Svi ljudi vole moć, a posebno političari. Moć je nekima hrana i snaga. Neki čak obole zato što žele biti moćni, da vide ljude kako im plješću, da im se dive i klanjaju. Ako se to ne ostvari upadnu u depresiju ili nešto gore. Uvijek sam se pitala zašto postoji tolika potreba da budemo nad nekim. Bolji od nekog, pametniji, uspješniji, bogatiji ili ljepši. Želja za moći je ponekad toliko jaka da ubija ljude u svakom smislu. Stalno je prisutno neko natjecanje, stalno neka borba u kojoj netko strada. Politika je centar iskazivanja potrebe i borbe za moći. Svi žele biti kraljevi ili što bliže vlasti i svim blagodatima koje ona donosi.
U posljednje vrijeme kod nas su naglašena stranačka previranja. Malo se svađaju stranka protiv stranke, a zatim tabori unutar stranka, sve zbog te iste moći. U jednoj političkih stranci bude po nekoliko struja i svaka misli da je bolja od one druge. Zbog tolike fokusiranosti na pozicije vlasti oni zaboravljaju zašto su tu. Čim jedna vlast dođe poruši sve, pa i ono dobro od prethodne vlasti, i tako se stalno vrtimo u krug. Nije ni čudo u kojem je stanju naša država jer se ponekad više smišlja na koji način srušiti predsjednika Vlade, predsjednika ove ili one stranke, nego što se traži stvarno rješavanje problema. Moć bez Božje mudrosti i poniznosti je jalova.
Najmoćniji na zemlji bio je Isus. On je radio sve suprotno kako bi pokazao što zapravo znači biti moćan. On se nije ljubomorno držao svoje jednakosti s Bogom, već je došao na zemlju i neko vrijeme bio običan tesar. Nije se pouzdavao sam u sebe, već je za sve tražio volju i mudrost svoga Oca, Boga. Nije čeznuo da sjedi na tronu i bude vladar svijeta, već je izabrao biti žrtvovan za sve. Izabrao je biti sluga. Nije tražio da se njemu peru noge, nego je svojim učenicima prao noge. Nije išao uokolo i sudio ljude zbog grijeha, već je pružao ruku da izađu van iz grijeha. Nije se molio zato da ga drugi vide, već je nasamo tražio vrijeme s Bogom. Nije koristio anđele da mu nose hranu, odjeću, pišu raspored i nose na ramenima.
Kada su se učenici zaželjeli moći, rekao im je najveću tajnu – tko želi biti prvi neka bude posljednji, tko želi sjediti naprijed neka najprije sjedne odostraga. Najveća zapovijed koju je Najmoćniji zapovjedio bila je – ljubi Gospodina, Boga svoga svim srcem svojim, svom dušom svojom i svim umom svojim i ljubi bližnjega svoga, kao samoga sebe. Ne samo da je zapovjedio ljubav već i da oprostimo nebrojeno puta onima koji nas povrijede. Da volimo naše neprijatelje i činimo im dobro. Nije tražio pljesak ili odobravanje drugih, brdo novca ili veličanstvene protokole. Umro je ponižen i ostavljen sam, izdan, odbačen i gol na Križu. Izabrao je teže i zato je promijenio povijest. Nije imao kraljevski sprovod, ali je veličanstveno uskrsnuo da bude vladar svega. Svojim primjerom otkrio nam je snagu poniznosti. Platio je kartu drugima za život vječni, život u obilju. Bez obzira na veliku žrtvu i muku On i dalje voli svakog od nas.
Republika Hrvatska se deklarira kao kršćanska zemlja, a političari većinom kao vjernici. Kada bi stvarno bilo tako, onda bi naši vođe umjesto želje za moći trebali nasljedovati Isusa u poniznosti i želji da pomognu, premda to značilo da moraju biti kao sluge koje su spremne žrtvovati vlastite želje, ambicije i živote za dobrobit drugih bez obzira sviđaju li im se ti isti ili ne. Vjerujem kako bi tada u kratkom roku naša država bila potpuno drugačije mjesto. Mjesto napretka, zajedništva i ostalih pozitivnih promjena.
Autorica: Tajana Radić
