3. kolovoza 1979. godine Howard Pittman, nakon 35 godina provedenih u službi kao baptistički službenik, umro je na operacijskom stolu tijekom operacije i doživio je kliničku smrt. Nakon što su mu anđeli pokazali drugo i treće nebo, bio je odveden do samog Božjeg prijestolja gdje mu je predana poruka koju treba podijeliti sa svijetom.

 

Predgovor

Websterov rječnik „placebo“ definira kao „lijek propisan više zbog mentalnog olakšanja pacijenta, nego zbog svog učinka na bolest, ili kao nešto što olakšava.“

Doktori kažu da lijek ne djeluje ukoliko ljudi znaju da se liječe placebo lijekom. U svome umu ljudi moraju misliti da se liječe pravim lijekom koji ima snagu ili silu da izliječi. Ukoliko pacijent to vjeruje, tretman čini čuda u mnogim slučajevima koji na drugi način ne bi mogli biti liječeni. Placebo tretman ustvari nije ništa po svome sadržaju, ali je stvaran u umu pacijenta. Kako bi ovaj tretman djelovao, doktor pacijenta mora uvjeriti u djelotvornost lijeka.

Prijatelju, objavljujem ti da je ovo isti „tretman“ koji danas koristi većina „proklamirajućih“ kršćana. Doktor koji prepisuje ovaj „lijek“ je Sotona osobno. On „pacijentu“ daje u šećer omotanu religiju, površno iskustvo i šapuće mu polu-istine na uho. Onda kaže „pacijentu“ da je to stvarno i da je to sve što on treba. „Pacijent“ kojeg je Sotona zadobio, vjeruje u ovo i ide veselo svojim putem objavljujući svima da je nanovorođen, da je njegovo spasenje stvarno, i da je to iskustvo sve što mu treba. Doktor Sotona će dozvoliti svome „pacijentu“ da nastavi ići u crkvu i dozvoliti će mu da sudjeluje u bilo kojoj službi crkve, u pjevanju, vođenju slavljenja, učenju u nedjeljnoj školi, pa čak i propovijedanju. Dozvoliti će „pacijentu“ da daje bilo kakve izjave u vezi sa njegovom „proklamirajućom“ religijom, čak do toga da daje izjave o Isusovoj sili spasenja. Da, on će „pacijentu“ dozvoliti da čini i govori sve osim jednoga. To jedno što neće dati „pacijentu“ je mogućnost da živi život koji svojim ustima ispovijeda…

 

Priprema

1978. godine iz policijskog odjela grada New Orleans otišao sam u mirovinu i sa obitelji preselio na farmu sa 61 rali zemlje u Mississippi-ju. Oko 7. kolovoza 1979. godine odjednom me je pogodila ozbiljna i katastrofalna bolest. Noć prije te tragedije otišao sam u krevet kao i obično… Ujutro sam se probudio sa laganom mučninom pa sam preskočio doručak. Žena me je pitala zar neću jesti, a ja sam odgovorio da se žurim kako bi stigao na sastanak sa ljudima za koje sam se nadao da će prilozima poduprijeti moju kandidaturu za šerifa. Nisam bio svjestan činjenice da je i Bog za mene dogovorio sastanak taj dan. Da vas podsjetim na to da Biblija govori da je čovjeku jednom zakazano vrijeme smrti, i tako bez upozorenja, došlo je moje zakazano vrijeme. Kao bljesak munje, glavna arterija u mome tijelu je pukla uzrokujući razoran, iznenadan gubitak krvi…U ponoć su me odveli na hitnu i u 6 ujutro moji vitalni znaci su ponovno otkazali. Glavni je liječnik izašao iz sale za hitne slučajeve i rekao mojoj ženi: „To je nešto drugo.“ Odveli su me u operacijsku salu gdje su daljnjih 7 sati radili na meni…

[Zbog sažetosti, velik dio Pittmanovog opisa iskustva iz sale za hitne slučajeve nije dan ovdje. Za puni opis pročitajte njegovu knjigu.]

U nekom trenutku toga perioda dok su liječnici radili na meni, došao sam sebi i shvatio da umirem… Znajući da mi samo Bog može vratiti život i da samo On može promijeniti zakazano vrijeme moje smrti, molio sam čudnu molitvu. Bila je to molitva u kojoj sam molio Boga da mi dopusti pojaviti se pred njegovim prijestoljem da molim za produljenje svoga fizičkog života. U bilo kojem drugom vremenu ili mjestu ova bi molitva bila neobična, ali ipak, sve je to Bog unaprijed isplanirao kako bi na kraju poslužilo Njegovoj svrsi. Pomisao da izmolim takvu molitvu ubrizgao je u moj um Duh Sveti…

 

Veliki obilazak

Ono što se dogodilo nakon toga, toliko je nevjerojatno da je nekim ljudima teško u to vjerovati. Možda da kažem na početku da znam razliku između snova, vizija i stvarnog iskustva. Možda da također istaknem da ako ne vjerujete da su Sotona i demoni stvarna, individualna bića, onda sami sebi u Kraljevstvu Božjem činite „medvjeđu uslugu“. Ima smisla tvrdnja da ne možeš razumjeti ili se oduprijeti neprijatelju ako ne vjeruješ da je stvaran.

U trenutku kada sam se suprotstavio Sotoni pobjegao je od mene. Anđeli su bili tamo i oni su ponijeli moj duh i tijelo. Ti su anđeli bili prisutni cijelo vrijeme u kojem me je Sotona iskušavao, iako ja to nisam znao jer sam bio još u tijelu. Anđeli mi nisu pokušali pomoći sve dok se ja nisam svojevoljno odupro Sotoni. Jedina pomoć koju sam imao bilo je nadnaravno otkrivenje Duha Svetog da glas koji sam čuo pripada Sotoni, a ne Bogu. Poslušati ili ne taj glas bilo je moj izbor.

