Ono što vidimo da se događa u prirodnom svijetu često je odraz onoga što se počinje događati u duhovnom (1. Korinćanima 15:46). Izvršio bih kratak pregled ove činjenice i uzeo je kao temelj. Čini se da je duh Jišmaela (srce siročeta) koji ratuje s Izakovim duhom (duhom sina) duh koji danas na zemlji prevladava.
Isti duh koji na zemlji oslobađa terorizam prevladava i u cjelokupnom društvu. Suparništvo, zavist i ljubomora proizvode nasilje i u prirodnom i u duhovnom svijetu dok se međusobno natječemo za ljudska srca i želimo utemeljiti vlastitu zemlju. Iz naše potrage za prihvaćenosti, značajem i identitetom često nastaje hrvačka borba, dok grabimo ono što smatramo zakonito našim. To je vidljivo u politici, na radnome mjestu, u svijetu zabave i nažalost čak i u Crkvi. Rezultat toga može biti „sveti rat“, koji su nesvjesno objavili oni sa srcem siročeta dok se s braćom bore za položaj, autoritet i naslijeđe.
Unutar crkve, često je teško reći hoda li neka osoba sa stavom siročeta ili sina u srcu (to se odnosi i na kćeri). Izvana, osoba može imati obrazac služenja, žrtve, discipline i očite odanosti, ali ne znamo što je unutar osobe dok ona ili on nedoživi udarac.
Srce siročeta se otkrije kada osoba smatra da ne dobiva priznanje ili naklonost koji zaslužuje.
Definirajmo duh siročeta i duh sinovstva. Zbog duha siročeta, osoba živi kao da nema sigurno mjesto u Očevu srcu. Osjeća da nema mjesto potvrđenosti, zaštite, utjehe, pripadnosti ili privrženosti. Usmjerena na sebe, usamljena i izolirana iznutra, osoba nema nikoga od koga bi mogla crpsti Božje naslijeđe. Stoga mora stremiti, postizati, nadmetati se i zaraditi sve što u životu dobije. To je lako odvede u život pun tjeskobe, strahova i frustracija.
Kod duha sinovstva, najvažniji je stav podložnosti u srcu – osoba je podvrgnuta misiji drugoga. U Hebrejima 12:9, „podvrći se“ je ista riječ kao i za „podložnost“. Na grčkom, ta riječ znači „otići ispod i gurnuti prema gore“. Stoga, imati duh sinovstva znači staviti samoga sebe ispod misije drugoga i učiniti sve što je u vašoj moći da bi ona bila uspješna, jer znate da vas kao sina/kćer očekuje naslijeđe. Kod sinovstva vlada sigurnost, značaj, identitet, strpljenje, temeljno povjerenje, vjernost, odanost, poniznost i usmjerenost na druge.
Duh siročeta nije nešto što se može istjerati, jer su to bezbožna uvjerenja i tjelesni stavovi koji se razvijaju ponekad cijeli život. Oni su postali dio naše osobnosti i karaktera. Moraju se ukloniti (usmrtiti) osobnim iskustvom Očeve ljubavi i otkrivenjem duha sinovstva. To će zahtijevati promjene u našem životu.
Da bi se promjene dogodile najprije moramo priznati potrebu da se promijenimo. Između 1988. i 1991. godine, Trisha i ja smo radili s pastorom Houstonom Milesom u Evangel Cathedral u Spartanburgu u Južnoj Carolini. U to doba nismo imali otkrivenje o tome što znači živjeti kao duhovno siroče ili kao sin/kći. Mislili smo da smo vjerni i odani djelatnici. Nikad nismo govorili protiv pastora. Nismo izazivali svađu. Ali ponašali smo se više kao sluge nego kao sinovi, dok smo robovali da izgradimo crkvu i svoju službu. Dok nismo primili otkrivenje o sinovstvu, nismo vidjeli da nismo bili ondje u duhu sinovstva – osobe podvrgnute misiji drugoga, koji čini sve da bi ga učinili uspješnijim. Bili smo ondje da sebi izgradimo ime. Koristili smo to razdoblje i pastora Milesa kao stepenice da dođemo do onoga što smo mi željeli raditi. Nismo ga cijenili radi odnosa, nego zbog onoga što je mogao učiniti za nas da bismo postali uspješni u službi.
