Duboka duhovna čežnja ukorijenila se u meni 1973. godine i potaknula me na potragu za nečim izvan poznatih okvira mog baptističkog odgoja.
Moja duša, ispunjena znatiželjom, navela me da gorljivo tražim odgovore. U veljači 1974., u dobi od 15 godina, primio sam krštenje Duhom Svetim i doživio duhovno buđenje. Ubrzo nakon toga upoznao sam ljude koji su doista vjerovali u Božju iscjeliteljsku snagu i u darove Duha Svetoga koji djeluju i danas.
S dubokom zahvalnošću za svoje baptističke korijene, koji su me učvrstili u Svetom pismu i životu posvećenom služenju Bogu, tada sam uvidio da iscjeljenje i čudesna sila nisu samo relikt prošlosti, već da djeluju i danas!
Ubrzo sam naišao na izvanredan radijski program koji me potpuno zaokupio. Bila je to svakodnevna emisija koju je vodila iznimna žena po imenu Kathryn Kuhlman, koja je govorila o čudima i svom odnosu s Duhom Svetim. Svakoga poslijepodneva nestrpljivo sam slušao njezinu emisiju. Upijao sam svaku njezinu riječ dok je oslikavala živopisnu sliku prisnog zajedništva s Duhom Svetim.
Nikada prije nisam čuo da netko govori o Duhu Svetom na način na koji je to činila Kathryn Kuhlman. Bio je to cijeli jedan Božji svijet o kojem nikada nisam slušao na takav način. Moje srce bilo je potpuno osvojeno onim što sam slušao o stvarnom iskustvu odnosa s Duhom Svetim, te sam želio i sam iskusiti tu bliskost o kojoj je ona govorila.
Svaki petak u svojoj radijskoj emisiji Kathryn Kuhlman puštala je isječke s bogoslužja čudesa koja je održavala diljem SAD-a. Kada je objavila da će jedno od tih izvanrednih bogoslužja uskoro biti u Tulsi, odlučio sam mu neizostavno prisustvovati.
Događaj se trebao održati u dvorani Mabee Center, na prostranom kampusu Sveučilišta Oral Roberts. Te sam se nedjelje ranije ispričao sa službe u svojoj crkvi i odvezao se na popodnevno bogoslužje čudesa.
Kada sam stigao, more ljudi okruživalo je golemu dvoranu. Ulice i parkirališta bila su zakrčena autobusima i automobilima ljudi koji su prevalili stotine, a neki i više od tisuću kilometara kako bi prisustvovali ovom okupljanju. Dok sam ulazio u zgradu, pitao sam se zašto su svi ti ljudi došli izdaleka da čuju ovu ženu kako propovijeda? Ubrzo sam dobio odgovor.
Prijavio sam se kao član zbora, pa mi je bilo dopušteno ući prije mnoštva. Vidio sam da je stražnji dio dvorane pretvoren u prostor za one koji se bore s teškim i neizlječivim bolestima. Velika masa ljudi stajala je vani, no redari su u taj prostor puštali samo teško bolesne kako se ne bi morali probijati kroz gužvu.
Sa svoga sam mjesta promatrao more ljudi u invalidskim kolicima, s bocama kisika, infuzijama, štakama, uz prisutnost liječnika i medicinskih sestara. Neki su čak ležali na nosilima. Izgledalo je kao da je čitav bolnički odjel preseljen na to bogoslužje. Neke su doveli članovi obitelji, a druge, koji su bili na samom rubu smrti, dovezla su kola hitne pomoći.
Sat vremena prije početka, glavna su se vrata dvorane otvorila i mnoštvo je pohrlilo unutra najbrže što je moglo. Rijeka ljudi slila se u prostor poput nabujale vode kroz otvorenu branu. Ljudi su zauzimali svako mjesto i gurali se kako bi došli što bliže pozornici.
Gledao sam kako se svako sjedalo popunjava, a oni koji su ostali vani upućeni su u drugi prostor gdje su mogli pratiti bogoslužje putem prijenosa. Snažan osjećaj uzbuđenja i vjere ispunio je dvoranu i bio je gotovo opipljiv.
Pogled mi je stalno bio privučen prema dijelu s bolesnima. Shvatio sam da su mnogi došli iz očaja, držeći se za tračak nade u čudo. Tiho sam se pomolio: „Gospodine, molim Te, nemoj dopustiti da danas budu razočarani.“
Neposredno prije početka, govornik je prišao mikrofonu i objavio zapanjujuću vijest da su se čuda već počela događati među onima koji su čekali početak. Osjetio sam kako raste vjera, moja i cijeloga mnoštva, toliko snažno da se činilo kao da bi mogla podići cijelu zgradu.
Zatim je voditelj zbora pozvao sve da ustanu i ubrzo je cijela dvorana zapjevala: „Velik si, o Gospode!“ Dok smo pjevali, Kathryn Kuhlman izašla je na pozornicu i pridružila nam se. Bio je to prvi put da sam je vidio uživo. U elegantnoj bijeloj haljini kretala se pozornicom s gotovo nadzemaljskom gracioznošću.
Njezin duboki glas ispunjavao je prostor dok je pjevala: „Tad moja duša sretna slavi Te, jer velik si, o Gospode!“ Kada je glazba utihnula, pozdravila nas je i potaknula da zapjevamo „Haleluja“. Dok su tisuće pjevale, pomislio sam: „Ovo mora biti djelić Neba.“
Nakon slavljenja, Kathryn Kuhlman pristupila je mikrofonu. Jedan sat prošao je kao tren. U jednom trenutku naglo je prekinula govor, pogledala prema udaljenom dijelu dvorane i rekla: „Netko je ondje upravo primio čudo. Ustanite i zgrabite ga!“ Kao da je nalet sile prošao kroz dvoranu i čuda su se počela događati posvuda.