Kada su anđeli podigli moj duh od tijela, odmah su me ponijeli do Drugog Neba. Nismo morali ostaviti tu bolničku sobu kako bi ušli u Drugo Nebo. Ušli smo tamo u istoj sobi u kojoj je bilo moje tijelo, samo prolazeći kroz dimenzijski zid. To je zid kroz koji ne može proći tijelo, već samo duh.

Kako bi ti kao čitatelj razumio što se događalo, moraš razumjeti razdvajanje duha od tijela. Kako bi znali na koji način to funkcionira, moramo znati kako smo mi sami sačinjeni. Biblija kaže da smo mi, ljudska bića, sačinjeni na sliku Božju. Kako bi to razumjeli, moramo znati tko je Bog. Biblija kaže tri nepromjenjive stvari o Bogu: 1. Bog je duh, 2. Bog je nevidljiv, 3. Bog je besmrtan. Ako smo mi stvoreni na njegovu sliku, onda smo i mi duh, nevidljivi i besmrtni. Zbog toga, kada se pogledamo u ogledalo mi ne vidimo stvarnog sebe. Vidimo samo tijelo, našu zemaljsku posudu u kojoj živimo. Kako smo svi stvoreni na sliku Božju, svi bismo bili odrazi u zrcalu jedno drugome bez naših zemaljskih, fizičkih tijela. Zbog toga nam je dana duša kako bi se razdvojili jedno od drugoga i bili jedinstveni.

Životinje u ovome svijetu također imaju dušu. Jedina je razlika između njihovih i naših duša u tome da naša duša pripada našem duhu. Njihova duša pripada njihovim tijelima. Kada njihovo tijelo iščezne, njihova duša također iščezne. Kada naše tijelo iščezne, duša ostaje sa duhom. Kada je duh bio dignut iz mojeg tijela, moja je duša pošla s njime. Pretpostavljam da bi najjednostavniji način na koji mogu identificirati dušu bio da kažem da je to nečija osobnost. Cijelo to vrijeme koje sam bio van tijela ostao sam individua, to jest, zadržao sam svoju osobnost. Zadržao sam sve svoje sposobnosti. Ustvari, one su bile još znatno poboljšane.

Kako smo prošli kroz taj dimenzijski zid u Drugo Nebo, našao sam se u potpuno drugom svijetu, daleko različitom od bilo čega što sam ikada zamišljao. Taj je svijet bio mjesto zauzeto duhovnim bićima toliko brojnim kao što je zrnaca pijeska na obali morskoj. Ta su bića bili demoni (vragovi), ili pali anđeli, i bilo ih je u tisućama različitih oblika i formi. Čak su se oni koji su bili sličnih oblika i formi razlikovali po najrazličitijim bojama.

Mnogi od demona imali su obličja ljudskih bića, dok su mnogi bili slični životinjama koje postoje u našem svijetu. Ostali su bili toliko odvratni da se uopće teško mogu zamisliti. Neki su bili toliko morbidni i gnusni da sam bio na rubu mučnine. Kada sam stigao u drugo nebo, odmah sam znao u kojem smjeru moram krenuti kako bih stigao do trećeg neba gdje se nalazio Bog. Ne znam kako, ali jednostavno sam to znao. Također sam znao da želim li da moja molitva bude uslišana moram se pojaviti pred Bogom Ocem u trećem nebu.

Bio sam svjestan da u duhovnom svijetu putujem pod zaštitom Duha Svetog, ali i da su se anđeli koji su me pratili također kretali pod zaštitom Duha Svetog. Možda se može činiti čudnim da je anđelima bila potrebna zaštita, no sjetite se gdje smo bili, u drugome nebu. Drugo nebo je mjesto gdje je trenutno locirano Sotonino prijestolje. Sotona još nije u paklu iako je pakao njegova konačna sudbina.

Svi duhovi u tome svijetu bili su svjesni naše prisutnosti i zaštite Duha Svetog nad nama. Kako bih vam dočarao zašto nam je zaštita bila potrebna, osvrnut ću se na dio Biblije koji govori o Sotoninoj moći u drugome nebu. Deseto poglavlje Danijela govori o tome kako je Bog poslao anđela da Danijelu prenese poruku. Zbog važnosti te poruke, Sotona nije htio da bude isporučena. Kako bi anđeo poslan od Boga iz trećeg neba Danijelu prenio poruku morao je proći kroz drugo nebo. Sotona je poslao jednog od svojih knezova ili arkanđela da zaustave anđela. Anđeo se morao boriti, a kako se sam nije mogao probiti morao je pozvati pojačanje. Bog je poslao jednog od svojih knezova ili arkanđela kako bi pomogao glasniku, a čak je i to potrajalo dvadeset i jedan dan. Nakon što je anđeo isporučio poruku, podsjetio je Daniela će se ponovno morati probijati natrag kroz Drugo nebo.

Kako smo se kretali tim svijetom bio sam razočaran kada me pratnja nije povela u smjeru trećeg neba gdje je bio Bog, već je krenula u potpuno suprotnom smjeru. No kako smo se kretali od mjesta do mjesta naučio sam mnogo o demonima.

Drugačije sam radio stvari no što ih mi radimo u fizičkome svijetu. Tako na primjer ne komuniciramo ustima i ušima već mislima. Kao da projiciramo riječi preko misaonih valova i primamo odgovor na isti način. Iako sam sam mogao razmišljati bez da projiciram, shvatio sam da mi to baš nije koristilo budući da su mi anđeli mogli čitati misli.

Mogao sam čuti razne zvukove u tome svijetu, ali nisam slušao ušima. Slušao sam mislima, no svejedno sam mogao čuti zvukove. Kada smo putovali uglavnom smo se kretali «brzinom misli» kako je to zovem. Kada smo putovali «brzinom misli» nije bilo osjeta kretanja. Anđeo bi rekao kamo idemo i mi bismo bili tamo. No u drugim slučajevima ne bismo putovali na taj način već bih itekako bio svjestan kretanja pri putovanju. Jedan od tih slučajeva bio je povratak u fizički svijet gdje sam vidio demone na djelu. Tu smo se kretali poput lebdenja na oblaku. Pa ipak, imao sam osjet kretanja.

