“Izbroji dare koje Bog ti da” naslov je jedne meni drage pjesme! Uistinu sam zahvalna Bogu za milost koju mi je iskazao što sam Ga kao mlada osoba mogla susresti i što ću proživjeti veći dio života slijedeći Njega!
Mama i ja samo primile spasenje u jednoj kršćanskoj crkvi u mojoj 11 godini. Vrlo rano sam vam ja počela sa evangelizacijom, pa sam tako odmah pozvala u crkvu svoju susjedu i njezinu baku! Nakon nekog vremena moju su mamu zasmetale neke stvari u crkvi i otišla je iz nje, a sa njom i ja jer sam bila premala da bih sama mogla o tome odlučivati. Mnogo toga nisam razumjela. Sjećam se samo službi na kojima sam znala skoro zaspati – znate, tišina i mir – svi slušaju, prigušeno svjetlo, toplo i udobno.
Došla sam u one „lude godine“ zvane pubertet, ali dok sam se ja zabavljala “radeći sve što vole mladi”, moja mama je dobila rak. Budući da mi je tata umro, to je za mene bio stvarno velik šok, jer što će biti samnom ako mi i mama umre? Otišla je na operaciju, ali što je još važnije vratila se Bogu svjesna da joj jedino On može pomoći da ozdravi. Od tada je prošlo šest godina i moja je mama potpuno zdrava usprkos činjenici da se u velikom broju slučajeva ta bolest ponovno vrati! A da samo vidite kakvu je vjeru izgradila – čim je nešto boli, pomoli se i to prođe!
Ja sam to cijelo vrijeme znala da Bog postoji, čak sam i branila Njega, Bibliju i ovakvu crkvu (ko’ da je to Bogu trebalo!), no željela sam se zabavljati, “proživjeti mladost”. Mislila sam da ću dolaskom u crkvu puno toga izgubiti. Doživljavala sam crkvu kao izvor zabrana, ograničenja, ozbiljnosti. Imala sam (u svojoj glavici) plan doći Bogu prije nego umrem jer ne želim ići u pakao (?!), a do tada ću raditi po svome i živjeti onako kako mi se sviđa, bez obzira na posljedice.
No, Bog je mislio drugačije. Često je to slučaj kod nas ljudi da mislimo drugačije od Boga! Došla sam mnogo ranije nego sam planirala i znate što, nisam izgubila ama baš ništa !!!
Sa očeve strane sam nasljedila astmu i alergiju, te sam gotovo cijeli svoj život uzimala lijekove, išla po lječilištima. Ne znam kako i kada, no Bog me ozdravio! Po čemu to zaključujem? Iza moje škole vam je pravo atletsko igralište na kojem trčimo. Svatko tko zna ponešto o astmi znat će da fizički napor uzrokuje napadaje! Pogodite! Trčim ko’ ptica trkačica (bip bip) i mogu normalno disati kao i svi moji vršnjaci! Magla? Sada mi ne predstavlja nikakve probleme! Proljeće? To mi je najdraže doba u godini kada drveće procvjeta, sve je puno prekrasnih boja i mirisa, a ja mogu napokon uživati u njima bez svrbeža, kihanja. Zgodno je to kad vas ne svrbe oči nakon što ste ih našminkali jer u protivnom imate crnu mrlju ispod oka i oči pune maskare (djevojke će ovo razumjeti!).
Mogla bih vam još govoriti o ispunjenim željama za koje Ga nisam ni molila, o mnogim blagoslovima, o pomoći u školi…a sigurna sam da ima još mnogo stvari koje će Bog napraviti u mome životu, no znam da kada će moj život proći, kada ću se osvrnuti unatrag moći ću biti zahvalna Bogu što sam bila dio Njegovog naroda, što je bio samnom u najsretnijim i najtužnijim, dobrim i lošim stranama života jer
“Dobrota i milost pratiti će mene
u sve dane života moga
u Jahvinu ću domu prebivati
kroz dane mnoge”
PS. 23
Autorica: Ivančica Novosel
