Mi smo Zoran i Katarina Kujundžić. Rođeni smo i odrasli u Dubrovniku. Naša priča možda nalikuje na bezbroj sličnih ispričanih i neispričanih priča. Razlika je možda u veličini nade koju ona nudi. Bog nas je naime iščupao iz pakla droge.
Zoran
Kao dijete bio sam povučen, nisam volio društvo niti puno pričati. Bio sam odlikaš. Ali kada sam imao trinaest godina, tata mi je umro i ja sam se potpuno raskalašio. To se poklopilo i s početkom rata. Odustao sam od srednje škole. S društvom sam krao po dućanima, a ukradeno prodavao. Opijali smo se, te svakodnevno konzumirali marihuanu. Konačno sam probao i heroin. Čim sam ga probao znao sam da je to ono što trebam u životu. Imao sam devetnaest godina i brzo sam se navukao. Novac za drogu zarađivao sam radeći na brodu (Atlantska plovidba).
Kate
Bila sam zdrava cura, omiljena u društvu. Imala sam puno prijatelja i uvijek za akciju. Zorana sam upoznala u Dubrovniku nakon jedne njegove plovidbe (šest/sedam mjeseci je plovio, a tri/četiri bio doma). Zaljubila sam se u njega i počeli smo hodati. Dosta brzo sam shvatila da je narkoman, ali uvijek sam mislila da će se uz mene ostaviti droge. Tome su pomogla i Zoranova obećanja da će se prestati drogirati kada se vjenčamo. Mislila sam da će dijete i brak pomoći Zoranu da se ostavi droge. Dijete nismo mogli imati. Za to je bio potreban poseban operacijski zahvat kod Zorana koji nije mogao na operaciju jer je za nju ipak trebao biti “čist”. Vjenčali smo se, ali pogađate, Zoran se nastavio drogirati. To me je jako razočaralo i nakon godina bezuspješne borbe klonula sam i jednostavno odustala… Na medenom mjesecu sam i ja po prvi put probala heroin. Vrlo brzo sam postala ovisnica.
Zoran
Deset godina je trajala ta agonija i život kakvog nikome ne bih poželio. Dok sam imao novca još sam nekako i mogao prikrivati svoje stanje. Ali kada je i Kate postala ovisnica ostali smo bez novca. Trebali smo uzimati sve veće i veće doze heroina kako bi donekle normalno funkcionirali. Meni je bio potreban jedan šut samo da bih ustao iz kreveta i umio se. Koliko sam samo puta autom iz Dubrovnika putovao do Splita da bih kupio samo jedan gram heroina. U Splitu je naime droga bila četiri puta jeftinija. Koliko sam bio lud i izgubljen može predočiti situacija kada sam se jedne nedjelje sa prijateljem trebao drogirati ali njemu je pribor za drogu slučajno pao između dva zida. Otišao sam kuću po bat i usred bijelog dana, u nedjelju razbijao zid kako bih došao do šprice.
Kate
Dva narkomana u kući. Uskoro su za Zorana već svi znali, a i moje ponašanje je postajalo sve sumnjivije. Brat mi je bio inspektor za narkotike u Dubrovniku i doznavši da se drogiram nije mogao vjerovati. Krivio je Zorana. Došlo je do žestoke svađe. To je prelilo kap i Zoran je prisiljen situacijom otišao u komunu. Moji su mislili da je time problem riješen. Ali čim je Zoran otišao nastavila sam po starom.
Zoran
Nakon što su svi doznali da mi se i žena drogira, te nakon tučnjave sa njenim bratom odlučio otići u komunu. Povezao sam se sa udrugom koja je pomagala ovisnicima. Voditelj udruge bio je poznati bivši ovisnik i diler u Dubrovniku. Pitao sam ga kako se izvukao i on mi je rekao da mu je Isus pomogao. Odgovorio sam mu nadmeno: “Znam ja za Isusa…” Tako sam otišao u komunu Reto u Split. Osamnaest noći nisam spavao. Ljudi su mi se u komuni činili drugačiji i sve je bilo Ok dok jedne večeri nisu stali u krug te počeli pjevati i pljeskati. Pjevali su Isusu, te molili iskrene osobne molitve. Tek tada sam shvatio da sam stigao u vjersku komunu. Ajme što me to šokiralo! Tako sam bio prisiljen slušati propovijedi, iskrene molitve i slavljenje. Iako sam se opirao, Riječ Božja je ipak dopirala do mog srca. Ali usprkos upozorenjima i nagovorima starješina i momaka iz komune već nakon dva i pol mjeseca sam otišao doma. Nisam ni stigao do Dubrovnika, a već sam ubrizgao „povratnički šut“. Doma sam zatekao Katarinu u još gorem stanju. U slijedećih nekoliko mjeseci došli smo do samog dna.