Nemojte se zavaravati o demonima jer su vrlo stvarni. Biblija daje više izjava o demonima nego o anđelima. Tako u Luki 10:18 govori da su zli, u Marku 5:8-9 napominje da su mnogobrojni, a u Mateju 10:1 da su nečisti. Matej 12:21-30 navodi da su pod Sotoninim vodstvom, a Matej 8:29 pokazuje da mogu zaposjesti ljude.

U demonskom svijetu postoji podjela snage slično kao u zapovjednom lancu sa činovima i redovima unutar vojske. Određeni demoni nose titule knezova koji vladaju nad određenim područjima – teritorijima, mjestima ili grupama koje mogu biti veličine od jedne osobe do čitave nacije. Kada Sotona knezu dodijeli zadatak, knez ima autoritet djelovati u ime Sotone i koristiti sva raspoloživa sredstva kako bi ga i izvršio.

Kada smo započeli obilazak Drugog neba, anđeli su započeli pokazujući mi različite tipove demona. Svaki mi je demon bio otkriven u obličju koje je pokazivalo područje za koje je bio zadužen. Uskoro sam otkrio da u demonskome svijetu ne postoji «demon opće prakse» – dobri su samo u jednom području djelovanja za koje su zaduženi.

 

Demoni

Kako su mi pojedini tipovi demona bili pokazani, ubrzo sam otkrio društveni red ili položaj među njima. Oni na vrhovnim položajima bili su nalik ljudskim bićima. Kako smo se kretali na niže položaje, vidio sam demone u obličjima polu-životinja i polu-ljudi. Vidio sam demone nalik životinjama koje postoje u našem svijetu. Vidio sam demone koji su bili toliko odvratno morbidni da se uopće teško mogu zamisliti.

Na samom vrhu reda bili su ratni demoni, Sotonina «elita». Oni bi se kretali drugim nebom, uvijek putujući u grupama, nikada sami. A kamo god bi pošli, ostali demoni nižeg ranga bi im se sklanjali s puta. Ovi demoni izgledali su poput ljudi, samo što su bili divovi visoki i do dva i pol metra. Bili su grubi i privlačno građeni, poput divovskih sportaša. Svi su bili brončano obojeni. Ovim divovskim, brončanim vojnicima svi ostali demoni bili su podređeni.

Drugi po snazi tipovi demona imali su obličje običnih ljudi. Svi demoni koji su zauzimali zajedničko područje djelovanja grupirali su se pod zajedničkom komandom. Vođa te grupe bio je demon pohlepe, a unutar grupe nalazili su se se demoni mržnje, požude, razdora i ostali.

Treći po snazi tip i grupa demona bili su u različitim obličjima. Neki su imali ljudsko obličje, dok su drugi bili polu-životinje polu-ljudi. Ostali su ličili životinjama. Ovi su demoni posjedovali vještine poput vračarstva i dugih sličnih područja. Također su među ovom grupom bili i demoni straha, samouništenja kao i oni koji imitiraju duhove preminulih ljudi, te oni koji se fizičkome svijetu manifestiraju kao duhovi.

Kada smo sišli prema četvrtoj grupi ili redu, svi demoni na ovome položaju bili su u obličjima koji nisu ljudski. Neki su ličili na poznate životinje, dok su drugi imali nepoznata obličja. U ovoj su grupi bili demoni ubojstva, brutalnosti, sadizma i ostali povezani s pokoljem.

Još niže dolje prema kraju zapovjednog lanca svi su demoni imali užasna i morbidna obličja. Neki su bili toliko odvratni da su izazivali mučninu. Ovi demoni toliko su se prezirali da su si međusobno podmetali dok su bili u drugome nebu pa i u ovom fizičkom svijetu, a s ostalim demonima se nisu povezivali osim po liniji dužnosti.

Postojala je još jedna grupa demona koju sam imao sposobnost vidjeti, ali se ne sjećam njihovih moći. To saznanje namjerno mi je izbrisano jer mi nije bilo dopušteno znati previše o njima. Ne znam ništa o njihovom rangu i nisam posve siguran glede područja njihovog djelovanja.

Djelomično sam upoznat s njihovim moćnim utjecajem na tjelesno. Čini se da je ova tajanstvena grupa demona različita od svih drugih demona i da djeluje samo u posebnim slučajevima i situacijama. Kako sam već spomenuo, priopćavam vam samo dio onoga što mi je ostalo zabilježeno u pamćenju, iako je i to vrlo maglovito.

Znam da se radi o vrsti demona s kojom se posebno teško boriti. Čini se da njihova snaga leži u tome što njihovo djelovanje na ljudsko biće ostaje anonimno. U toj grupi je i demon koji se u čovjeku manifestira u formi epilepsije. Nisam siguran da li su demoni ti koji uzrokuju epilepsiju kod ljudi, ali je svakako znaju oponašati.

Obilazeći područje Drugog Neba gledao sam demone u pripadajućim grupama i obuzeo me strašan osjećaj. Bio je to jedan preplavljujući, opsesivan i morbidan osjećaj. Taj se osjećaj pojavio nedugo nakon što sam ušao u Drugo Nebo i pitao sam se koji je uzrok tome. Tada sam ujedno spoznao da anđeo može čitati moje misli jer mi je moj anđeo zaštitnik odgovorio: “Taj osjećaj o kojem se pitaš uzrokovan je činjenicom da u ovome svijetu nema ljubavi.” Možete li zamislite sve te demone kako služe gospodaru kojeg ne vole i gospodara koji bez ljubavi vlada nad svim tim bićima. Još je gore zamisliti sva ta bića kako bez ljubavi jednih prema drugima provode čitavu vječnost. To me navelo na razmišljanje kako bi naš fizički svijet, Prvo nebo, izgledalo bez ljubavi. Da nam Bog nije objavio svoju ljubav živjeli bismo u svijetu poput Drugog Neba. Možeš li zamisliti kako bi izgledao tvoj dom ili tvoja zajednica potpuno lišeni ljubavi?

