“Pazi da te nitko ne zavede od učenja ovog Puta, jer te sva druga učenja treniraju bez Boga” (Upute apostolske 6,1).
U prethodnom poglavlju smo već dosta govorilio Isusu kao učitelju Novog saveza i novom “zakonodavcu” (poput Mojsija u Starom savezu). Ivan kaže: “Zakon dođe po Mojsiju, a po Isusu Kristu dođe milost i istina” (Ivan 1:17). Pisac Poslanice Hebrejima govori o Mojsiju kao sluzi koji je svjedočio o onome što je Bog objavio i koji je predao Petoknjižje, Riječ Božju onog vremena, izraelskom narodu. Knjiga izlaska nam govori: “Mojsije potom uzme krvi te poškropi narod govoreći: ‘Ovo je krv saveza koji je Jahve s vama uspostavio na temelju svih ovih riječi'” (Izlazak 24:8). Slično govori i Gospodin: “Ovo je moja krv, krv saveza, koja se prolijeva za sve” (Matej 26:28). I Mojsije i Isus su donijeli Božju Riječ Božjem narodu. I Mojsije i Isus su u Božje ime sklopili savez između Boga i Božjeg naroda.
U prošlom smo poglavlju vidjeli da Mojsije najavljuje dolazak učitelja koji će donijeti novu poruku. U Poslanici Hebrejima čitamo da Isus ima veću službu i slavu od Mojsija i da, dok Mojsije služi u svojstvu sluge, Isus služi u svojstvu Sina i stoji kao Gospodin (Gospodar) u toj “kući” (Hebrejima 3:1–6). On je taj koji nam je donio najvažniju poruku na svijetu. Po Njemu nam je Bog govorio i učio nas pravoj vjeri i pobožnosti. To je ono što pišu i crkveni oci. Tako Irenej piše u uvodu u svoju petu knjigu:
“U četiri prijašnje knjige, moj dragi prijatelju, koje sam ti predstavio, sve sam ti krivovjerce izložio, i njihova učenja iznio na svjetlo, a te ljude, koji su izmislili nevjernička mišljenja, pobijao. To sam učinio izdvajajući neke njihove doktrine koje su oni ostavili u pisanom obliku, koristeći argumente uobičajene naravi koji im pristaju. Nakon toga sam ukazao na Istinu i pokazao propovijedanje Crkve, koje su proroci objavili (kao što sam već pokazao), koje je Krist doveo do savršenstva, a apostoli nam predali. Od njih Crkva primajući (ove istine), po cijelom svijetu čuva u svojoj čestitosti i prenosi ih svojim sinovima… Tako ćeš poreći njihovo učenje na legitiman način i biti pripravljen primiti dokaze koji idu protiv njih, rušeći njihove doktrine kao smeće, kroz nebesku vjeru, slijedeći jedinog istinskog i pouzdanog Učitelja, Riječ Božju, našeg Gospodina Isusa Krista, koji je, kroz svoju transcendentalnu ljubav, postao ono što smo mi, da bi nas doveo do toga što je On sam” (Protiv hereza, 5. knjiga, uvod).
Irenej kaže da je Isus doveo Božju poruku do savršenstva i da su nam apostoli predali tu poruku. Nama, Crkvi. Ne jednom čovjeku, nego cijeloj Crkvi, a Crkva je predaje “svojim sinovima”.
Ako je Kristova poruka savršena, ništa joj se ne može dodati. Ta se poruka onda ne može i ne smije mijenjati. Irenej nadalje kaže da je Isus jedini istinski i pouzdan Učitelj. Nitko, osim Njega, to nije. Irenej nadodaje i ovo:
“Jer, ni na jedan drugi način nismo mogli naučiti stvari Božje, da naš Gospodar nije, prebivajući kao Riječ, postao čovjek. Nijedno drugo biće nije imalo moć otkriti nam stvari o Ocu, osim Njegove Riječi. Koja je druga osoba ‘znala misli Gospodnje’, ili ‘tko je postao Njegov savjetnik?’ I opet, mi nismo niti na jedan drugi način mogli naučiti, osim gledajući našeg Učitelja, slušajući Njegov glas svojim ušima, postajući nasljedovatelji Njegovih djela, da bismo i kao izvršitelji Njegovih riječi imali zajedništvo s Njim, primajući svoj rast od Onoga koji je savršen i od Onoga koji je postojao prije svih stvorenja” (Protiv hereza, 5. knjiga, 1. poglavlje).
Isus, Riječ Božja, nam je poslan da nas nauči volji Božjoj. Nitko nas tome ne može poučiti bolje od Njega. Da bi nam to olakšao, postao je poput tebe i mene. Živio je među nama (ljudima). Ivan kaže: “Gledali smo Ga, slušali…” Irenej kaže: “Gledajući Ga i slušajući Njegov glas.” Bog nam je tako jasno i izravno govorio i učio nas. Za nas bi bilo pogubno to odbaciti ili ne prihvatiti. Isto govori i Klement Aleksandrijski: “Neka nitko ne prezre Riječ, da ne bi nesvjesno prezreo samog sebe.” Zatim kaže: “Pobožnost koja čini da čovjek, koliko je moguće, postane kao Bog, postavlja Boga za nama prikladnog učitelja, koji jedini može dostojno apsorbirati čovjeka k Bogu” (Opomena poganima, 9. poglavlje). Bila je to Božja odluka da On sam postane naš učitelj, jer „nitko nije toliko impresioniran poticajem bilo kojeg sveca, kao što je riječima samog Gospodina, ljubitelja ljudi” (Opomena poganima, 9. poglavlje).
“Njega i Njegovo učenje smo pozvani slijediti i prakticirati. Nitko, pa ni sveci, nisu vjerodostojniji od Njega. On je iznad i Njegove riječi trebamo slijediti. Isus je naš Učitelj i Ravnatelj zbora, koji je Crkva. Cijela Crkva treba pjevati onako kako On dirigira. Sve crkve trebaju skladno pjevati Njegovu pjesmu. Jedinstvo mnogih u Jednome uzrokuje djelo božanske harmonije iz mješavine zvukova i različitosti. Postaje jedna simfonija koja slijedi jednog zborovođu i učitelja, Riječ, ispružajući se i odmarajući u istoj Istini, vičući Abba, oče!” (Opomena poganima, 9. poglavlje)
Autor: Damir Šićko Alić; iz knjige “Katolička vjera u crkvenoj predaji”
