Jedno hladno siječanjsko jutro 2007-me, na washingtonskoj metro postaji čovjek je na violini svirao šest Bachovih djela oko 45 minuta. U navedenom periodu otprilike 2000 ljudi prošlo je postajom, većina njih na putu za posao. Glazbenika koji svira primijetio je nakon tri minute srednjovječni čovjek. Usporio je korak i na nekoliko sekundi zastao, a potom je žurno nastavio dalje.
4 minute kasnije:
– violinist je dobio prvi dolar: žena je bez zaustavljanja u šešir ubacila novac i nastavila dalje.
6 minuta kasnije:
– jedan mladić se oslonio na zid kako bi poslušao glazbenika, potom je pogledao na sat i krenuo dalje.
10 minuta kasnije:
– trogodišnji dječak se zaustavio, no majka ga je žurno povukla za sobom. Dijete je ponovno zastalo kako bi pogledalo violinista, ali majka ga je jače pogurnula pa je dijete nastavilo hodati, stalno se osvrćući prema glazbeniku. Ovu je radnju kasnije ponovilo više djece, a svaki je roditelj bez iznimke, svoje dijete natjerao da brzo nastavi hodati.
45 minuta:
– glazbenik je svirao bez prestanka. Samo šest ljudi je stalo da ga nakratko posluša. Oko 20 ljudi dalo mu je novac, no nastavilo je hodati normalnim korakom. Čovjek je prikupio ukupno 32 dolara.
Nakon 1 sat:
Prestao je svirati i zavladala je tišina. Nitko nije primijetio. Nitko nije zapljeskao, iskazao mu divljenje, ili mu odao priznanje. Nitko nije znao da je to bio Joshua Bell, jedan od najvećih glazbenika na svijetu. Svirao je jedno od najtežih djela ikad napisanih, na violini vrijednoj 3,5 milijuna dolara. Samo dva dana prije, Joshua Bell napunio je bostonsko kazalište gdje jedno mjesto košta u prosjeku oko 100 dolara.
Ovo je istinita priča. Joshua Bell inkognito je svirao na metro postaji u svrhu eksperimenta o “percepciji, ukusu i prioritetima ljudi”, a koji je provođen u organizaciji Washington Posta. Postavilo se pitanje: uočavamo li ljepotu u uobičajenom okruženju, u neprikladno vrijeme? Zastajemo li kako bi je cijenili? Prepoznajemo li talent u neočekivanim situacijama?
Jedini mogući zaključak dobiven ovim istraživanjem može biti ovo: ako nemamo vremena zastati i poslušati jednog od najboljih glazbenika na svijetu, koji svira jedno od najljepših djela ikad napisanih, na jednom od najdivnijih instrumenata ikad načinjenih… Koliko drugih stvari propuštamo?