Roditelj brzo može prepoznati pogrešan duh u svojoj djeci, ali i dalje će ih voljeti i podizati. Pastor Miles je osjetio u kojem smo duhu i nastavio nas je cijeniti, ali nam nije mogao u potpunosti vjerovati a posebno kada smo 1991. godine pokrenuli službu Shiloh Place Ministries. Kao apostolski pokrovitelj mnogih pastora, crkava i nas, vjerovao je u ono što smo radili i u naše pomazanje za služenje voditeljima. Ali nije nas mogao u potpunosti podržavati i promicati jer je znao da su motivi naših srca često bili ukaljani osobnom duhovnom ambicijom. Dok smo se mučili oko izgradnje svoje službe, često smo znali da on ima moć da nas učini uspješnijima i vidljivijima, ali nismo shvaćali zašto nam to uskraćuje. Nažalost su nam trebale godine da primimo otkrivenje da problem nije u pastoru Milesu, nego u duhu siročeta u nama.
Tada, u listopadu 1997., blizak prijatelj, pastor Roger Gosnell, rekao je da osjeća da motivi naših srca nisu čisti u odnosu s pastorom Milesom i Evangel Fellowship International (EFI), družbom koju je pastor Miles osnovao i čiji smo i mi dio. To nas je potaklo na preispitivanje samih sebe isprva nismo vidjeli krivnju sa svoje strane, jer smo se toliko trudili da sve napravimo kako treba. (Duh siročeta obično se bori sa samozavaravanjem i nalazi krivnju u drugima). Mnogo smo tjedana ispitivali svoje stavove srca i Duh Sveti nas je počeo uvjeravati u mnoge osobine duhovnog siročeta u nama. Suočili smo se s istinom da smo s EFI-jem, kao i godinama ranije kao zaposlenici u Evangel Cathedral, bili iz istog razloga: zbog onoga što su oni mogli učiniti za naše unaprijeđenje, tako da mi možemo izgraditi svoju službu.
Zbog toga smo supruga i ja počeli jedno drugome ispovijedati grijehe duha siročeta. Kad smo počeli priznavati svoje nečiste motive, kao da smo izašli iz tame na svjetlo. Ubrzo smo osjetili da se motivi naše službe mijenjaju. Znali smo da, ako smo htjeli ući dublje u ovo otkrivenje, moramo otići pastoru Milesu i otvoriti mu svoja srca.
Kao treće, osjećali smo da postoji potreba da tražimo i primimo oproštenje od onih protiv kojih smo sagriješili. Ja (Jack) sam vozio četiri sata samo da bih se sastao s pastorom Milesom i rekao mu kako su nam se oči otvorile. Podijelio sam s njim kako nam je devet godina nedostajao duh sinovstva i da smo se povezali s njim radi onoga što je on mogao učiniti za nas, a ne da bismo viziju koju mu je Bog dao učinili uspješnijom. Nismo ga namjerno obeščastili. Nesvjesno smo iznutra posezali za položajem i priznanjem. Problemi siročeta, koje smo imali, učinili su nas slijepima za vlastite potrebe! Na to je on rekao nešto poput: „Davno sam vam oprostio, ali sam čekao da sami to uvidite i priznate svoju potrebu.“ Bilo je kao da se odnos s nama ponovno rodio i temeljno je povjerenje bilo vraćeno.
Kao četvrto, Trisha i ja smo znali da ćemo svakodnevno morati hodati u pokajanju. Duh sinovstva nije bio odjeća koju smo obukli, nego promjena srca koja je bila toliko duboka, da nam je promijenila navike. U nama se probudila nova strast da na svaki mogući način budemo blagoslov pastoru Milesu, EFI-u i našoj lokalnoj crkvi. Nismo više htjeli blagosloviti da bismo dobili nešto zauzvrat. Nismo više s negodovanjem davali od svojih financija. Nismo više morali biti viđeni ili prihvaćeni. Znali smo da je naš identitet u Očevoj ljubavi, i željom našega srca je postalo da učinimo sve što je u našoj moći da vidimo ispunjenje vizije i poziva drugoga.
Kao peto, primili smo otkrivenje o sijanju u svoje naslijeđe. Bog nam je ubrzo urezao u srce više stihova: „…jer, ako su pogani postali sudionici njihovih duhovnih dobara, dužni su im poslužiti svojim zemaljskim dobrima.“ „A poučavani u nauci neka dijeli sva svoja dobra sa svojim učiteljem!
