Zovem se Robert Kovačić, 1984. sam godište i čast mi je biti u kategoriji svjedočanstava Kristovih promjena života. Vjerujem da je moj put spasenja započeo od malena, od kada su me brojne situacije po malo upućivale Gospodinu, ali zidovi tjelesnosti i svjetovnosti nisu dozvoljavali primiti Njega u pravom smislu.
Izdvojio bih posljednje dvije godine traženja Boga. Iako sam mu se u životu približavao i udaljavao, gotovo sve bliskosti su se svodile samo na formalne šablonske molitve i sat vremena tjedno mise u rimokatoličkoj crkvi.
Godine 2003. upisao sam fakultet fizike na PMF-u. Prva godina mi je dosta dobro išla. Imao sam (kako sam mislio) čvrstu ljubavnu vezu, ispunjenu sa mnogim bludnim negativnostima koje u svijetu uglavnom prolaze pod normalno. Također sam imao „super“ prijatelje s kojima je vrhunac zabave bio napiti se i glupirati. Mislio sam da imam sve sto bi jednom 20-godišnjaku bilo potrebno, ali u jednom dijelu mozga uvijek sam imao nekakav alarm ispraznoti u toj prividnoj ispunjenosti. Osjećao sam nekakvu masku na sebi i nemogućnost postizanja dugoročnog zadovoljstva i smisla. Bog je u toj fazi bio zanemaren! Na drugoj godini faksa, sukladno s opadanjem motivacije, počeli su opadati i rezultati. U mojoj svjetovnoj vezi je bilo sve više trzavica. Laganim koracima sam ulazio u sve dublje nezadovoljstvo. Iz meni nepoznatih razloga nešto me počelo vući Bogu. Tada sam znao samo za svoju tradicionalnu rimokatoličku crkvu. Ponovno sam redovito krenuo na mise i prakticirao formalne molitve. U to vrijeme veza mi se raspala. Rezultata na fakultetu je bilo sve manje. Svaki svjetovni smisao mi je sve više blijedio. Nisam imao snage i volje činiti ništa od mojih očekivanih dužnosti. Upao sam u duhovnu i psihičku krizu i po prvi puta vapio Bogu do suza. Ne sjećam se da sam u životu ikada bio u tako teškoj fazi.
Tada sam krenuo u crkvu (rimokatoličku) češće nego ikad, a molitve su mi vjerovatno po prvi puta prelazile iz formalnosti u nekakav oblik odnosa sa Spasiteljem. Osjećao sam da me Bog dotiče i izvlači iz te primarne krize ali ispraznost je u mom životu i dalje zauzimala veliko mjesto. Godinu i pol dana nakon toga, proveo sam u tom religioznom okruženju u kojem je moj odnos sa Bogom bio jedna rutina; Oče naš ujutro, Oče naš na večer i 1 h nedjeljne mise.
Grijesi su i dalje bili tu, a na ispovjedima sam se sam pred sobom i Bogom osjećao licemjernim. Uistinu sam se osjećao kao riba u uskom akvariju. U sebi sam znao da mora postojati nešto više; istinsko oslobođenje. U to doba sam po malo čitao Sveto pismo i nailazio na dosta neujednačenosti sa svojom; jedinom ispravnom (kako sam mislio) interpretacijom Božje riječi koju mi je nudila rk tradicija. Bio sam razočaran sa svećenicima i njihovim dogmama u mnogim stvarima, ali eto, nisam znao za bolje.
S vremena na vrijeme, sve češće, sam gledao propovijedi pastora Šićka na OTV-u i uspoređujući to sa ono malo znanja koje sam sakupio iz Biblije sve sam više dolazio do spoznaje koliko se taj temelj kršćanstva; Biblija i Kristova nauka u ovoj crkvi priznaje kao vrhovni autoritet, dok sam u svojoj obiteljskoj tradiciji nalazio mnogo rupa. Nakon emisija nisam mogao ostati ravnodušan sve da sam i htio. Osjećao sam vodstvo Duha Svetoga u tim propovjedima, iako to tada nisam jasno shvaćao.
Jedne nedjelje odlučio sam doći na službu. Nakon te službe ostao sam ugodno iznenađen i radostan glede mnogih stvari: neočekivana srdačnost ljudi, način iskrenog slavljenja Gospodina, Riječ preko koje sam (uživo) mnogostruko više shvatio koliko je pomazanje prisutno nego što mi se to činilo preko televizije. Bio sam oduševljen i nisam mogao izdržati da to još isti dan ne podijelim s nekim prijateljima i s roditeljima. Radost o pronalasku tako plodnog tla za rast u Gospodinu je nadišla svu neugodnost i predrasude;kako će ljudi reagirati.
Konačno su mi potpuno postale shvatljive mnoge neizmjerno bitne stvari: Što je uistinu spasenje, kako smo to svi mi razapeli Krista, kako smo to milošću spašeni, kolika je Bog ljubav (a ne samo zapovijed)… i što je najbitnije; kako mogu biti spašen. Vidio sam da ovdje lista prioriteta na koje treba stavljati naglasak stoji u skladu sa Svetim pismom, za razliku od mnogih crkava u kojima se najbitnije stvari rijetko i nenaglašeno spominju.
Paralelno sa ovim spoznajama otpadali su svi utezi predrasuda tradicionalnosti koji su se nataložili u meni kroz 22 godine života. U tome mi je uvelike pomogao brat Milan Pavičić. U druženju sa njim dolazio sam do brojnih otkrivenja u odnosu Krist i ja. Radost u meni je rasla jer sam shvatio što je uistinu pravo pokajanje i ispovijed, jer su grijesi jedan za drugim odlazili (posebno masturbiranje čije mi se odbacivanje činilo nemoguća misija čak i u fazama kad sam mislio da imam bliskost s Bogom) i jer me Bog doveo do duhovne razine u kojoj nisam više bio ona mlakost za koju On kaže da ju izbacuje iz usta.
Nakon prvog dolaska shvatio sam da je ova živa crkva mjesto za mene i da ovdje ostajem. Danas sam Bogu neizmjerno zahvalan što je providio mjesto na kojem biti vruć za njega nije nemoguća niti čudna stvar. Također na svom primjeru mogu posvjedočiti o istinitosti Kristovih riječi o nadodavanju svega što nam je potrebno, ukoliko prvo težimo za Kraljevstvom nebeskim… jer Bog me obasuo mnogim blagoslovima. Iz dana u dan Gospodin me iznenađuje, mijenja i pruža sve ono što nisam mogao postići u svojoj snazi.
Hvala mu, slava i čast za sve, u vijeke vijekova!!!
Autor: Robert Kovačić
