Bez razumijevanja okolnosti u kojima sam živio nitko neće moći razumjeti izuzetnu snagu koju je otkrivenje o Isusu kao Iscjelitelju koji danas ozdravlja donijelo u moj život i što je ono za mene značilo.

Bio sam jedno od šesnaestero djece. Moji roditelji bili su žilavi ljudi. Majka mi je umrla u dobi od 75 godina. Dok ovo pišem, moj otac je još uvijek živ i ima 77 godina.

Prije no što sam upoznao i doživio Gospodina kao Iscjelitelja, osmero članova moje obitelji već je bilo umrlo. Našu obitelj zadesio je neobičan niz bolesti koje su se završavale smrću.

Tijekom dugačkog perioda od 32 godine naš dom nikada nije bio bez sjene bolesti. Dok razmišljam o svom djetinjstvu i mladosti, kroz misli mi prolaze sjećanja na “noćnu moru” koja se sastojala od bolesti, doktora, medicinskih sestara, bolnica, sprovoda, groblja i nadgrobnih spomenika. Često se prisjećam obiteljskog doma koji je bio ispunjen žalošću. Sjećam se slomljene majke i očajnog oca koji je svim silama nastojao zatomiti tugu i brinuti se o živim članovima obitelji, kojima su bile potrebne njegova ljubav i briga.

U vrijeme kada mi se Krist objavio kao Iscjelitelj moj je brat umirao od bolesti. Dvadeset i dvije godine je bio invalid. Otac je potrošio čitavo bogatstvo ne bi li mu kako osigurao adekvatnu medicinsku pomoć. Bubrezi su mu krvarili i na životu ga je održavala hrana koja je pridonosila stvaranju nove krvi. Nikada nisam sreo čovjeka koji je patio tako dugo i puno kao on.

Mojoj sestri su bile 34 godine i također je umirala. Imala je pet tumora na lijevoj dojci. Do tada je već pet puta bila operirana u bolnici Hanpeis Hospital u Detroitu. Nakon pet operacija u tijelu su joj se razvila još četiri tumora, tako da ih je na kraju imala pet.

Druga sestra je ležala na samrtnoj postelji zbog krvarenja. Krv joj je otjecala iz tijela i došla je do ruba smrti.

Ja sam se oženio i osnovao obitelj. Nedugo nakon vjenčanja, bolesti su se pojavile i u mojoj obitelji. Supruga je zbog srčane bolesti i tuberkuloze postala invalid. Srce joj je na trenutke prestajalo kucati i često je padala u nesvijest. Ponekad je dobivala neočekivane napade i ja bih je nalazio na podu ili u krevetu, gdje je satima ležala bez svijesti. Počela je upotrebljavati stimulanse pomoću kojih joj se rad srca mogao povratiti. Srce joj je na kraju moglo normalno funkcionirati samo uz pomoć tableta nitroglicerina. Poslije svakog tretmana ostajala je paralizirana i po nekoliko tjedana. Bila je to posljedica prečeste upotrebe stimulansa.

Našli smo se usred najcrnje tame. Liječnici su shavatili da joj ne mogu pomoći.

Kada se taj oblik tame i smrti još jednom nadvio nad našom obitelji, u našim dušama je iznenada zasjalo Božje svjetlo. To svjetlo je doprlo do nas kroz poruku Božjeg sluge koji nam je zbog svoje smjelosti i odanosti Bogu objavio čitavu Božju istinu.

Moj brat je umirao u Kući za iscjeljenje koja se zvala “John Alexander Dowie” i koja se nalazila u Chicagu. Donijeli su ga na platformu da bi primio molitvu. Službenici su na njega položili ruke i on je primio iscjeljenje. Ustao je iz samrtne postelje i propješačio šest kilometara do svoje kuće. Bio je potpuno zdrav i ubrzo je postao očev partner u poslu.

Velika radost i nada ispunile su nam srca. Vidjeli smo stvarnu manifestaciju Božje iscjeljujuće sile. Ubrzo smo u tu Kuću za iscjeljenje doveli i našu sestru koja je imala pet tumora. Na službu iscjeljenja smo je morali donijeti na nosilima. Ona je u sebi govorila: “Drugi ljudi mogu biti iscjeljeni jer su dobri. Ja nisam bila iskrena kao drugi kršćani. Bojim se da iscjeljenje nije za mene.” Činilo se da je iscjeljenje bilo nešto što njena duša nije mogla primiti.

