Ja volim putovati. Volim upoznavati nova mjesta i nove ljude. Volim spavati u hotelima, možda najviše jer sav nered kojeg napravim netko drugi sutradan sredi. Ali prije ili kasnije i meni putovanja dosade, i ponekad doslovce čeznem za vlastitim domom, vlastitim krevetom i osjećajem udobnosti kojeg jedino dom ima.
Nedavno sam sa desetak kolega bio na trodnevnom službenom putu u Beogradu. Dok smo se vraćali mini-busom natrag u Zagreb, umor putovanja skučenim (za djecu dizajniranim) vozilom, je bio nad većinom nas. Kolega do kojeg sam sjedio je iznenada i ničim izazvan rekao nešto tipa „nemoj me krivo shvatiti, svi vi ste meni dragi, ali ja jedva čekam da vidim svoju ženu i da se igram sa svojim djetetom, dosta mi je više i ovih razgovora i posla i ovog putovanja.“ Dovoljno da mene baci u jedan od onih refleksivnih „kakav si ti stvarno kršćanin“ trenutaka.
Čežnja za domom je vjerujem zdrav osjećaj u svima nama. Dom je istinski ono mjesto gdje nam srce pripada, gdje obnavljamo snagu i gdje osjećamo sigurnost, zaštitu i pripadnost. I premda je takvo mjesto na zemlji najčešće uz obitelj i kuću, kršćanima bi jedini dom trebao biti uz Isusa.
Baš On nam je na duhovnoj sekretarici (u Bibliji) ostavio poruku: „U domu Oca mojega ima mnogo stanova. Da nema, zar bih vam rekao: ‘Idem pripraviti vam mjesto’?“
Prema tome svi smo mi tek prolaznici ovom Zemljom, i na neki način smo na službenom putu. Koliko god se meni sviđala udobnost moga kreveta, nije bit moga života da ga provedem uživajući u izležavanju.
Sjećam se nakon svog obraćenja onih oduševljenih razgovora o svemu što Isus je za nas. Jedna mi je sestra tada rekla kako jedva čeka da dođe u nebo i kako bi najradije da to bude tad i tamo gdje smo razgovarali. Meni je to tada zvučalo čudno, jer iako sam želio svjedočiti, naučiti služiti, pričati i pjevati o Bogu, brzo umiranje i odlazak na nebo nije bio toliko visoko na mojoj listi prioriteta. I možda tek nedavno, kada je moj poslovni kolega rekao koliko nakon tri dana pati za obitelji i domom sam shvatio da je bitna ta čežnja i želja, očekivanje tog velikog dana kada ću se napokon vratiti kući.
Ja se naime znam izgubiti na tom svom putu kući. Znam popiti jednu kavu viška na pauzi i reći par riječi previše u društvu kojemu to neće koristiti, pa ponekad zaboravim kamo idem. Znam uživati u hotelu na svom putovanju i smetnem s uma da taj hotel nije besplatan i da netko treba platiti cijenu.
Iz nekog razloga ljudi često razmišljaju kako je radost na koju jesmo pozvani sinonimom za konstantnu udobnost o kojoj, tražio sam po Bibliji, ne pišu lijepe stvari. Apostol Pavao je na primjer usporedio naš zemaljski život sa utrkom. Nisam ekspert za trčanje, ali sam istrčao par utrka, i premda sam bio zadovoljan postignutim, pa čak i uživao u onim rijetkim nizbrdičnim dijelovima nekih od njih, nikad mi nije bilo udobno.
Zašto onda svejedno ponekad pomislim da sam duhovno već sad na cilju?
Engleski jezik za sportski termin „ciljne ravnine“, dijela utrke kada su trkači nadomak cilju, koristi izraz „home stretch“ (ravnina nadomak DOMU). To je doslovce onih zadnjih stotinjak metara kada vidiš svoj cilj i daješ zadnje napore snage da tamo dođeš što prije. Kršćanima je Isus ta ciljna ravnina, i svi smo mi milošću Njegovom u tih zadnjih sto metara nadomak cilju – nebeskom domu.
Nevjernici doslovce trče besciljno u utrci života. I koliko je god to tužno, još je tužnije kad mi kršćani, koji smo svjesni cilja, ne trčimo prema njemu. Mi često pričamo o tom cilju, govorimo drugima o njemu i fantaziramo, dok su nam duhovne tenisice spremljene u ormaru a dres sa brojem znoja vidio nije.
Ovo je pravi trenutak u članku za ohrabrenje. Realno je da ja, ili bilo koji od vas koji tako kasno u životu počinju sa trčanjem, neću nikada pobijediti u nijednoj utrci, osim možda ako organiziram prvenstvo uže rodbine, i nekako diskvalificiram mlađeg brata. Mogu kupiti najbolje tenisice, gnjaviti najbolje trenere i trčati dok ne dobijem kilu, ništa mi neće pomoći. I tu je super stvar, Isus je ovu najvažniju utrku, utrku za moj vječni život, već dobio. Na meni i vama je samo da se pojavimo na cilju i pokupimo naše medalje u zahvalnosti. Naše je da ostatak svog zemaljskog života idemo prema tom cilju u vjeri kako je ovaj pali svijet tek privremena postaja, neadekvatni zamjenski apartman dok se naš vječni stan dekorira baš za nas.
Kršćanski pjevač Eli ima duhovitu pjesmu u kojoj jedan vjernik dolazi u nebo. Sveti Petar ga vodi do njegove kuće koja je u biti mala drvena koliba smještena među grandiozne vile namijenjene drugima. Zaprepašteni čovjek pita „pa šta je ovo – jeli ovo najbolje što ste mogli za mene izgraditi?“ Petar na to sliježe ramenima i odgovara u refrenu pjesme „to je sav građevinski materijal koji si ti poslao tu k nama.“
Kada je moj kolega u malom kombiju nervozno uzviknuo „jedva čekam vidjeti obitelj,“ kao da je Isus mene upitao „da li ti jedva čekaš vidjeti mene?“
Čekam, jer Tvoj uzak put vodi me samo na jedno mjesto… …mojem pravom domu.
Autor: I. B.