Kada sam spoznao potpuni nedostatak ljubavi u tom svijetu demona, zanimalo me što ih zapravo pokreče, koja je njihova motivacija. Što ih tjera da tako revno rade i tako brzo izvršavaju zapovijedi. Premda ne vole jedni druge, svoje zapovijedi izvršavaju takvom brzinom i revnošću na kojoj bi im mogla pozavidjeti svaka zemaljska vojska.

Pitam se ima li njihova motivacija ikakve veze sa sudom i kaznom koja ih čeka. Čini se da su od svoje prve pobune u Trećem Nebu dosegli točku postojanja gdje je pobuna nemoguća. Možda je njihova jedina pokretačka snaga i ono što im pričinja zadovoljstvo skrivena u izražavanju mržnje prema tijelu. Iako mi je bilo dozvoljeno gledati kako rade, mnogo toga glede njihova djelovanja nije mi posve jasno. Znao sam da se visoki red demona protivi mojoj prisutnosti, ali nisu mi mogli nauditi jer sam bio pod zaštitom Duha. Jedan od demona čak mi se približio i zlobno me pogledao u oči, ali ja nisam osjetio nikakav strah jer sam znao da se demon neće morati suočiti sa mnom nego s onim koji me i doveo na ovo mjesto – s Duhom Svetim. Demoni srednjega reda su me potpuno ignorirali i ponašali se kao da ne postojim. Činilo mi se da demoni nižega reda pokazuju neki strah prema meni ili prema anđelu koji me pratio, no demoni višeg reda nisu pokazivali strah ni prema meni ni prema anđelima.

Moja anđeo pratitelj htio je da vidim demona u njegovom postupku opsjedanja ljudskog bića. U tom trenutka bio sam ispraćen kroz zid koji dijeli dimenziju Drugog Neba od fizičkog svijeta. Vratili smo se u fizički svijet u istu bolnicu u kojoj je ležalo moje tijelo, ali u jednu drugu sobu. Soba je nalikovala na blagovaonicu za zaposlenike bolnice. U njoj se nalazilo dvoje ljudi, mladić i djevojka. Razgovarali su i smijali se. Bilo je očevidno da nisu svjesni naše prisutnosti. Mislili su da su sami, potpuno nesvjesni užasnog bića koje je stajalo između njih. Prema odvratnoj pojavi i formi odmah sam prepoznao da se radi o demonu nižeg reda, reda izopačenih. Ja uopće nisam obraćao pažnju o čemu je ovo dvoje ljudi razgovaralo. Moj fokus je u potpunosti bio na tom demonu. Izgledao je zastrašujuće odvratno. Podsjećao me na bezobličnu, sluzavu, zelenu žabu. Polagano se približio mladićevom licu i odjednom, poput oblaka dima nestao u njegovom licu, kao da je ušao kroz pore u kožu. Kad je demon ušao, anđeli su kazali:”Sada je gotovo”. Anđeo mi je tada krenuo objašnjavati kako je taj demon zaposjeo čovjeka. Kazao je, demon je samog sebe učinio poželjnim i privlačnim za ljude. Istaknuo je da ljudi imaju slobodnu, suverenu volju iznad koje demoni ne mogu ići, isto tako ni anđeli. Bog sam neće povrijediti tu suverenost čovjekove volje. Mi smo načinjeni na sliku Božju pa tako kao i Bog imamo slobodnu volju da izaberemo svoju sudbinu. Ništa više od toga nije mi dozvoljeno da zadržim u svojem pamćenju.

Blijedo se sjećam još jednog načina djelovanja od strane demona kada pod određenim okolnostima mogu zaposjesti malu djecu. Izgleda da je to dozvoljeno upravo demonima iz te tajanstvene grupe. No to se događa samo u vrlo neuobičajenim okolnostima, koliko se sjećam. Prema onome što su mi anđeli rekli, preko devedeset posto svih demonskih aktivnosti u ljudima događa se kod ljudi koji su dosegli ili prešli razinu odgovornosti odnosno uračunljivosti.

Dok mi je sve to govorio, anđeo je istaknuo kako sva Božja djeca imaju vlast da izgone demone, no ta se snaga temelji na vjeri pojedinog kršćanina. Ta će sila djelovati samo ako osoba bez sumnje zna što čini. Postoje kršćani koji su primili poseban dar za to područje. Postoje oni koji su od Duha Svetog pozvani u službu oslobođenja. Takvi ljudi najčešće prime i dar razlikovanja duhova. Vrlo je važno da kada osoba izgoni demone zna o kojem se točno duhu radi. U rijetkim slučajevima kada demon zaposjedne dijete (što u današnje vrijeme više i nije tako rijetko jer su neprijatelju otvorena vrata), potreban je poseban napor i božanski uvid kako bi došlo do oslobođenja. Jedan takav slučaj zabilježen je u Bibliji u Mateju 17:14-21. Svi kršćani imaju potencijal da izgone demone.

Moja pratnja je dalje htjela da vidim demonske aktivnosti u vanjskom svijetu. Tada sam prenesen kroz zidove bolnice ravno na ulicu. Bio sam začuđen gledajući sve te ljudske aktivnosti u fizičkom svijetu. Zaokupljeni svojim dnevnim poslovima potpuno su nesvjesni bića iz duhovnog svijeta koja ih vrebaju. Bio sam potpuno zapanjen i zgrožen dok sam gledao demone raznih formi i oblika kako se kreću među ljudima.

Saznao sam da demoni ne mogu djelovati na čovjeka protiv njegove volje, ali da to ne mogu činiti ni anđeli. Svaki nanovo rođeni kršćanin ima svog anđela čuvara. Saznao sam da se anđeli bore za nas, ali samo na području kojim ne upravlja naša vlastita volja. Ta se borba odnosi više na zaštitu naše “slijepe” strane. Oni se ne mogu suprotstaviti demonima koji dolaze kroz našu slobodnu volju. Zapamtite, mi smo načinjeni na sliku Božju pa tako imamo i suverenu volju.

