Godine 1921. David i Svea Flood otišli su sa svojim dvogodišnjim sinom iz Švedske u srce Afrike, u područje koje se tada zvalo Belgijski Kongo. Taj misionarski par se sastajao s Ericksonima, drugim mladim skandinavskim parom, i u molitvi su tražili Božje vodstvo. U tim danima ispunjenim pobožnošću i žrtvom, osjetili su da ih Gospodin vodi da odu iz glavne misijske postaje i odnesu Evanđelje u selo N’dolera u udaljenom području.

To je bio ogroman korak vjere.

Ondje im se oštro suprotstavio poglavica, koji im nije dopustio da uđu u njegovo selo, bojeći se da bi se zbog toga od njegovog naroda mogli udaljiti njihovi mjesni bogovi. Zbog toga su oba para izgradila sebi kolibe od blata nekih 800 metara dalje. Molili su za duhovni proboj, ali se ništa nije događalo. Jedini kontakt koji su imali sa seljanima je bio mali dječak kojemu je bilo dopušteno da im dvaput tjedno prodaje kokoši i jaja.

Svea Flood – sitna ženica, visoka tek nešto više od 1,4 metra – odlučila je dovesti tog dječaka Isusu, budući da je on bio jedini Afrikanac s kojim su bili u kontaktu. I uspjela je!

U međuvremenu je malarija napadala jednog po jednog člana te male misijske družine. Nakon nekog vremena, Ericksoni su zaključili da su dosta dugo trpjeli teške uvjete i odlučili su se vratiti u glavnu misijsku postaju.

David i Svea Flood su tako ostali sami kraj sela N’dolera da nastave započetu misiju.

Nedugo nakon toga, Svea je saznala da je trudna usred te primitivne divljine. Kad joj je došlo vrijeme da rodi, seoski poglavica je malo popustio i dopustio da joj pomogne primalja iz sela. Rodila se djevojčica koju su nazvali Aina. Porod je bio iscrpljujuć. Svea Flood je već bila slaba od napada malarije, tako da je cijeli porođaj bio snažan udarac njezinom imunitetu. Umrla je samo 17 dana nakon što je rodila Ainu.

U tom trenutku nešto se u Davidu Floodu slomilo. Iskopao je jednostavan grob, sahranio svoju 27-godišnju ženu i s djecom sišao s planine u misijsku postaju.

Dajući bebu Ainu Ericksonima, progunđao je: „Vraćam se u Švedsku. Izgubio sam ženu i očito je da se ne mogu brinuti za ovu bebu. Bog mi je uništio život!“

Otišao je tako u luku, odbacujući ne samo svoj poziv, nego i samog Boga.

Za otprilike osam mjeseci, Ericksone je napala tajanstvena bolest i oboje su u nekoliko dana umrli. Beba Aina je tada predana jednoj američkoj misionarskoj obitelji koja je promijenila njezino švedsko ime u „Aggie“. Kad je imala tri godine odveli su je sa sobom u Ameriku.

Ta obitelj je voljela Aggie. Bojeći se da bi je po povratku u Afriku neke zakonske prepreke mogle odvojiti od njih, odlučili su ostati u svojoj domovini i promijeniti svoju službu iz misionarske u pastoralnu. Tako je Aggie odrasla u Južnoj Dakoti.

Kao mlada žena pohađala je biblijski koledž North Central Bible College. Ondje je upoznala Deweya Hursta i udala se za njega.

Godine su prolazile. Mlada obitelj Hurst je imala plodonosnu službu. Aggie je najprije rodila kćerku, pa sina. U međuvremenu je njezin suprug postao predsjednik jednog kršćanskog koledža na području Seattlea, a Aggie je bila fascinirana koliko je skandinavskog naslijeđa ondje pronašla.

Jednog dana je u svom poštanskom sandučiću pronašla švedski vjerski časopis. Nije imala pojma tko ga je poslao. Nije ga znala čitati, no dok ga je malo listala, jedna fotografija ju je doslovno „smrzla“.

Ondje je, na jedan primitivan urođenički način, bio grob s bijelim križem – a na križu je pisalo SVEA FLOOD.

Aggie je uskočila u svoj auto i odvezla se pravo do profesora na koledžu za kojeg je znala da bi mogao prevesti taj članak.

„Što piše u ovom članku?“

Profesor je dao sažetak te priče.

