Kako odlučujete koji ćete film pogledati u kinu, ili koju knjigu pročitati? Koliko detaljno provjeravate duhovnu pozadinu tih filmova i knjiga? Drugim riječima – kakav vam je duhovni kompas kod odabira vaše razbibrige?
Bogu je vrlo bitan taj kompas, pa treba biti bitan i nama. On možda nije u Bibliji rekao koje filmove treba ili ne treba gledati, ali je rekao slijedeće: „Sve provjeravajte, što je dobro, zadržavajte. Uklanjajte se svakom zlu!“ (1. Solunjanima 5:20-22)
Već neko vrijeme u našim kinima igra film „Zlatni kompas“, snimljen po knjizi „Polarno svjetlo“ prvoj u trilogiji „Njegove tamne tvari“ koju je napisao Phillip Pullman. Trilogija je pisana za djecu, ali je svojim fantastičnim prikazom svijeta privukla i odrasle. Zbog popularnosti po prvoj knjizi je snimljen film, a druga dva bi tek trebala biti snimljena. Mene je film jako interesirao, što zbog specijalnih efekata koji su najavljivani, što zbog bajkovitosti fantastičnih svjetova u kojima se radnja odvija.
Uključio sam stoga svoj kompas i provjerio na internetu radnju filma i pozadinu knjige po kojoj je film snimljen. Knjiga je pisana za djecu – super, jer knjige za djecu su često lišene pretjeranog nasilja, vulgarnog jezika, i raznorazne tjelesne požude. Ali to je bilo sve od pozitivnog što sam našao o knjizi i filmu, a posebno su me uznemirile dvije stvari.
Prva uznemiravajuća stvar je bila pozadina pisca knjige. Phillip Pullman je deklarirani ateist, koji je jednom izjavio da u svojim knjigama „pokušava potkopati srž kršćanskog vjerovanja.“ Drugom prilikom je rekao kako sve da Bog i postoji da se vjerojatno sakriva od ljudi zbog toga jer „se stidi svojih sljedbenika, njihove okrutnosti i gluposti koju promiču u njegovo ime. Da sam ja Bog, ne bih htio imati ništa s takvim vjernicima.“ Konačno, sama trilogija tamnih tvari za radnju ima rušenje Crkvenog pokreta i u posljednjoj knjizi kulminira ubojstvom Boga.
Pullman je prije premijere filma, pritisnut negativnim reakcijama nekih kršćana izjavio kako nije precizno shvaćen, i kako se on protivi samo čovječjoj religiji koja u mješavini sa političkom moći čini zlo. Međutim druga stvar koja me uznemirila je bila veća od prve. Pullman u svojoj knjizi prikazuje ljude koji imaju duhovne suputnike u obliku životinja – njih naziva demonima. U tim demonima po njemu stoji ljudska osobnost i karakteristike koje ljude čine posebnima. Pullman drži da svi ljudi imaju svoje demone, samo ih u stvarnosti ne vide.
Tu je moj kompas počeo vrludati, a ja sam izgubio interes za filmom. Međutim, mnogo kršćana nije. Na nekim kršćanskim internet stranicama, film se brani kao ne posebno negativan, film koji je zabavan i lakšeg karaktera. Film je naime prepun simpatičnih karaktera, a po nekima ti isti čine moralno ispravne odluke u filmu.
Čini mi se da se gubi iz vida kako su film i knjige namijenjene djeci. Njihov svijet mašte se popunjava idejama o veselim demonima. Za kraj, naišao sam na stranicu na kojoj su djeca i odrasli komentirali svoje oduševljenje knjigom. Navodim samo neke od njih:
„Pročitao sam ovu knjigu 7 puta od kad sam je kupio, a i druge dvije u trilogiji. To je knjiga koju ne možeš ostaviti na miru, a i kakva je samo dobra ideja imati vlastitog demona. To je izvanredno.“ (James Downard, 13-godišnji dječak iz Londona)
„Pročitala sam mnogo knjiga kroz godine, ali nijedna mi nije toliko razvukla maštu kao ova. Samo mogu poželjeti da imam vlastitog demona!“ (Louise Gage, 26-godišnja djevojka iz Cardiffa)
„Najuzbudljiviji dio knjige je ideja o demonima, i kako su oni poput ljudske duše ili savjesti.“ (Gigi, 14-godišnja djevojčica iz Sydneya)
„Ja mislim da je ova knjiga briljantna, i kao dječak koji voli životinje, mislio sam da je ideja o demonima jedne od najboljih ideja o kojoj sam ikad čitao… …i moram reći koliko mnogo želim da mi imamo demone u pravom svijetu, i moj demon bi bio orao kad odrastem, a ja bih mu rekao da bude orao i dok sam mlad!“ (Tom dječak iz Velike Britanije)
Demoni u Pullmanovim knjigama možda nisu čudovišne utvare kakvima ih mi zamišljamo, već ljupke i vjerne životinje s kojima se može pričati, poput dobrih duhova.
Istina je međutim da je Pullman uspio mnoge zavarati ljepotom i blještavilom svojih likova, a to „nije ni čudo, jer se sam sotona pretvara u anđela svjetla.“ (2. Korinćanima 11:14)
„Zlatni kompas“ je kompas svijeta i u tome je izgubljen, a naš je kompas Duh Sveti, kojeg trebamo „koristiti“ od najvećih odluka u našem životu pa do najmanjih – čak i kad biramo filmove koje želimo gledati u kinu, da nas ne bi kakav „simpatični demon“ prevario uz kokice i Coca-Colu.
Autor: I. B.
