Isus je rekao da nije došao na zemlju donijeti mir nego mač. Rekao je da će od tada, u istom domu u zavadi biti otac i sin, majka i kćer… (Mt 10:34,35) Mač o kojem Isus govori je isti onaj mač iz 12. stiha 4. poglavlja poslanice Hebrejima. To je mač Božje riječi koji rastavlja ono što je od Boga od onoga što je od čovjeka. Tako je bilo i sa mnom. Kada sam rekao roditeljima za svoje obraćenje na biblijsko kršćanstvo to je za njih bio ogroman šok. Samo oni vam mogu reći koliko ogroman.
Kada sam prvi put pristupio roditeljima da im kažem što se sa mnom dogodilo, znakovito sam im rekao «Moram vam nešto reći!». Mama se prestrašila i zabrinuto me upitala «Nisi valjda postao homoseksualac?» Ja odgovorih nešto poput «Nisam postao homoseksualac, nego pentekostalac». Siguran sam da su to bili jedni od najbolnijih trenutaka u njihovom životu.
Međutim sada sam siguran u to da kada se mi odlučimo za Božju volju u našem životu, Bog nam daje svu potrebnu milost da prođemo i kroz vatru ako treba. Mogao bih još puno pisati o neugodnostima kroz koje smo svi skupa morali proći. Premda mi je tada bilo teško, mogu reći da mi je sve to ujedno bilo i slatko. Kada se odlučujemo za Božju volju na nama prebiva Isusov slatki Duh Milosti koji nas vodi kroz nevolje. A kada smo u njegovoj prisutnosti ništa nije toliko teško. Isus je rekao da je njegovo breme lako, a njegov jaram sladak (Matej 11:29). Danas isti onaj tata koji mi je bio rekao da sam mu zabio nož u leđa te koji mi je prijetio da će me razbaštiniti, govori u drugim jezicima te ima vlastite doživljaje sa predragocjenim Duhom Svetim.
Dok sam se nedavno sa roditeljima vozio iz Zagreba prema svom rodnom mjestu cijelim putem sam potiho, u drugim jezicima molio za svoju obitelj. Dok sam se molio, Bog mi je, otvorio oči i pokazao mi neke stvari… Između ostalog, u svojoj milosti, dao mi je otkrivenje o autoritetu kojeg imam u Kristu (Efežanima 1:19-23). Slava Isusu! Zbog toga sam kući došao sa iščekivanjem da će Isus učiniti nešto posebno. Koliko god je moje očekivanje bilo veliko, Isus me ipak iznenadio. On je dakle, doma učinio niz čudesa koja su intimnije naravi pa ih neću opisivati. Uglavnom, ta čuda su u nama probudila vjeru da molimo za tatu koji je bio 80% invalid zbog deformirane kralježnice. Dok smo u Isusovo ime naređivali da se kralježnica izravna i da sve dođe na svoje mjesto, na naše oči smo gledali, a pod rukama opipali kako se kralježnica i tkivo transformira. Grba je nestala, a prsa mu više nisu deformirana. Bog je tati dao novu konstituciju tijela. Sada je viši za nekoliko centimetara te ima “trokut” na leđima. Prije je hodao pogrbljen, a sada hoda kao šerif. Kralježnica još uvijek nije potpuno ravna ali promjena je toliko očigledna da su poznanici i rodbina začuđeni. Predivno mi je bilo vidjeti kako su ta čuda ujedinila moju obitelj. Ne sjećam se da smo ikada bili u takvom jedinstvu i zajedništvu. Začudila me ta jednostavna djetinja vjera koja je bila na nama. Moje nije bilo strah da se čuda neće dogoditi, nego što će biti sa nama kada se dogode.
Dakle, tata je uistinu dobio nož u leđa ili bolje rečeno, dobio je mač Božje riječi koji ga je ozdravio (Psalam 107:7). Isti mač koji nas je u početku razdvojio sada nas je ujedinio. Isus je taj mač.
Bog čini da sve pridonosi dobru onima koji ga ljube (Rimljanima 8:28)!
Autor: Luka Ježina