„Radi se o misionarima koji su otišli u N’doleru u Africi, davno prije. Rodilo im se dijete. Mlada majka je umrla. Prije toga je Isusu dovela jednog malog afričkog dječaka. Nakon što su svi bijelci otišli, a dječak odrastao, uvjerio je poglavicu da mu dopusti da izgradi školu u selu. Postupno je pridobio sve svoje učenike za Krista i onda su djeca dovela Bogu svoje roditelje. Čak je i poglavica postao Isusov učenik! Danas u tom selu ima šesto vjernika, kao rezultat žrtve Davida i Svee Flood.“

Aggie je bila ponosna i oduševljena!

Za 25. godišnjicu braka, Hurstovima je koledž platio putovanje u Švedsku.

Aggie je tražila svog biološkog oca.

David Flood je sada bio starac. Ponovo se oženio i dobio još četvero djece. Život si je jako uništio s alkoholom. Nedavno je doživio moždani udar. Još uvijek u gorčini, imao je pravilo u svojoj obitelji: „Nikad ne spominji ime Božje! Bog mi je sve uzeo!“

Nakon emotivnog susreta sa svojom polubraćom i polusestrom, Aggie je s njima podijelila svoju čežnju da vidi svog oca. Oni su oklijevali…

„Možeš s njim razgovarati, no on je sad vrlo bolestan. Trebaš znati da pobjesni kad god čuje ime Božje.“

Aggie je ušetala u neuredan stan i lagano prišla svom 73-godišnjem ocu. Svugdje su bile razbacane boce od pića, a otac je ležao na trošnom krevetu.

„Tata“, rekla je pažljivo. On se okrenuo i počeo plakati. „Aina!“

„Nisam te nikad želio ostaviti.“ „U redu je, tata“, odgovorila je, grleći ga nježno rukama. „Bog se dobro pobrinuo za mene.“

Njezin otac se odmah ukočio i prestao plakati.

„Bog nas je sve zaboravio. Životi su nam ispali ovako zbog Njega.“

Okrenuo je svoje lice natrag prema zidu. Aggie je pomilovala njegovo lice i hrabro nastavila.

„Tata, moram ti ispričati nevjerojatnu priču!“ „Nisi uzalud išao u Afriku. Mama nije umrla uzalud. Mali dječak kojeg ste pridobili za Gospodina je odrastao i osvojio cijelo ono selo za Isusa! Sjeme koje ste posijali u njegovo srce stalno raste! Danas 600 ljudi služi Gospodinu jer si ti bio vjeran Božjem pozivu u svom životu!“

„Tata, Isus te voli. Nikad te nije mrzio ili zanemario nas.“

Stari otac se okrenuo da pogleda u kćerine oči. Tijelo mu se opustilo.

Polako je počeo govoriti. Do kraja poslijepodneva vratio se Gospodinu na kojega je bio ogorčen tolike godine. Kroz nekoliko sljedećih dana, otac i kćer su proveli puno lijepih trenutaka. Nekoliko tjedana nakon što su se Aggie i njezin muž vratili u Ameriku, David Flood je preminuo.

Nekoliko godina kasnije…

Aggie i njezin muž su sudjelovali na jednoj evangelizacijskoj konferenciji u Londonu na kojoj se, između ostalog, davao izvještaj iz Zaira (bivši Belgijski Kongo.)

Superintendant (nadglednik) zairske Crkve je elokventno govorio o širenju Evanđelja u svojoj zemlji, predstavljajući nekih 110 000 krštenih vjernika.

Aggie si nije mogla pomoći a da ga ne pita nakon njegovog izlaganja je li ikad čuo za Davida i Sveu Flood.

„Da, gospođo“, čovjek je odgovorio na francuskom, a prevodili su ga na engleski.

„Svea Flood me dovela Isusu! Ja sam bio dječak koji je donosio hranu tvojim roditeljima prije nego što si bila rođena. Zapravo, do današnjeg dana, mi svi častimo grob i uspomenu na tvoju majku.“

Zagrlio je Aggie i dugo jecao.

„Moraš doći u Zair! Tvoja majka je najpoznatija i najpoštovanija osoba u našoj povijesti.“

Kad su Aggie i njezin muž došli u N’doleru, dobrodošlicu im je izrazilo mnoštvo skupljenih seljana koji su klicali.

Zatim je pastor otpratio Aggie da vidi majčin grob s bijelim križem na kojem je pisalo njezino ime. Kleknula je na zemlju da se pomoli i zahvali Bogu.

Kasnije tog dana, dječak koji je postao pastor pročitao je…

„Zaista, zaista, kažem vam, ako pšenično zrno ne padne u zemlju i ne umre, ostaje samo. Ako li umre, rodi velik rod.“ (Ivan 12:24)

„Oni koji siju u suzama, žanju u pjesmi.“ (Psalam 126:5)

 

Preveo: Tomislav Vidaković