Kate
Ni sve silne doze metadona i heroina nisu nam bile dovoljne. Nekad nam je bilo potrebno i preko tisuću kuna dnevno. Na poslu su me uhvatili kako kradem i dobila sam otkaz. Zaduživali smo se i kod poznatih i kod nepoznatih. U zgradi smo od stana do stana moljakali ljude novac posuđujući ga za izmišljene kvarove i putovanja. Da skratim priču – jednom prilikom sam se predozirala. Da me spase provalili su u kupaonu gdje su me pronašli polumrtvu. Odveli su me do bolnice. Kada sam došla svijesti sjetila sam se da je u ruksaku još jedna doza koju sam bila pripremila za muža. Ubrizgala sam i tu dozu… Pravo je čudo što sam preživila! Što drugo reći nego: „Hvala ti Bože što se me sačuvao!“ Dakle, to je bilo dno dna…
Zoran
Dok mi je žena bila smještena na psihijatriji, trgnuo sam se te mi je postalo kristalno jasno što trebam činiti. U dogovoru sa obiteljima sređen nam je odlazak u komunu. Ja sam se vratio u komunu Reto u Splitu, a žena je nakon oporavka otišla u komunu Reto u gradu Cordobi u Španjolskoj. U komuni sam ponovo neprestano bio izložen propovijedima i Božjoj Riječi. Božja Riječ je snažno dopirala do mog srca te sam bio presvjedočen da moram donijeti odluku – slijediti Krista ili nastaviti po starome. Znao sam da se radi o konačnoj odluci – odluci za cijeli život. Jedne večeri nisam mogao spavati jer sam osjećao da se nešto sa mnom događa. Slijedeće jutro, dok je jedan brat propovijedao, otvorio sam Bibliju i riječi “Ne uznemiruj se!”, kao da su iskočile sa stranice, dok je sve ostalo bilo kao zatamnjeno. Iako sam tijekom dana doživio hrpu stvari zbog kojih sam se, realno gledajući, mogao uznemiriti, one su bile temelj na kojem sam tog presudnog dana stajao. Tog sam dakle dana, konačno, nakon osam mjeseci, kapitulirao pred Bogom i predao život Isusu Kristu. U komuni sam ostao dvadeset i jedan mjesec. Vratio sam se u Dubrovnik, ali se nisam bio ugradio ni u jednu Crkvu sve dok se nije Kate vratila iz Španjolske. I tada sam se oklijevao ugraditi, ali Bog mi je dao uznemirujući san nakon kojeg mi je bilo jasno da se moram ugraditi u neku lokalnu Crkvu ukoliko želim opstati kao kršćanin.
Kate
Nakon što sam se oporavila, otišla sam u komunu u Reto u gradu Cordobi u Španjolskoj. Vidjela sam promijenjene živote i to je pobudilo nadu u meni, ali sam i dalje bila na vjetrometini đavolskih napada. Utezi prošlosti vukli su me natrag. Jednom prilikom dok sam se šetala, odjednom sam osjetila snažan poriv da se bacim pod auto. I baš kad sam u sebi odlučila to učiniti, jedna djevojka me snažno zagrlila. Kasnije mi je rekla da je i ona osjetila snažan poriv da me zagrli. Spasila mi je život, a meni je to bilo svjedočanstvo Božje ljubavi. Djevojke su bile pune radosti i života. Kako sam se prestala drogirati nabacila sam koju kilu viška… Pomislila sam kako bi bilo dobro kada bih imala suknju. Kada sam se taj dan vratila u sobu na krevetu sam pronašla suknju sa stihovima “Najprije traži Kraljevstvo nebesko, a sve ostalo će ti se nadodati!! To me je slomilo te sam predala život Isusu. Bog me promijenio i dao mi novo srce, primila sam oproštenje. Od uzbuđenja nisam mogla tri dana spavati. Bog me ubrzo i krstio Duhom Svetim te sam progovorila na jeziku na kojem nikada prije nisam govorila. Dva sata nisam mogla pričati na hrvatskom. Tijekom dvije i pol godine koliko sam bila u komuni redovito sam se dopisivala sa Zoranom. U pismima smo dijelili naša iskustva s Kristom ali i naše borbe. Kada sam se vratila u Dubrovnik, Bog mi je progovorio da se ne vraćam natrag u komunu već da ostanem s mužem te da ćemo muž i ja biti veliko svjedočanstvo u našem gradu i da će On sve izvesti na dobro.
Zoran i Kate
Ugradili smo se dakle u Kršćanski centar “Riječ Života”, Dubrovnik. Tamo smo naprosto procvjetali. Bog je potpuno obnovio odnose u obiteljima, sačuvao je našu ljubav i donio novi život u naš brak. Očekujemo i prinovu, i to bez operacijskog zahvata!
Naši životi su bili potpuna ruševina i kada smo bili na dnu, upoznali smo ime Isus koje je bilo iscjeljujući melem za svaku ranu, ma kako duboka bila. Dozvali smo to Ime koje je prestalo biti samo ime, te je postalo naš Život. On Kralj kraljeva i Gospodar gospodara je zaslužan što danas imamo novi život, nove vrijednosti, nove želje. Nada koja je prije bila bajka za nas, postala je Stvarnost.
Tako, dragi prijatelju, nije potrebno čovjeku da dodirne dno kako bi shvatio da ima netko tko ga bezuvjetno ljubi. Taj netko je Isus. Pozovi ga i ti u svoj život.
Autori: Zoran i Katarina Kujundžić