Saznao sam da se demoni bore s anđelima, iako to nerado čine. Demoni znaju da nas je lakše i jednostavnije uništiti kroz našu vlastitu volju gdje se anđeli ne smiju uplitati. Zbog toga su demoni razvili ogromne vještine u obmanjivanju. Oni djeluju na naše živote služeći se obmanama i prijevarama kojih mi uopće nismo svjesni.

Dano mi je do znanja kako nisu svi demoni u Drugom Nebu. Ima nekih moćnih demona koji se svezani lancima nalaze u paklu. No, Sotona i njegova vojska se trenutno ne nalazi u paklu. Niti tamo žele biti. Nije mi bilo dozvoljeno pogledati na Pakao, ali znam da su ti svezani demoni na neki način prekoračili granice svojeg područja djelovanja.

Bog je u svojoj mudrosti Sotoni i njegovim demonima postavio određene granice unutar kojih im je dozvoljeno djelovati. Oni ne smiju priječi granice dopuštenog. Demoni svezani u paklu upravo su to učinili. To je istaknuto na mnogim mjestima u Bibliji, posebno u Judinoj poslanici. Svaki put kada Sotona izlazi izvan tih zadanih granica mora imati dopuštenje od Boga. U slučaju Joba Sotona je dobio dozvolu od Boga, no u slučaju Petra nije imao dopuštenje. Demoni koji djeluju na djecu to čine samo ukoliko imaju posebno dopuštenje. (Ja bih dodao da određeni grijeh ili grijesi otvaraju demonima legalna vrata, tj, daju ima pravo da djeluju). Nisam mogao saznati koje su to okolnosti u kojima Bog daje dopuštenje, ali one svakako postoje. Ipak, dozvolu da djeluju u maloj djeci demoni rijetko dobivaju (no pogledajte uokolo, sotonska vrata za to najčešće otvaraju roditelji). U ove posljednje dane možemo očekivati porast demonskih aktivnosti, ne samo kod odraslih osoba nego i kod djece. Na to nas je Gospodin upozorio u Marku 13:22 govoreći o lažnim prorocima koji će činiti znakove i čudesa ne bi li zaveli ljude. No teško je razumjeti zašto Bog dopušta demonima da djeluju u maloj djeci.

Demoni koji se nalaze svezani u lancima prekoračili su dane im ovlasti. Njihova nelegalna djela zabilježena su u Postanku 6:2-5. Jer se nisu pridržavali zabrane stigla ih je trenutačna kazna. No konačna kazna nad demonima biti će izvršena na kraju vremena kako piše u Otkrivenju 20:1-3. Kao što znate, ognjeno jezero namijenjeno je za đavla i njegove demone kao njihova vječna sudbina.

U ovo vrijeme moramo paziti na sotonske strelice prijevara i iskušenja. Postoji vremensko ograničenje unutar kojeg demoni imaju pravo djelovati, no taj limit još nije dosegnut. Kao kršćani kojima je Krist dao autoritet mi možemo vezati demone, ali ne za stalno. Mi ih ne možemo otjerati u Pakao, to može učiniti samo Bog. Kršćani mogu izgoniti demone iz izgubljene osobe, no ako se ta osoba ne spasi postoji mogućnost da se demoni vrate. (Pogledaj u Mateja 12:43-45)

Demoni su stvarna, individualna, duhovna bića i upravo su oni ti koji manipuliraju čitavim zlom na ovom svijetu. To sam shvatio dok sam prenesen u duhovnu stvarnost prolazio ulicama grada i užasnut gledao kako demoni djeluju u ljudskim bićima. Premda smo i mi duhovna bića, ograničeni smo našim fizičkim tijelima. Veliki duhovni rat koji danas bijesni između čovječjeg duha i duhovnih sila tame predvodi Sotona s namjerom da manipulira i kontrolira naša ljudska tijela. Naš se duh bori uz pomoć vjere i naše slobodne volje dok se Sotona i njegovi pali anđeli bore služeći se prijevarom, lukavstvom i kušnjama. Ne smijete nikako biti u krivu što se tiče tog ratovanja jer Pismo o tome govori jasno i izričito. Ja sam uistinu vidio demone kako se natječu u stjecanju kontrole nad ljudima.

Možda vam se čini da ti duhovi nadmoćno vladaju nad čitavim čovječanstvom s obzirom da imaju sposobnost vidjeti i čuti naše misli, sve što govorimo ili činimo, dok s druge strane mi nemamo nikakav uvid u njihove aktivnosti. Teško je boriti se s nevidljivim neprijateljem, no sve dok vjeruješ Gospodinu nemaš se čega bojati. Ponekad i najjači među kršćanima posumnjaju u njihovu egzistenciju i djelovanje, jer im je tako lakše. Međutim, čovjek u toj borbi nije bespomoćan. Načinjen na sliku Božju, čovjek kao i Bog ima suverenu volju koju demoni ne mogu narušiti bez da im pojedinac da dopuštenje. Zbog toga su demoni razvili vještinu zavaravanja. Osnovni princip sastoji se u tome da nešto što je zlo učine privlačnim, poželjnim, lijepim i bezazlenim. Tako čovjek postaje manje oprezan i prihvaća stvar koja ga zapravo dovodi u grijeh.

No čovjek u anđelu čuvaru ima moćnog zaštitnika. Anđeo čuvar ne dodjeljuje se svim ljudima nego samo spašenima, onima koji pripadaju Bogu. Upamtite, ni demoni ni anđeli ne mogu narušiti čovjekovu slobodnu volju, zbog toga je djelovanje anđela ograničeno na područje izvan čovjekove slobodne volje. Čovjekovo najjače oružje je Božja Riječ. Govoreći o oružju za duhovno ratovanje, Pavao u Efežanima 6:11-18 ističe Božju riječ kao jedino oružje za napad koje čovjek posjeduje. Premda brojčano daleko nadjačan tim demonima (odnos je tisuću naspram jednog), čovjek je adekvatno opremljen za borbu. Zbog toga što posjeduje suverenu slobodnu volju, anđele čuvare i Božju Riječ čovjek je u borbi za svoju dušu superioran u odnosu na demone.