Svuda oko mene ljudi su doživljavali iscjeljenja. Ubrzo su se formirali redovi ljudi koji su svjedočili što je Bog učinio. Invalidska kolica ostajala su prazna, paralizirani su ustajali, slijepi su progledali, gluhi pročuli, nijemi progovorili.
S divljenjem sam promatrao kako se Božja nadnaravna sila očituje satima. Sve o čemu sam ikada sanjao i želio vjerovati događalo se pred mojim očima. Svaka sumnja u Božju iscjeliteljsku silu potpuno je nestala dok sam gledao kako se invalidska kolica prazne, a ljudi koji nisu mogli hodati kako hodaju ili čak trče s jedne strane pozornice na drugu. Uskoro je pred pozornicu i u prolaze došlo mnoštvo ljudi da predaju svoje živote Isusu.
To je iskustvo zauvijek promijenilo mene i moju teologiju. Nema ničeg što može promijeniti nečiji način razmišljanja i vjerovanja kao osobni susret s Božjom silom. Nakon toga nitko me nije mogao uvjeriti da posumnjam u ono što sam vidio i doživio.
Na kraju sam pomislio: „Volim svoju crkvu, no učili su me da Bog više ne čini takve stvari, a ja sam upravo vidio kako Bog čini nemoguće!“
Moje iscjeljenje na sastanku Kennetha E. Hagina 1974. g.
U proljeće 1974. g. bio sam hospitaliziran zbog teške infekcije bubrega. Uzrok je bilo stanje s kojim sam rođen, potkovičasti bubreg ili spojeni bubrezi.
Tijekom razvoja bebe u maternici, bubrezi se normalno razdvoje, ali ponekad ostanu spojeni i tvore oblik potkove. To stanje može uzrokovati brojne ozbiljne zdravstvene probleme.
Zbog stalnih smetnji, liječnik je preporučio operaciju, no moji roditelji odlučili su pokušati liječenje bez operacije zbog velikog rizika. Sve se to događalo u isto vrijeme kada sam gorio za Bogom i tražio da bolje upoznam silu Duha Svetoga.
Preko rodbine sam saznao da će Kenneth E. Hagin održati sastanke u Tulsi. Slušao sam ga na radiju i vjerovao njegovom naučavanju jer je bilo duboko ukorijenjeno u Bibliji. Imao je također baptističku pozadinu, što je stvorilo u meni osjećaj povjerenja dok sam ga slušao na radiju. Zato sam odlučio prisustvovati tim sastancima u srpnju 1974. godine.
Bio je to tjedan ispunjen Božjom silom, znakovima i čudesima. Dvorana je bila prepuna, a Božje pomazanje snažno se očitovalo. Božja sila je buknula i svake je večeri stizalo sve viš3e ljudi kako bi iskusili Božje nadnaravno pomazanje. Svake sam večeri gledao kako Kenneth E. Hagin polaže ruke na ljude i kako mnogi primaju iscjeljenja i čuda.
Jedne večeri propovijedao je poruku „Čovjek pun vjere i sile“, govoreći o Stjepanu iz Djela apostolskih. Opisao ga je kao običnog čovjeka koji se predao Bogu i postao pun vjere i sile čiji je život bio obilježen silnim znakovima i čudesima. Na kraju poruke Kenneth Hagin je pozvao ljude koji se osjećaju pozvani u Božju službu da izađu naprijed na molitvu uz polaganje ruku.
Uvijek sam osjećao poziv u službu, no ta je večer u meni pobudila dublju želju koja me potakla da izađem naprijed i primim pomazanje za punovremenu službu. No čitava ta atmosfera bila mi je nepoznata, obuzela me strepnja te sam oklijevao. Napokon sam skupio hrabrost i otišao primiti molitvu.
Kad sam došao na molitvu, brat Hagin je sjedio i odmarao, a zatim se vratio moliti za posljednje koji su došli. Zajedno s još nekoliko ljudi sam čekao… i čekao… i čekao. surgeNapokon se brat Hagin spustio s pozornice kako bi se pomolio i za nas koji smo posljednji došli. Kada je došao do mene, tiho je molio u jezicima i lagano dotaknuo moje čelo. Trenutak dodira bio je poput električnog udara dok je snažan nalet božanske energije prostrujao kroz cijelo moje biće. Noge su mi klecnule i pao sam na pod, osjećajući kako sila prolazi kroz cijelo moje tijelo.
Dok sam tamo ležao činilo se da je vrijeme stalo, dok su minute ili možda samo sekunde prolazile. Kada sam ustao znao sam da nisam samo primio pomazanje za službu, već i čudesno iscjeljenje. Iznutra sam znao da je Bog dotaknuo moje bubrege. Kasnije je i liječnik potvrdio da su moji bubrezi bili iscijeljeni.
Danas, desetljećima kasnije, i dalje sam potpuno slobodan od te bolesti. Te nezaboravne večeri 1974. bio sam trajno i nadnaravno iscijeljen Božjom silom.
Autor: Rick Renner, preuzeto od harrisonhouse.com
Fotografija: Jonathan Borba, Unsplash
