, jedino je moja pokojna baka vjerovala u Boga. Iako baka nije išla u crkvu, redovito mi je čitala Bibliju i govorila o Isusovim dobročinstvima. Znala mi je pričati o tome kako će joj biti na nebu sa Bogom kad je jednog dana “više ne bude”. Kad je ona umrla, ja sam išla od crkve do crkve vapeći za Bogom, ali nigdje Ga nisam mogla u potpunosti pronaći.
U ratu je kod nas nastala teška situacija, pa sam odlučila napustiti školu i otići u inozemstvo. Prvo sam otišla u Beč, pa sam prešla u Munchen gdje sam radila 12 godina, sve na crno. Živjela sam kao biljka, bez cilja, bez volje i radila da bih uzdržavala sebe, svoju i bratovu obitelj. Često puta mi se sve to toliko zgadilo da sam pomišljala da se bacim s mosta, ali nisam imala hrabrosti, ulovio bi me užasan strah od smrti. Upoznala sam različite strane života i svakakve ljude i mogu reći da me to nimalo nije oduševljavalo. Upadala sam u različita društva ali me “nešto” uvijek održavalo da ne padnem po dna. (Ponovljeni zakon 28:13)
Najradije se sjećam događaja koji mi se dogodio kada sam jednom ostala bez posla i stana. Hrabro sam spakirala svoje stvari i pospremila ih u podrum jedne obitelji, dobro i debelo se obukla i krenula stanovati na ulici, dok se ne snađem. Ali kad sam zaključala stan, na stubištu sam susrela čovjeka koji je mene tražio; takoreći me na koljenima molio da im pričuvam djecu barem dok se ne snađu. «Jedini problem» veli on: «Morat ćeš živjeti kod nas!» Sva sam se naježila. Brujalo mi u glavi i suze su mi se spustile, jer me iznutra nešto posvjedočilo da me Bog ipak čuva.
Jednog dana, kada sam također bila na samom dnu i izgubila povjerenje u ljude, upoznala sam svog sadašnjeg muža. On je imao “ono nešto” što tad nisam znala što je to, jer sam mislila da više nikad nikom neću moći vjerovati.
On me vratio na ispravan kolosijek. Vratio mi povjerenje u ljude pokazavši mi da nisu svi ljudi zli. Naučio me voljeti i ubrzo smo se zaručili. Normalno ni to nije prošlo bez komplikacija, pošto tada nismo znali za zaštitu Kristove krvi i da nas đavao nema pravo tlačiti. Niti jedna država nije htjela legalizirati naše papire. Jedina šansa nam je bila da ilegalno dođemo u Hrvatsku. Mislila sam da neće biti problema jer sam već mnogo puta do tada, prelazila granice sa tuđim putovnicama. Međutim ovaj put to mi nije uspjelo. Ulovili su me, i dobila sam izgon i zatvor od 3 mjeseca. Na kraju smo se zaručnik i ja sastajali u Mađarskoj i tamo se i vjenčali. Potrošili smo svu ušteđevinu koju smo imali. Sedam mjeseci je trajala legalizacija naših papira i tada smo se prvi put službeno sastali kao muž i žena.
Kada sam došla u muževu roditeljsku kuću, njegova majka me nije prihvatila pošto sam nešto drugo nego oni. Radi toga smo se za dva tjedna morali odseliti. Nismo imali ni posla ni novaca.
Suprug je odlučio otići nazad u Njemačku jer smo tada mislili da se bez Njemačke ne može preživjeti. Kad sam dobila državljanstvo i ja sam otišla za njim. To je za mene bilo jako teško razdoblje, imala sam osjećaj da nigdje ne pripadam. Imala sam 2 pobačaja i razbolila se. Počela sam dobivati nekakve napade što nitko nije znao identificirati.
Kupili smo jednu kućicu i malo je dogradili. I auto smo kupili… Ali meni je unatoč tome bilo sve gore i gore. Stoga smo odlučili napustiti Njemačku i “probati” opet u Hrvatskoj.
Odrađivala sam zadnji dan – četvrtak, kad je odjednom upala racija… Uhitili su me i ponovo strpali u zatvor. Bilo mi je strašno! Imala sam osjećaj da sam najgori ološ na svijetu. Stalno sam plakala i nisam mogla jesti. U 8 dana Izgubila sam 12 kilograma. Jedne noći sam se probudila i počela razmišljati: «Pa čekaj! Nisam nikog ubila, nisam se drogirala… Samo sam radila.» Cijelu tu noć sam se molila Bogu. Ispovjedila sam Mu sve svoje grijehe… Ujutro sam napisala na papir 1.10. i počela svakom govoriti da tada idem doma. Bog je, naravno, održao svoje obećanje i na datum 1.10. sam puštena doma.
Nakon kraćeg vremena suprug i ja smo se upoznali i sprijateljili sa mladim bračnim parom iz susjedstva. Budući da ni oni nisu mogli imati djece, imali smo zajedničke teme. Jednog dana oni su posjetili Kršćanski centar “Riječ Života” o čemu su pričali sa oduševljenjem. Za tri tjedna i mi smo posjetili crkvu “Riječ Života”. Tamo sam prvi put pronašla u POTPUNOSTI BOGA I SEBE! Sad već godinu i pol dana idemo u crkvu. Ubrzo smo predali i zahtjev za članstvo. U to sam bila sigurna isto kao i kad sam muža srela. Zahvaljujem Bogu što me oslobodio od mojih napada, od cigareta (već godinu dana ne pušim) i od astme. Također sam zahvalna Bogu što mi je u suradnji i sa mojim suprugom omogućio Biblijsku školu. Presretna sam zbog toga.
Otkada me Duh Sveti vodi, puno mi je lakše u životu. Lakše podnosim i ovaj svijet. Sve svoje brige sam bacila na njega, jer se On brine za nas. Nedavno, kroz jednu propovijed Bog mi je progovorio (jednostavno sam znala da to meni ide) glede usvajanja djeteta. Naknadno sam se posavjetovala sa apostolom Šićkom i on me je ohrabrio da predam zahtjev za usvajanje djeteta. Duša mi je prepuna radosti i doživljaja! Želim da svatko to iskusi i da shvati u potpunosti tko je Isus i što mi imamo u Njemu. Presretna sam i zahvalna što smijem biti tu gdje jesam i što živim u vjeri da ću vam slijedeći put svjedočiti o tome kako sam zatrudnjela.
Slava Isusu, Gospodinu našem koji je prepun milosti i ljubavi!
Autor: Oršulić (Fabian) Eržebet
