Dakle sve. Svaki cvjetak, svako stablo , svaka žirafa, svaki kamen, svaki čovjek, svaka rijeka, svaka travka. Nema ništa što nije Njegovo. Zašto? Zato jer je On sve stvorio. Zamisli koliko je dobar kada je sve to što je sam stvorio, želio podijeliti s čovjekom dajući mu vlast nad svime što je zapravo Njegovo. Htio je da čovjek uživa u svemu što je On stvorio, a On da uživa u društvu čovjeka i da dijeli njegovu radost. Koliko je dobar!
I kad gledam svoju kćer i njenog prijatelja kako uživaju i vesele se na onaj pravi dječji način pod mrežničkim slapom dok ih voda masira po leđima i nastoji ih izbaciti iz njihovih sedrenih stolaca, sjetim se Adama i njegove pozicije u raju. I on je vjerojatno tako provodio vrijeme. U knjizi Postanka, u prvim poglavljima ne spominje se nikakva kuća, čak ni šator. Bog je stvorio vrt i “postavio u njega čovjeka da ga obrađuje i čuva“. Ne znam kako ti to zamišljaš, ali ja vidim Adama gdje malo sije i zalijeva, malo odlomi suhe grančice na stablima plodonosnim, tek toliko da stekne radne navike, a potom leži na nekoj livadi, odmara se i gricka travčicu. Eva leži do njega i spava, a do Adamovih nogu leži tigar i liže mu stopala jer su mu se noge malo oznojile. Nije ga uopće strah da će dopuzati neka zmija ili da će ga ubosti osa ili da će se nabosti na trn. Čovjek jednostavno uživa i jedva čeka da naiđe njegov najveći prijatelj koji mu iskazuje tako veliku ljubav pa da se malo podruži s Njime. Bog je dakle stvorio to prirodno okruženje da bi čovjek i životinje u njemu zajedno živjele, svi u savršenom skladu s Njime. Zamisli, Bog je to mogao stvoriti i puno jednostavnije, npr. sve bez boja – kao na starim televizorima – crno bijela tehnika. On je počeo od nule i sve što bi stvorio bilo bi više od onoga što je bilo prije. Međutim, u svojoj nama nezamislivoj stvaralačkoj sili, On je odlučio dati svjedočanstvo da iza tako savršeno povezanog sustava kao što je priroda, mora stajati i jedan savršeni um, viši od svega što se može zamisliti i opaziti. I o tome nam govori Pavao kad veli u poslanici Rimljanima: “Uistinu, njegova se nevidljiva svojstva, njegova vječna moć i božanstvo, promatrana po njihovim djelima,
opažaju od postanka svijeta.“ (Rim 1:20).
A kako je to čovjek vladao? Ako vladaš, moraš komunicirati sa svojim podanicima, u ovom slučaju životinjama. Nama je danas to nezamislivo, ali postojao je taj neki savršeni jezik na kojem su se sporazumjevali i na kojem je Adam mogao zapovijediti slonu: „Nemoj se kupati u ovom dijelu rijeke, to je moje mjesto!“ Slon nije bio kao zmija, nije se upuštao u raspravu, pa ga je samo poslušao.
Danas postoje ostaci te komunikacije između čovjeka i domaćih životinja.
A gdje smo mi danas? Zavučeni u svoje stanove, ili urede većinu svog vremena provodimo buljeći u ekran, onaj veliki na TV-u, onaj malo manji na računalu i onaj najmanji na i-phoneu. Neki među nama se boje trave više nego đavla. Njega bar ne vidiš, a u onoj travurini tko zna čega sve nema: mravi, miševi, bumbari, zmije… – „a neću ti ja tu sjesti“… Istina, stvari su se nakon izgona iz raja drastično promijenile: počeo je rasti korov i trnovite biljke, neki kukci počeli su neugodno ubadati, životinje proždirati jedne druge; suše, poplave, potresi, postali su dio stvarnosti. Međutim još je puno toga ostalo onako kako je Bog stvorio u početku, a to je onaj onaj ljepši dio u kome možemo i danas uživati na „adamovski“ način. I danas životinje slijede neki nama nečujni glas. Ptice prevaljuju stotine kilometara da bi našle mjesto gdje će podizati svoje mlade. Sumnjam da roda što stoji u afričkoj ravnici razmišlja na način: „Aha, bliži se ožujak, moram se polako spremati na put za Hrvatsku. Tamo sad ima žaba pa će moji budući klinci imati što jesti.“ Ili da je mrav tako inteligentan da može dokučiti da će doći zima pa sad sprema hranu za taj period godine. Nedavno sam gledao jedan dokumentarac o nacionalnom parku Yosemiti -u sušnom periodu kada ponestane hrane u nizini, grizliji krenu na planinarenje. Počnu se penjati na planine do iznad 3000 metara i tamo kopaju po kamenju i vade si ručak – moljce. Tko je to smislio? „Tko je mudrost darovao ibisu, tko li je pamet ulio u pijetla?“ (Job 38:36).
Na kraju bih se želio zahvaliti Bogu što je odredio da se rodim u Hrvatskoj. Proputovao sam dosta po europskim i azijskim gorjima, ali nisam vidio tako veliku raznolikost na tako malom prostoru kao što ju ima Hrvatska. Tko želi vidjeti ljepotu i snagu Božjeg stvaranja, sigurno će naći puno mjesta u ovoj zemlji da se osvjedoči da je samo Bog mogao tako nešto stvoriti. Boravio sam po raznim gorjima, rijekama i „pustim“ mjestima u zadnjih 30-tak i više godina svoga života i uvijek su mi bile sumnjive teorije o instinktima, velikim prascima (množina od prasak:)), milijunima godina i spontanom nastajanju sve savršenijih oblika života. Nigdje se baš u prirodi nisam mogao osvjedočiti o tome.
Srećom, sada sam spašen, pa mi je sve jasno.