Zato ovo govorim svima – ako ste ozbiljno predani toj borbi i tražite pobjedu, ne bojte se. Vaš vrhovni zapovjednik, učitelj, iscjelitelj i pomoćnik – Duh Sveti – nikada vas neće napustiti ni zaboraviti.

Kada su anđeli odlučili da sam vidio dovoljno djelovanja demona u fizičkom svijetu, vratio sam se u Drugo Nebo prošavši kroz zid koji dijeli te dvije dimenzije. Moja pratnja me zatim provela do Trećeg Neba i tada sam napokon bio sretan. Naposljetku, tamo sam želio doći od samog početka. Pa čak i u ovoj fazi moj fizički život bio mi je od najveće važnosti.

Odjednom smo se našli na najljepšem mogućem mjestu. S obzirom da sam prethodno govorio o grozotama Drugog Neba možete samo zamisliti koliko sam se iznenadio ljepotom na koju sam naišao ovdje. No Bog mi nije dozvolio zadržati spoznaju o razlogu ljepote tog mjesta. Sjećam se samo da je to za mene bilo najljepše mjesto koje sam ikada vidio. Izgledalo je poput tunela ili neke vrste autoceste. Mjesto je bilo obasjano najsjajnijim svjetlom i u potpunosti okruženo nevidljivim štitom – zaštitom Duha Svetog.

Tom cestom ili tunelom hodala su, kako mi se činilo, ljudska bića. Pitao sam svog pratitelja o njima. Rekao mi je da su to sveti na povratku kući. Bili su to odlazeći duhovi umrlih kršćana na putu kući. Svaki je od tih svetih u pratnji imao najmanje jednog anđela čuvara, a neki su sa sobom imali čitavo mnoštvo anđela. Ovdje se nalazio prolaz iz Zemlje u Treće Nebo. Gledao sam svete kako prolaze tim putem.

Kada sam i ja zakoračio u tunel anđeo me zaustavio i rekao mi da mi nećemo hodati kroz tunel, nego pored njega. Tako da sam ja putovao paralelno sa svetima, ali s vanjske strane tunela. Pri tome se nismo kretale brzinom misli. Više mi se činilo da lebdimo na oblaku, iako nije bilo nikakvog oblaka.

Čitavim putem mogao sam vidjeti svete kako se kreću unutar tunela. Bili su u formi i obliku ljudskih bića, ali nisam mogao prepoznati njihovu rasu, dob i spol. Svi su bili slično odjeveni u odjela koja su se sastojala od dva dijela: košulje i hlača. Boja odijela bila je pastelno plava. Ta je plava boja bila toliko svjetla, gotovo bijela. Shvatio sam da ti sveti još uvijek nisu primili svoja proslavljena tijela.

U početku sam bio razočaran što mi nije bili dozvoljeno putovati zajedno sa svetima u tunelu, ali moje razočaranje je nestalo kada sam saznao da svi idemo na isto mjesto. Kako smo putovali dalje, shvatio sam da su demoni ostajali iza nas. Kako smo se približavali Vratima, tako su nam demoni bili sve udaljeniji. Kada smo stigli pred Vrata, demona više nije bilo nigdje na vidiku. Umjesto da mi dopusti ulaz kroz Vrata, anđeo me postavio ispred njih, malo po strani. Anđeo mi je zapovjedio da stojim i promatram kako se svetima daje odobrenje za ulazak u Nebo. Svetima je bilo dozvoljeno da ulaze isključivo jedan po jedan. Razmišljajući kasnije o tome zaključio sam da se na taj način iskazuje čast svakom pojedincu osobno. Naposljetku, svaki je pojedinac donio odluku svojom suverenom voljom.

Ja sam se pitao zašto meni nije bilo dozvoljeno ući, s obzirom da je to bio cilj mog puta. Bio sam toliko nestrpljiv u želji da svoj zahtjev izložim Bogu da sam promašio bit stvari. Sam Duh Sveti morao mi je na to ukazati. Promatrao sam pedeset svetih kako ulaze u nebo, ali nisam uzeo u obzir vremenski okvir toga. Istovremeno kada je na Zemlji umrlo ovih pedeset svetih, umrlo je i 1950 drugih ljudi. Dakle. Od 2000 ljudi pedeset ih je ušlo u Nebo. Drugim riječima, 97,5% ljudi nije se spasilo. Je li to pokazatelj današnjeg stanja? Ukoliko jest, 97,5% cjelokupnog današnjeg čovječanstva nije spremno susresti se s Bogom. Tužna stvar, prijatelju moj, je u tome što je taj podatak točni pokazatelj doba Laodicejske Crkve u kojem danas živimo. Mi živimo u vremenima gdje većina onih koji idu u crkvu samo ispovijedaju ustima, ali nemaju srca.

Premda sam si rekao kako neću nikoga uvjeravati o stvarima o kojima ovdje govorim, kao dokaz bih želio priložiti Isusovu usporedbu o sijaču iz Mateja 13. Ukoliko pažljivo proučite to poglavlje primijetit ćete kako su tri od četiri osobe odbacile evanđelje koje im se propovijedalo. Žalosno je što većina ljudi koja odbacuje evanđelje toga uopće nije svjesna. Sotona ih uspijeva prevariti i natjerati da povjeruju u njegove laži. Razmišljajući o tim činjenicama shvatio sam koliko gađenje Bog ima prema Laodicejskoj crkvi. Također, sada posve razumijem redak u Mateju 7:22,23 koji govori o mnoštvu koje će na dan suda stajati pred Bogom vapeći:”Gospodine, Gospodine, nismo li prorokovali u Tvoje ime? Nismo li u Tvoje ime izgonili demone? I u Tvoje ime činili čudesa? “A Bog će im odgovoriti: Nikada vas nisam poznavao, odlazite od mene, zlotvori.”

