Konačno je Evan dobio odobrenje da započne s nizom sastanaka. Ono što je počelo 31. listopada kao mali crkveni sastanak, vrlo se brzo pretvorilo u veliko probuđenje koje je trajalo dva tjedna!
Skupina je u početku brojala tek nekoliko posvećenih vjernika koji su napeto slušali Evanovu poruku. Umjesto da stoji za propovjedaonicom, mladi je službenik probuđenja hodao gore-dolje između klupa, propovijedajući i postavljajući pitanja onima koji su sjedili u klupama. Bilo je to nešto neviđeno do tada. Cilj ovih prvih sastanaka bilo je posvećenje i podizanje zastupnika koji će moliti za probuđenje koje je trebalo doći. Evan je uspio u svom naumu. Vjerovao je da za probuđenje treba poznavati Duha Svetog te da osoba mora surađivati s Duhom želi li djelovati u sili. Čak su i djecu učili da ujutro i navečer mole Boga neka „pošalje Duha u Moriah Chapel, u Isusovo ime!“
Uskoro su službe narasle u gorljivosti pa je Evan zatražio od Biblijskog fakulteta da mu pošalje radnike. Snažan duh zastupanja ispunjavao je prostoriju tijekom svake službe, a često je služba trajala do poslije ponoći. Jednom je tako molio zajedno s vjernicima cijelu noć, te se kući vratio tek drugo jutro. Ova mala grupa zastupnika predvođena mladim evangelizatorom promijenila je cijelu zajednicu. Neke su službe trajale sve do 16:00 sati, dok se mnoštvo vani počelo okupljati na molitvu u 18:00 sati. U dvije će godine cijeli Wales čuti za Evana Robertsa.
Tijekom ovog vihora probuđenja, Evan je odbijao da ga smatraju vođom. Ukorio bi svakoga tko bi ga tako nazivao te se čak odbijao fotografirati. Govorilo se da se jednom sakrio iza propovjedaonice kad je na službu došao novinar noseći fotoaparat. To je razlog zašto imamo samo Evanove obiteljske fotografije.
Neki je očevidac probuđenja rekao da je ono što je ljude privlačilo Evanu bila „vjerojatno više od ičega drugog, njegova nehinjena poniznost u svemu što je činio“. Na njegovim se službama smijalo, plakalo, plesalo, veselilo i vapilo. Uskoro su novine počele pisati o tome pa je probuđenje postalo nacionalna vijest.
Otkazivani su politički mitinzi. Na nogometnim utakmicama nije bilo igrača na terenu ni gledatelja na tribinama. Kazališta su zatvorena jer nije bilo publike. Prestale su poslovati kockarnice i krčme. A povrh svega, doktrinarne prepreke počele su se rušiti kad su kršćani iz svih denominacija stali zajedno slaviti u Duhu. Čak su i neki novinari doživjeli obraćenje na tim službama. Probuđenje se strelovito širilo čitavim Walesom. Uskoro su zatvoreni barovi i kinematografi. Bivše su prostitutke počele voditi sastanke na kojima se proučavalo Pismo. Ljudi su počeli vraćati stare dugove, a mladići koji su prije sebično tratili novac na alkohol, odjednom su postali izvor velike radosti i podrška svojim obiteljima.
Službe tijekom probuđenja u Walesu nisu imale posebne pjevače ili posebne ceremonije. Nije bilo skupljanja priloga, pjesmarica, nikakvih odbora, nikakvih voditelja slavljenja i nikakvog oglašavanja. Na službe su dolazili voditelji iz različitih denominacija, gladni Boga. Govorilo se da su u jednom gradu službenici zamijenili svoje propovjedaonice na jedan dan kako bi srušili denominacijske zidove i ostvarili jedinstvo. Čak je i ženama bilo dopušteno sudjelovati. Do tada žene u Walesu nisu smjele javno djelovati u crkvenom životu; sada ih se moglo vidjeti kako otvoreno mole i slave. Konačno, Evan je poticao da se uklone nacionalne i rasne barijere.
Probuđenje u Walesu temeljilo se na ove četiri točke: (1) Ispovijedati svaki poznati grijeh, (2) Temeljito istražiti nema li bilo kakvih skrivenih ili dvojbenih stvari, (3) Otvoreno priznati Isusa Krista Gospodinom, (4) Obećati potpunu poslušnost Duhu Svetome.
Evan Roberts otkrio je ključeve probuđenja. Ako su, dakle, ti ključevi bili važni tada, onda su svakako važni i danas. Vjerujem da je značenje riječi „pokajanje“ danas prilično zamagljeno. Puno se toga izgubilo zbog društvenih pitanja i pogrešnih stavova. Neki su ljudi toliko poneseni Božjim zakonom o milosti i milosrđu da ne vide ostale Božje zakone. Milost i milosrđe nam ne daju dozvolu da činimo što nam se prohtije. Milost i milosrđe pod kojima živimo nisu jeftini. Pravednost, koju uživamo kao vjernici, plaćena je Isusovom krvlju – previsokom cijenom koja se ne da riječima izraziti. Ako nismo poslušni, nećemo primiti. Pokajanje nas uvodi u kraljevstvo Božje; ono će nam omogućiti da se krećemo s Božjim oblakom.
Isto tako, moramo voljeti Boga više od bilo čega drugog. Kad sam bio dječak, osjetio sam da trebam prestati s igranjem košarke. Nema ništa loše u košarci. No u to sam vrijeme već bio svjestan Božjeg poziva pa se činilo da više volim igrati košarku nego moliti. Zato sam prestao igrati košarku. Bog je imao plan za moj život. Složio sam se s tim planom, a molitva je postala pokretačka sila moga života. Dobro je uživati u životu. Samo budite sigurni da život ne volite više od Boga.
Autor: Roberts Liardon; iz knjige “Božji generali 1. dio”
