Vic kaže: «Ovdje leži moja žena, a ja kod kuće počivam u miru». Najčešći natpisi na nadgrobnim spomenicima izražavaju želju da pokojnik počiva u miru. U tihom domu… Ovaj šaljivi nadgrobni spomenik daje naslutiti da nije uvijek tako. No, za to postoje znatno ozbiljniji razlozi od ovog vica.
Gotovo da nema drevne kulture/religije koja nije imala vjerovanje u zagrobni život. Svuda po svijetu mogu se naći arheološke iskopine grobova. Čak vrlo upadljive grobnice, kao piramide. U nekim su kulturama ljudi spaljivale svoje mrtve. U drugima su svoje mrtve polagali u fetusni položaj i kraj njih u grob stavljali neke pokojnikove osobne predmete: nakit, suđe, oružje/oruđe, hranu… Taj je običaj opstao u nekoj mjeri i danas: mnogi ljudi svojim mrtvima stavljaju u ruku vjerske predmete (pomagala), lijes im je iznutra obložen mekim svilenim jastucima… U nekim našim krajevima se dan-danas pokojniku stavlja novac u džep ili pod jezik, kao u antičkoj Grčkoj. U kamenom dobu su mrtve premazivali crvenom bojom, jer su iz lova spoznali da krv znači život. Taj se običaj može donekle prepoznati i danas u običaju da ljesove papama prekrivaju sa tamnocrvenom tkaninom.
Crkveni službenik iz tradicijske crkve u sprovodnom obredu svakog pokojnika naziva bratom ili sestrom. Ali, da li je ta osoba živjela kao brat/sestra u Kristu – u biblijskom smislu? Trebali bismo se prestati zavaravati s tim da svi mrtvi «idu anđelima». Budimo realni, to će proći samo kod male djece. Možda. Ja ne želim biti u raju sa… ”Zar ne znate da nepravednici neće baštiniti Kraljevstva Božjega? Ne varajte se! Ni bludnici, ni idolopoklonici, ni preljubnici, ni mekoputnici, ni oskvrnitelji dječaka, ni lakomci, ni pijanice, ni klevetnici, ni razbojnici neće baštiniti Kraljevstva Božjega.” 1. Korinćanima, 6:9-10 Jer onda raj više ne bi bio – raj!
Uostalom, odakle riječi raj i pakao kao termini za mjesta kamo idu mrtvi? U slavenskoj mitologiji “raj” je bio naziv za šumsko prebivalište za mrtve. U potrazi za naivnim praznovjericama koje su se uvukle u ovo što se danas s nepravom naziva kršćanstvom, otišla sam na izložbu o stećcima. Mnogi od njih završili su kao građevinski blokovi mostova, crkvenih ograda… a rađeni su da traju vječno. Tome roku trajanja su se nadali oni koji su ih naručili za obilježavanje svoga groba. Mnogi od njih su danas poprilično oštećeni. Dokaz da samo ono što stvori Bog svemogući može biti vječno. U potrazi za utjehom, ljudi su skloni raznolikom praznovjerju, a stećci tu nisu iznimka. Štošta se o njima vjerovalo. Zlo će se desiti onima koji stećke budu dirali, micali… Pripisivali su im i iscjeliteljske moći: ako žena ne može zatrudnjeti, neka popije vodu u koju je nastrugala malo kamene prašine sa stećka.
Naši susjedi Talijani, točnije Sicilijanci, također imaju neke običaje oko svih svetih. Na Siciliji, na dušni dan, djeca dobivaju darove od mrtvih, izravno spajajući kult predaka i kult obilja, kako je bilo i u kameno doba. A i obavezni kolači imaju prikladan oblik i naziv: mrtvačke kosti (dobar tek! Dodajem – i dobar provod…).
Praznovjerica vezanih za mrtve je više no što bi ih stalo u jedan članak. Ovo je tek vrlo mali dio onoga što se o mrtvima naivno vjeruje i vrši. Biblija ne naučava nijedan običaj koji sam navela, ali ni one koje sam izostavila.
Bog nas želi utješiti i pomoći da se nosimo s gubitkom voljenih osoba. „Bogobojazni su ljudi pokopali Stjepana i održali veliko žalovanje za njim“. (Djela apostolska, 8:2) Želi da možemo ići dalje, ne predajući se bolu i strahu od smrti. Uči nas da plačemo sa zaplakanima, da tješimo ožalošćene (Rimljanima, 12:8 i 15). On želi biti prijatelj i tješitelj.
Ovo je nada na koju Bog želi da se oslonimo, riječi kojima nam želi obrisati suze žalosnice, otjerati strah od smrti: „Nećemo da budete u neznanju, braćo, o onima koji su usnuli, da ne tugujete kao drugi koji nemaju nade. Doista, ako vjerujemo da je Isus umro i uskrsnuo, onda će Bog i one koji usnuše u Isusu, privesti zajedno s njime.“ 1. Solunjanima, 4:13-14. Amen.
Autorica: Anita