Moj pratitelj mi je kazao da stanem s jedne strane Vrata i izložim svoj slučaj. Uvjeravao me kako će Bog čuti i ispuniti moj zahtjev. Dok sam tako stajao ispred Vrata preplavio me osjećaj radosti i zadovoljstva koji se širio Nebom. Mogao sam iskusiti strahovitu Božju silu. U početku sam osjećao strah i neku vrstu krivnje koja je rasla u meni kad god sam pokušavao ostaviti dojam na druge. U svojim očima vidio sam zaposlenog Boga koji ima mnogo važnijih stvari od toga da mu ja dosađujem. Odjednom, taj je osjećaj nestao. I tada sam u sebi pronašao smionost i hrabrost u spoznaji da sam svom Bogu vjerno služio dugi niz godina.

Hrabro sam pristupio prijestolju i počeo podsjećati Boga kako sam za Njega živio život u ljubavi, obožavanju i žrtvovanju. Govorio sam mu o svim djelima koja sam učinio za njega da bih ga na kraju podsjetio da sam u velikoj nevolji iz koje me samo On može izbaviti i sačuvati moj fizički život. Bog je cijelo to vrijeme šutio. Nakon što sam završio svoje izlaganje, Bog je progovorio stvarnim, čujnim glasom. Glas koji sam čuo ne može se ni sa čime usporediti. Zvuk Njegovog glasa dopro je do mene prije samih riječi. Dok mi je govorio kakav sam zapravo život ja živio jačina njegove ljutnje bacila me na lice. Rekao mi je kako je moja vjera mrtva, moja djela neprihvatljiva, a moj trud uzaludan. Rekao je kako je odvratnost živjeti takav život nazivajući ga životom koji proslavlja Boga. A svi koji tako čine stavljaju se u opasnost da iskuse Njegov vječni gnjev.

Naprosto nisam mogao vjerovati kako je Bog mogao tako sa mnom razgovarati. Ja sam mu godinama služio. Mislio sam da je moj život bio ugodan Bogu. Dok je nabrajao moje pogreške bio sam uvjeren da me zamijenio s nekim drugom osobom. Ponestalo mi je svake snage, nisam se mogao ni pomaknuti, a u sebi sam paničario. Nemoguće da se to što je govorio odnosilo na mene. Sve ove godine ja sam mislio da činim djela za Boga, a sada mi On govori da sam sve radio za sebe. Čak je i moje propovijedanje i svjedočenje o spasiteljskoj milosti Kristovoj imalo svrhu da umiri moju savjest. U stvari, moje vlastite potrebe i želje bile su mi na prvom mjestu. Tek kada su moje potrebe bile zadovoljene, kako bih umirio svoju savjest ja sam činio djela za Boga. Zapravo, ja sam samome sebi postao lažni Bog.

Bog u svojoj Riječi jasno govori da je on ljubomoran Bog koji neće podnositi drugih bogova ispred sebe. Kako bi Bog prihvatio naša djela mi moramo djelovati u skladu s njegovom zapovijedi iz Mateja 6:33 koja glasi: “Prije svega, tražite Kraljevstvo Božje i Njegovu pravednost, a sve ostalo će vam se nadodati.” Kad mi je Bog pokazao moje prave motive, biblijski reci iz Mateja 16:24-26 i Luke 14:26-23 postali su mi tako jasni. U Mateju 16 piše: “Tada je Isus rekao svojim učenicima: Ako me tko želi slijediti, treba se odreći samoga sebe, uzeti križ i poći za mnom. Tko god želi spasiti svoj život, izgubit će ga, a tko izgubi svoj život zbog mene, naći će ga.” U Luki 16:26 piše: “Ako tko dođe k meni, a ne voli me više nego što voli oca i majku, ženu i djecu, braću i sestre pa čak i vlastiti život, taj ne može biti moj učenik. Tko ne nosi svoj križ i ne ide za mnom, ne može biti moj učenik.” U retku 33 istog poglavlja Isus daje izjavu koja stoji kao temeljni kamen za prethodno citirani dio Pisma: “Isto, dakle, svatko od vas tko se ne odrekne svega što posjeduje, ne može biti moj učenik.” Tek sada kada sam ukoren stajao pred Bogom, značenje tog dijela Pisma postalo mi je kristalno jasno. Bog mi je otkrio moje prave motive i tak sam tada shvatio da su moja djela bila mrtva. Zbog Božjeg gnjeva nisam mogao ni stajati ni govoriti. Ležao sam tamo bez imalo snage previjajući se u agoniji. Imao sam sreću što je to bio Božji privremeni gnjev, iako to ja u tom trenutku nisam znao. No, moram naglasiti kako mi ni u jednom trenutku Bog nije rekao da nisam spašen ili da moje ime nije napisano u Knjizi Života. Bog nije ni spomenuo spasenje, samo je govorio o mojim djelima. Govoreći o mojim mrtvim djelima, Bog je rekao kako ima ljudi koji misle da su spašeni, ali u stvari nisu. Ti će ljudi iskusiti Njegov vječni gnjev. Jasno mi je rekao kako će se i druga Njegova djeca na Dan suda naći u ovoj situaciji. Ta izjava razotkrila mi je stvarno značenje u 1 Korinćanima 3:15:” Ako nečiji rad, odnosno ono što je izgradio na temelju izgori, čovjek će pretrpjeti gubitak. Međutim, on će sam biti spašen, ali kao onaj koji se bijegom spašava iz vatre”.

Kada sam prvi puta krenuo prema ulazu u Treće Nebo anđeo me zaustavio. U tom trenutku on mi nije rekao da ne smijem ući. Samo mi je rekao da ako uđem, više neću moći izaći van. Zapazite da sam ja odlučio ne ući u Nebo. Ja sam želio natrag svoj tjelesni život. Moj se izbor isključivo temeljio na sebičnim motivima.