Ne varajte se: Bog se ne da ismjehivati! Što tko sije, to će i žeti: tko sije u svoje tijelo, iz tijela će žeti propast, a tko sije u duh, iz duha će žeti život vječni.“ (Rimljanima 15:27; Galaćanima 6:6-8)
Bog nam je počeo govoriti o dugu koji imamo prema svojoj lokalnoj crkvi, EFI-ju i pastoru Milesu za sve te godine tijekom kojih su trpjeli našu nezrelost i pomagali nam da se opremimo za svoj poziv. Godinama smo sijali za svoju viziju i ono što smo mi željeli, a vrlo smo malo želi od svog vlastitog tijela. Naša je služba ostala malena, nepoznata i stalno smo se morali mučiti i boriti. Bilo je vrijeme da počnemo otplaćivati dug i sijati sve što možemo u svoje mentore, apostolsko pokroviteljstvo, učitelje i lokalnu crkvu, da bismo njihove misije učinili uspješnima. Kako im možemo poslužiti? Kako možemo blagosloviti? Kako ih možemo financijski podržati? Kako možemo moliti za njih?
Slijedeća promjena koja se dogodila je da smo počeli primati svoje naslijeđe. Toliko smo se godina borili i grabili prepoznavanje i službu. Zatim, kada se strast za duhom sinovstva podigla u nama, Božji su se blagoslovi gotovo preko noći spustili na Shiloh Place, Trishu i mene. Počeli smo primati naslijeđe koje je Bog mnogo puta izgovorio nad nama još davne 1980.: „Učinit ću vas glasom iscjeljenja i obnove naroda.“ Sedamnaest smo se godina mučili, i tada je napokon pomazanje počelo rasti u našoj sposobnosti da prenesemo poruku o Očevoj iscjeljujućoj ljubavi. Više se ljudi spašavalo nego ikad. Obitelji službenika su iscijeljene i obnovljene. Pozivi su počeli stizati iz svih dijelova svijeta. Financijska se potpora dramatično povećala. Služba SPM je postala glas iscjeljenja i obnove u mnogim narodima. Ono za što smo se godinama borili kao duhovna siročad za vrlo je kratko vrijeme došlo kad se Božja naklonost izlila na nas nakon što smo počeli hodati u podložnosti i sinovstvu. Ovdje teče njegovo naslijeđe! Duhovna siročad nema zakonsko pravo na naslijeđe. Ono je rezervirano samo za sinove i kćeri.
Mnogi su ljudi dobili riječ da će ih Bog silno koristiti u služenju drugima. Ipak se čini da su dan i sat Gospodnjeg oslobođenja u njihovu životu odgođeni. Drugi se pitaju zašto su izmolili svaku molitvu poznatu čovječanstvu za oslobođenje ili iscjeljenje emocionalne boli, a ipak se još uvijek bore s frustracijama, tjeskobom, usamljenošću i strahovima. Trisha i ja smo se morali baviti skrivenim, nesvjesnim pitanjima duhovne siročadi. O ovome se može još toliko toga reći, a znam da to odgovara na neka pitanja i otvara vrata za mnoga druga kojima se možemo baviti. Ako morate čuti više, možda želite naručiti SPM-ovu seriju učenja From Slavery to Sonship („Od ropstva do sinovstva“). Ona mnogo opširnije ulazi u ovo otkrivenje, oslobađa zarobljene, oslobađa veće pomazanje kod voditelja i ima mnogo veći učinak od svega što smo dosad poučavali.
S Očevom ljubavlju,
Jack i Trisha Frost
(Zahvaljujemo i odajemo priznanje Marku Stibbeu i njegovoj knjizi From Orphans to Heirs („Od siročadi do nasljednika“), te Jamesu i Denise Jordan na njihovoj pomoći, jer su nam dali uvid u pitanja siročadi i sinova.)
Za daljnje proučavanje preporučujemo Jackovu knjigu Spiritual Slavery to Spiritual Sonship („Od duhovnog ropstva do duhovnog posinstva“) i seriju CD-a From Slavery to Sonship („Od ropstva do posinstva“). Jack i Trisha Frost, Shiloh Place Ministries, PO Box 5, Conway, SC 29528, (843) 365-8990, info@shilohplace.org, www.shilohplace.org
