Jedno vrlo neobično probuđenje započelo je krajem 1860-tih godina u Damasku bez izravnog sudjelovanja i jednog jedinog kršćana. Abd El Karim bio je vođa jedne posebne sljedbe unutar islamske populacije u Damasku. On kao i nekolicina iz njihove džamije čeznuli su više poznavati Boga.
Tih su godina počeli provoditi sve više vremena u molitvi i proučavanju Kurana. Kako odgovor od Boga nije stizao postali su nezadovoljni sa svojom vjerom. Njihovo nezadovoljstvo s vremenom je preraslo u očaj. No jedne je noći netko od njih u snu imao viziju: vidio je njihovu skupinu u molitvi kada se veličanstven i sjajni lik pojavio pred njima. U strahu su ga upitali: “Tko si ti , Gospodine?”. “Ja sam istina koju tražite”, pojava je odgovorila, “Ja sam Isus Krist, Božji Sin”. Ta ih je vizija jako zastrašila jer su znali da će muslimani obraćeni na kršćanstvo biti ubijeni. Ipak, želja njihovih srca bila je upoznati Boga pa su nastavili s molitvenim sastancima tražeći od Boga da im potvrdi svoju riječ. Jedne su noći svi usnuli isti san o Isusu. Svatko se od njih probudio s radosnim uzvikom “Vidio sam ga”. Svi su jednodušno predali svoje živote Isusu Kristu i doživjeli ispunjenje Duhom. Radost je zavladala na njihovim sastancima što se uskoro pročulo. Ubrzo je njihov broj narastao na 250 odraslih muškaraca. Muslimanske vlasti shvatile su da se nešto treba poduzeti pa su uhitili 14 vođa te grupe. Abd El Karim je kao glavni vođa grupe optužen zbog vrijeđanja proroka Muhameda. Osuđen je na smrt i pogubljen. Ostali su protjerani u Libiju dok su njihove žena i djeca ostavljeni u siromaštvu na ulicama Damaska. No njihovo svjedočenje ostavilo je traga u srcima mnogih ljudi u tom gradu. Bog je podigao nove vođe.
Ahmed el Sahhar bio je vojnik, ali i čovjek predane molitve. Jednoga je dan i on u viziji ugledao Isusa Krista u slavi i istog se trena obratio. U jurišu na jednu vojarnu uzviknuo je:”Isus Krist je moj Bog”. Užasnuti takvim bogohuljenjem muslimanski su ga vojnici svezali, usta mu napunili zemljom i počeli ga udarati. Tada mu je Isus progovorio: “Slomi svoje okove”. Stegnuo je svoje mišiće i čelični se lanac slomio. Tada su ga vojnici svezali još jačim lancima no i njih je slomio. Kada se to ponovilo još dva puta vojnici su u strahu pobjegli. Ahmed se otpušten iz vojske vratio u Damask kao slobodan čovjek. Tamo je učvrstio novo stado vjernika i neustrašivo svjedočio o Isusu Kristu. Broj obraćenih postupno se povećao i do kraja 1870. godine dosegnuo brojku od 4000 muškaraca, žena i djece. Zajedno su se sastajali u molitvi i slavljenju kao crkva Isusa Krista, često popraćena znakovima i čudesima.