Nakon slušanja propovijedi i učenja o iscjeljenju kroz Isusa Krista, ona se počela nadati. Službenici su na nju položili svoje ruke i počeli moliti. Dok se molitva vjere podizala k Bogu, Božja sila se spustila na nju i preplavila čitavo njeno biće. Bol je počela nestajati. Dio tkiva koji je bio zahvaćen tumorom je pocrnio i kroz nekoliko dana potpuno nestao.

Kako su se naša srca radovala! U nama je počela rasti vjera. Vidjeli smo kako je Bog iscijelio našeg brata i kako je učinio da rak nestane iz tijela naše sestre. Znali smo da je Bog svemoguć i da može iscijeliti svaku osobu od svake bolesti.

 

Iscjeljenje sestre na smrtnoj postelji

Bio sam jako blizak sa sestrom koja je bolovala od krvarenja. Ona je bila malo starija od mene. Vizija Krista kao Iscjelitelja počela se rađati u mojoj duši. Jedne večeri majka me pozvala k sebi i rekla: “Johne, želiš li svoju sestru naći na životu, moraš odmah doći k nama.” To sam i učinio. Ušavši u njenu sobu, polako sam prišao njenom krevetu i dotaknuo joj hladno čelo. Zatim sam stavio ruku na njeno srce. Učinilo mi se da je prestalo kucati. Brzo sam pronašao maleno ogledalo i stavio ga ispred njenih usana kako bih provjerio da li diše. Međutim, ona više nije disala. Bio sam šokiran.

Moj šogor je kleknuo do njenih nogu i počeo plakati. Njihova beba je spavala u kolijevci na suprotnoj strani sobe. Otac i majka su kleknuli na pod i počeli jecati. Već su sahranili osmero djece i izgledalo je da će moja sestra biti deveta. Duša mi je bila u oluji. Pogledao sam sestru i rekao: “Bože, ovo nije Tvoja volja. Ne mogu to prihvatiti! To je đavlovo djelo.”

Tada sam otkrio nešto neobično. Shvatio sam da ljudski duh ponekad može zdržati duh druge ljudske osobe. Osjetio sam da je moj duh zadržao odlazak duha moje sestre. Počeo sam hodati po sobi i moliti: “Dragi Gospodine, ona ne može otići.” Moj duh je vapio za osobom koja ima vjeru i koju bih mogao nazvati i zamoliti za pomoć. To se dogodilo prije 25 godina. Ljudi koji su to vrijeme vjerovali Bogu za fizičko iscjeljenje bili su smatrani luđacima. Hvala Bogu, stvari su se promijenile.

Dok sam hodao po sobi, sjetio sam se čovjeka koji je imao takvu vrstu vjere. Bio je to John Alexander Dowie. Njegova kuća bila je 950 km udaljena od naše. Prišao sam telefonu, nazvao centralu i rekao da želim poslati telegram sa zahtjevom za hitan odgovor. Poruka je glasila: “Moja sestra je umrla, no moj duh je ne želi otpustiti. Ako se pomolite za nju, vjerujem da će ju Bog iscijeliti.”

Odgovor je glasio: “Vjeruj Bogu. Ja molim. Tvoja sestra će oživjeti.”

Tisuću puta sam se upitao što bi se dogodilo da sam umjesto ovog telegrama vjere primio telegram slijedećeg sadržaja: “Bojim se da si na krivom putu”, ili “Brate, suviše si uzbuđen”, ili “Dani čudesa su prošli.”

Snaga njegove vjere bila je putem telegrama prenesena do mene. U meni se stvorilo svjetlo. Pomolio sam se i rekao: “Ova smrt je došla iz pakla. Ja to ne dopuštam i tako neće ostati. U ime Isusa Krista ja otpuštam i odbacujem ovu smrt i bolest. Moja sestra će živjeti.”

Kada sam završio s molitvom, bacio sam pogled na njen krevet i opazio da je trepnula očima. U sebi sam pomislio: “Možda se varam.” Ostao sam pokraj telefona. Svjetlo božje riječi je sjalo u mojoj duši. Odjednom sam vidio kako moj šogor ustaje s poda i dodiruje sestrino čelo. Upitao sam ga: “Što se događa?”, a on je rekao: “Učinilo mi se da sam vidio kako je trepnula.” U tom trenutku ona je ponovno trepnula.

Pet dana nakon tog događaja moja sestra je ponovno posjetila roditeljski dom. Svi smo se skupili oko božićne večere. Naši roditelji su po prvi puta sjedili u društvu potpuno zdrave djece.

 

Iscjeljenje moje bolesne supruge

Moja je žena posljednja od četvero ljudi iz moje obitelji koji su primili Božji iscjeljujući dodir. Godinama je trpila jake bolove i polagano je umirala.

Neposredno prije no što je Božja sila došla na nju, počeo sam shvaćati kakvo predanje Bog zahtjeva od krščana.

