Crkva u kojoj sam početkom pedesetih godina služio kao pastor potpomagala je rad jednog misionara u Indiji. Svakog smo mu mjeseca slali plaću i tamo je proveo trideset godina – dugih trideset godina.
Jednom je prilikom spomenuo nešto što me toliko obeshrabrilo da sam počeo razmatrati ukidanje te novčane potpore. Rekao je da tijekom njegovog trideseto godišnjeg služenja u toj zemlji nijedan Muhamedov sljedbenik nije primio spasenje. “U kakvu sam to investiciju ušao?” upitao sam se. “Podupiremo ga i šaljemo mu novac da propovijeda Evanđelje, a on kaže da se još nijedna duša nije spasila. Vrijeme je da preispitamo prioritete.” Odlučio sam otići u Indiju i vidjeti što se tamo događa.
To sam 1956. godine i učinio. Tada sam propovijedao pred pedeset tisuća ljudi. Obišao sam tržnice i vidio mnoštvo prosjaka, hromih ljudi i slijepaca. Nigdje nisam vidio toliko bolesnih ljudi. Indija je jedna od najsiromašnijih zemalja na svijetu i ogroman broj ljudi ne prima nikakvu plaću i nema krov nad glavom.
Uložili smo tisuće dolara i sagradili konstrukcije pod kojima su ljudi mogli slušati Evanđelje zaštićeni od vrelog sunca. Sjećam se dana otvaranja jedne takve građevine. Bio sam jako uzbuđen i propovijedao sam dva sata. Moj je prevoditelj prevodio dva sata pa je služba trajala više od četiri sata. Kada sam dao poziv za spasenje, doživio sam veliko razočaranje. Nitko od pedeset tisuća ljudi nije došao naprijed primiti Isusa.
Sjetio sam se našeg misionara i prošaptao: “O, Gospodine.” No, znao sam da nas Bog nije pozvao da samo propovijedamo Evanđelje, već da ga i demonstriramo.
Iako nitko nije izišao naprijed i iako su ljudi čekali da prime blagoslov i odu kući, rekao sam im: “Još nismo gotovi. Bog kaže da će Njegova Riječ biti praćena znakovima i čudesima. Učinio sam ono što je rekao da ja trebam učiniti pa ću pustiti Njega da učini ono što je rekao da će On učiniti.”
Pozvao sam troje ljudi da dođu naprijed. Znao sam da su bili prosjaci. Najprije se na platformu popela slijepa žena, a onda i gluhonijemi beskućnik. Nakon njih došla je žena koja nikada nije uspravno hodala. Kretala se četveronoške, a tako je došla i na sastanak, jer joj bolest nije dopuštala da se uspravi.
Promatralo me pedeset tisuća ljudi.
Najprije sam položio ruke na slijepu ženu rekavši: “U ime Isusa Krista, naređujem ovim slijepim očima da progledaju!” U tom je trenutku Bog otvorio njene oči te je potrčala prema gomili vičući: “Ja vidim! Vidim!”.
Zatim sam prišao gluhonijemom čovjeku i stavio prste u njegove uši. Palcem sam mu dotakao jezik i rekao: “U Isusovo ime, naređujem tom gluhom i nijemom duhu da iziđe iz njega!” Zao duh me odmah poslušao i čovjek je počeo govoriti na engleskom jeziku. Svoj jezik nije znao. Od rođenja je bio nijem, ali mu je Bog otvorio uši i odriješio jezik.
Pristupio sam uzetoj ženi i objavio: “Sada ću položiti ruke na nju u Muhamedovo ime i dat ću mu dovoljno vremena da nešto učini.” Prevoditelj nije želio prevesti tu izjavu pa sam mu rekao: “Brate, učini što ti kažem. Ti si prevoditelj, a ja sam Božji čovjek.”
Nitko nije očekivao da će žena ustati, jer su svi znali da je Muhamed mrtav. Onda sam objasnio: “Postoji razlika između boga kojem vi služite i Boga kojem ja služim. Ne želim obezvrijediti vašega boga, već želim uzdići svoga. Vi posjećujete svoje svetište. I ja posjećujem svoje, ali ono je prazno jer Isus više nije tamo. To je razlika između njihovih grobova. Došao sam vam reći da moj Isus nije mrtav. On je živ i danas je isti kakav je bio jučer!”
Položio sam ruke na bolesnicu i naredio: “U Muhamedovo ime, ustani i hodaj!” Netko me kasnije upitao što bih učinio da je žena ustala i počela hodati. Vjerojatno bih konvertirao na islam.
No, ona nije ustala. Tada sam proslijedio: “Sada ću upotrijebiti ime koje je iznad svakog drugog imena, ime Isusa, Jaganjca zaklanog za grijehe svijeta.” Uzeta žena pedeset osam godina nije stala na noge. Položio sam na nju ruke u ime Isusa iz Nazareta i rekao: “U Isusovo ime, ustani i hodaj!” Ustala je i prvi put u životu počela uspravno hodati, jer je Isus Bog!
Znaš li što se tada dogodilo? Ljudi su počeli skakati sa stabala na kojima su sjedili i uskoro je prema meni jurilo veliko mnoštvo. Sakrio sam se iza prevoditelja uvjeren da me žele izmlatiti i izbaciti iz zemlje. Nikada nisam vidio takav juriš. Vikali su nešto na svom jeziku pa sam ga upitao o čemu se radi.
Prevoditelj mi je odgovorio: “Viču: ‘Isus je živ! Isus je Krist! Isus je Bog!’ i dolaze primiti spasenje”. Bio sam oduševljen. Nitko nije izišao naprijed dok sam propovijedao, ali kada su vidjeli demonstracij u Evanđelja, svi su potrčali prema nama.
Bog nas poziva da pokažemo Njegovu silu.
Nije li ti drago što je On danas živ?
Tako Filip siđe u glavni grad Samarije i tu propovijedaše Krista. Narod je jednodušno poklanjao pažnju Filipovim riječima, kad ga je slušao i gledao čudesa koja je činio. (Djela apostolska 8:5,6)
Preuzeto iz knjige R.W. Schambacha, ”Čudesa”. Knjigu možete naručiti ovdje.
