Koliko se često zapitamo da li su odluke koje donosi crkva u koju idemo u skladu s Božjom Riječju? Kako tko. Iz razloga što često ni sami ne poznajemo Riječ dovoljno kao i zbog toga što crkvu smatramo najmjerodavnijom za donošenje vjerskih i moralnih odluka mnogi najčešće misle: „Ako crkva ne zna što je u skladu s Biblijom, tko bi onda znao?“.
Iznenadili bi se koliko su odstupanja i krivih tumačenja crkve koje se nazivaju kršćanskim provodile tijekom tisuća godina i koliko nastavljaju to činiti u naše moderno vrijeme. Rijetko koja hoda uskim putem kojeg je Bog ostavio kao smjernicu u Bibliji. Zbog toga se i dešavaju stvari kao u Americi zadnjih desetljeća, gdje se u nekim crkvama organiziraju „kršćanske new age radionice“ pa se četvrtkom navečer cijelo stado može vidjeti u lotus položaju.
Život kršćana nije izuzet od boljki kao što su stres, preopterećenost i iscrpljenost. Iako Bog obnavlja snagu svojoj djeci kako je i obećao: “Onima što se u Jahvu uzdaju snaga se obnavlja, krila im rastu kao orlovima, trče i ne sustaju, hode i ne more se.” (Izaija 40:31), neke crkve u Americi (protestantske i katoličke baštine) vjernicima i znatiželjnicima su počele nuditi “radionice” u svojim prostorijama, koje bi im trebale pomoći u nošenju s ubrzanim tempom života. Umjesto da svi rastu u Istini i Duhu Svetome, u njima se pohađaju tečajevi koji variraju od Tai-chi vještina, joge, drevnih keltskih vještina, do Zen metoda, vizualizacije i holističkog pristupa zdravlju.
To pomodarstvo i miješanje Evanđelja s vračarskim naucima ne može biti prihvatljivo niti Bogu, a niti iskrenim kršćanima. Opisano je na mnogim mjestima u Bibliji, a i crkvena povijest obiluje primjerima „podilaženja stadu“, koja se u današnje vrijeme očituje kroz instant namiru duhovne gladi, kako je župljani ne bi utažili u drugim religijama ili na new age radionicama. Crkve i ljudi koji se predstavljaju Isusovim često nemaju ni vjere ni znanja prenijeti Riječ Božju i djelovanje Duha Svetoga, pa teško da će uspjeti trajno duhovno nahraniti brojne koji traže Boga i “postavljaju pitanja”.
U tim crkvama se čak onima kojima nisu dovoljni tečajevi 2 puta tjedno, nude tzv. „kršćanska utočišta“ u kojima se može ostati preko vikenda, tjedna ili koliko vam treba da obnovite unutrašnji mir. Izvorna zamisao utočišta je povlačenje iz svakodnevnih aktivnosti kako bi kroz molitvu i razmišljanje bili u vezi s Bogom. Takva prvotna ideja se u velikom broju kršćanskih utočišta iskrivila u puko traženje duhovnosti i unutrašnjeg sklada, usmjerena više na samog čovjeka nego na njegovu vezu s Bogom. U prosječnom američkom utočištu kršćani su smješteni na lokacijama u prirodi, koncentrirani na odmor, opuštanje i pohađanje duhovnih radionica.
Stavljajući oznaku „kršćanski“ na istočnjačke i new age discipline, voditelji takve radionice zamotavaju u svjetlucavi papir, s mašnom na vrhu, pa nastane „kršćanska joga“ ili „kršćanski feng shui“. Misle da je dovoljno promijeniti cilj takvih tehnika, pa se npr. kod joge umjesto ujedinjenja s univerzalnom energijom, samovoljno odlučuje da će to biti sjedinjenje s Bogom. Sve to ipak ne čini jogu više kršćanskom nego što je ona ikada bila, već samo zbunjuje kršćane koji vjeruju da crkve znaju što rade.
Takve se radionice odvijaju i u katoličkim utočištima i crkvama, pa je Vatikan u više navrata krajem prošlog stoljeća slao upute biskupima kako se nositi sa sve češćim uplivom i korištenjem new age tehnika i istočnjačkih disciplina. Problem Vatikanskih dokumenata jeste taj što – iako ukazuju na razlike između new age i kršćanstva – niti jedan izričito ne zabranjuje sudjelovanje i korištenje navedenih metoda. Tekstovi su pisani u tonu da „žele razumjeti new age i angažirati se u iskren dijalog s onima koji su pod utjecajem tih iskustava.“ Zbog takvog stava, crkve koje su nudile radionice i katolici koji su prakticirali new age nisu dobili dojam da bi trebali prestati, te se praksa među katolicima u Americi nastavila.
Jedan od razloga zbog kojeg katolička crkva ne daje izričitu zabranu jeste tradicija prakticiranja „kršćanske meditacije“ unutar te crkve. Ta posebna vrsta molitve, koja je potpuno ne-biblijska, uključuje u sebi elemente disanja i koncentracije koji se koriste i u istočnjačkim tehnikama kao što su joga i transcendentalna meditacija. Vatikan tako u jednom od dokumenata navodi da“ ljudsko iskustvo u istočnjačkim religijama pokazuje da pozicija i pokreti tijela“ kao i „bazične životne funkcije kao što su disanje i otkucaji srca“ doista imaju „utjecaj na bolju koncentraciju potrebnu za molitvu“. Katolik koji prakticira „kršćansku jogu“ iz navedenog ne uviđa razliku između onoga što on prakticira i „kršćanske meditacije“ koja je dozvoljena u crkvi. Na taj način oni koji su mu dužni prenijeti Evanđelje, zapravo ga upliću u kompromise crkvene politike novog doba – ekumene.
Ljudi koji su “gladni Boga” ostajati će uvijek duhovno gladni i tražit će ispunjenje različitim new age tehnikama sve dok se u crkvama naglasak bude stavljao na rituale i formalizam. Duhovna glad se ne može nahraniti ponavljanjem automatskih obreda i slušajući propovjedi koje nisu nadahnute Riječi i Duhom Svetim. Ako ste se kao vjernik ikada pitali što to uopće znači biti “duhovno nahranjen” na crkvenoj službi – jedan ste od onih koji treba preispitati da li je vaša crkva u skladu s Božjom Riječi i propovijeda li odlučno poruku Isusa Krista.
“Ne stidim se, uistinu, evanđelja: ono je snaga Božja na spasenje svakomu tko vjeruje…” Rim. 1:16