Smrt je neprekidno “lebdjela” nad njom. Naposlijetku je došao dan za koji smo mislili da će joj biti posljednji. Jedan službenik je stajao pokraj njenog kreveta i promatrao je. Zatim se okrenuo prema meni sa suzama u očima i rekao: “Pođimo prošetati.”

Izašli smo iz kuće. Noć je bila obasjana mjesečinom. Taj brat mi je rekao: “Brate Lake, pomiri se s Božjom voljom.” Pokušavao mi je reći da bih se trebao pomiriti sa smrću. Pomislio sam na našu djecu, a onda i na ženu koju sam volio kao samoga sebe. U meni je usplamtjela vatra. Osjetio sam da ovakve izjave vrijeđaju Boga. No, postojalo je još mnogo toga što sam tek trebao naučiti.

U duši mi je bjesnila oluja. Vratio sam se kući i otvorio Bibliju. Zatim sam je podigao i bacio na stol. Ako je Bog ikada učinio da se Biblija otvori na mjestu koje će uznemirenoj duši dati potrebnu Riječ, onda se to dogodilo te večeri. Biblija se otvorila na desetom poglavlju knjige Djela apostolskih. Pogled mi je pao na 38. stih koji kaže da je Bog pomazao Isusa Krista iz Nazareta Duhom Svetim i snagom i da je on prošao okolo čineći dobro i ozdravljajući sve koje ĐAVAO BIJAŠE TLAČIO, jer Bog bijaše s njim.

Te riječi su me udarile poput groma iz vedra neba! Đavao je bio taj koji je tlačio ljude! Bog nije autor bolesti i ljude koje je Isus iscijelio nije Bog učinio bolesnima!

Brzo sam otvorio 13. poglavlje evanđelja u Luki i pročitao 16. stih koji kaže: “A ovu Abrahamovu kćerku koju SOTONA DRŽI SVEZANU već osamnaest godina nije li trebalo osloboditi od ovih lanaca?” Ponovno sam opazio da je Isus bolest pripisao đavlu.

U srcu mi se podigla velika vjera. Dobio sam razumijevanje Božje riječi i Isusove službe. Postalo mi je jasno zbog čega je Isus ozdravljao bolesne. Ozdravljajući bolesne, On je vršio Očevu volju. Vršeći Očevu volju, uništavao je đavolska djela (Hebrejima 2:14 i 1. Ivanova 3:8).

Pomislio sam: “Ova bolest dolazi od đavla. Uništavanje života moje žene mora prestati u ime Isusa Krista jer je Krist umro na križu i na sebe uzeo naše bolesti i slabosti.”

Dogovorili smo se da slijedećeg dana u 9:30 zajedno molimo za njeno ozdravljenje. Poslao sam telegram i telefonski zamolio svoje prijatelje da mi se u 9:30 pridruže u molitvi. Sutradan sam u to vrijeme kleknuo pokraj njenog kreveta i zazvao ime živoga Boga. Božja sila se spustila na moju suprugu i ispunila cijelo njeno biće. Paraliza je nestala iz njenog tijela, a srce joj je počelo normalno kucati. Disanje i temperatura su se normalizirali i Božja sila je potekla kroz nju kao što krv teče kroz vene. Dok sam molio, začuo sam njen glas. Glasno je viknula: “Slava Bogu, iscjeljena sam!” Zatim je skočila s kreveta i stala na noge. Bio je to divan dan. Nikada ga neću zaboraviti.

Vijest o njenom iscjeljenju brzo se proširila po gradu, a potom i po cijeloj zemlji. Novine su se raspisale o tom događaju. Naš dom je postao središte istraživanja. Ljudi su počeli dolaziti iz mnogih dijelova svijeta da bi vidjeli moju ženu i porazgovarali s njom. Stol je bio zatrpan pismima. U našim dušama je sjalo novo veliko svjetlo. Ljudi su nas posjećivali i govorili: “Ako je Bog iscijelio vas, iscijelit će i nas. Molite za nas.”

Počeli smo moliti za mnoštvo ljudi. Bog je počeo odgovarati na molitve i mnogi su bili ozdravljeni. To je bilo prije puno godina. Od tog događaja nije prošao niti jedan dan da Bog nije odgovorio na naše molitve. Mnogi su bili iscijeljeni. Ne govorim o dvije osobe ili o stotinama ljudi. Ne govorim ni o tisućama, već o desecima tisuća ljudi. Ovoj službi iscjeljenja posvetio sam čitav svoj život.

 

Autor: Gordon Lindsay; iz knjige “John G. Lake – apostol za Afriku”