Ne mogu opisati bol koju sam trpio dok sam na sebe primao Božji gnjev zbog svog takozvanog služenja. Agonija je bila nezamisliva. Grižnja savjesti bila je poput ogromnog utega koji me pritišće dolje. Kao da me pogodila munja, bio sam šokiran. U potpunosti sam ostao bez snage da bilo što kažem ili mislim.

Polagano, sve mi je počelo sjedati na svoje mjesto. Sjetite se kako Biblija govori da ne smijemo imati drugih bogova. Ja sam bio je uvjeren da je Svevišnji Bog jedini Bog u mom životu. No, ja nisam poslušao dio Pisma koje nam govori kako sve što stane između nas i Gospodina postaje naš ‘Bog’. Shvatio sam da je svaki dan mojeg života bio posvećen meni samom. Moje potrebe bile su na prvom mjestu, a tek onda Božja volja. Ja sam samome sebi postao “Bog”. Naravno da je đavo bio zadovoljan stanjem u kojem sam se nalazio jer nisam bio na korist Bogu i Njegovom Kraljevstvu. Bio sam potpuno ravnodušan prema Božjim stvarima. Nisam se želio mijenjati, a kamoli da svaki dan uzimam Gospodinov križ i umirem sebi. Zbog toga je moj život u Božjim očima bio bezvrijedan.

Želim da shvatite zašto vam sve ovo govorim. Mi pokazujemo da smo pravi kršćani tako što preispitujemo motive naših djela i svakog dana činimo ponovno predanje Bogu da mu služimo. Kada prije svega odlučimo služiti Bogu, ta odluka mora biti popraćena djelima.

Kada je Bog završio sa mnom, u trenu oka anđeli su me odnijeli natrag kroz Drugo Nebo u bolničku sobu gdje je ležalo moje tijelo. Nakon što sam se nekako sabrao, počeo sam protestirati anđelima:”Ne! Ne! Bog nije odgovorio na moju molbu! Molim vas, vratite me natrag!” I zaista, anđeli su to učinili. Bog je to unaprijed planirao znajući kako mi je potrebno da iskusim njegovu brižnost i ljubav.

Vraćajući se natrag u Treće Nebo bio sam izvan sebe pokušavajući smisliti logične razloge u prilog mojoj molbi. Bog mi je već rekao kako je moj život bio promašaj. Dakle, nisam mu mogao ponuditi svoju prošlost kao dokaz da ću mu služiti. Sjetio sam se kralja Ezekije. On je molio i vapio Bogu i Bog mu je produžio život za još petnaest godina. Ezekija i ja smo bili sliči, ‘dobri stari dečki’, kako bi se reklo. I on je u srcu imao dobre namjere, ali je imao problema u njihovom provođenju u svakodnevni život. Tako je bilo i sa mnom. Zaključio sam da je Bog s Ezekijom postupio gledajući na njegovo srce. Odlučio sam da ću se i ja na to pozvati pred Bogom.

Tako sam se opet našao pred Bogom. Kako sam se još uvijek živo sjećao Njegovog gnjeva, bojažljivo sam počeo iznositi svoj slučaj. Ovog puta Bog mi je počeo odgovarati milostivim tonom. Prije nego je sve bilo gotovo, Bog mi je s tugom govorio. Započeo sam svoje izlaganje pozivajući se na Ezekiju da bih završio riječima: “Oče, ako ispuniš moju molbu, obećavam da ću biti bolji.”. Gospodin mi je na to odgovorio: ” Howarde, to si već prije obećao.” Bog nije trebao reći ni riječ više. Ovdje su bila sva obećanja koja sam u svom životu dao Bogu. Ni jedno od tih obećanja nije se održalo. Nekako sam ih sve uspio prekršiti. Ostavši bez riječi, pao sam na koljena pred Njim. Sve što sam mogao reći na svoju vlastitu osudu bilo je ‘Amen’. Znao sam da je Bog imao pravo istog trenutka baciti me u pakao. No, umjesto osude, Bog mi je pokazao milost. Ljuske su spale s mojih očiju i odjednom sam bio ispunjen svjetlom. Bog mi se tada pokazao kao moj pravi Otac, a ne kao neki daleki Bog. Po prvi put u svom životu ja sam upoznao Boga kao istinskog Oca i najboljeg prijatelja. Istovremeno, ta je spoznaja u mene donijela veliku bol i tugu. Tuga zbog spoznaje da sam svojim neposluhom mom Ocu nanio bol. Osjetio sam stvarnu, fizičku bol. Kada mi je Bog s tugom počeo govoriti shvatio sam koliko On sam pati. Iako je Bog dozvolio da iskusim bol i patnju, On me nije ostavio samog…

U tom sam trenutku shvatio kako moj tjelesni život uopće nije važan. Jedino što sam želio znati je što moj Otac želi. Njegova volja odjednom je došla na prvo mjesto u mom životu. Upravo tada Bog mi je vratio moj tjelesni život. Tek kada sam dosegnuo točku u kojoj mi moj vlastiti život nije ništa značio, Bog mi ga je dao natrag. Bio sam poput izgubljenog sina koji se vratio Ocu. Tek sada Bog mi je dao poruku za ljude na zemlji.

Sada bih vam želio ponoviti svih pet točaka Božje poruke današnjem svijetu.

Za one koji se nazivaju kršćanima, ovo je doba Laodicejske Crkve. Velika većina takozvanih kršćana živi u zabludi. Oni se ‘igraju crkve’, ali to ne žive. Oni tvrde da su kršćani, ali žive poput đavla. Sotona im je prodao ogromnu laž – kako je s njima sve u redu. On im kaže kako je u redu dolaziti na nedjeljnu službe, a između toga živjeti kako žele. Uvjerio ih je da što se tiče njihovog kršćanskog života ne trebaju ništa više, da imaju sve što im je potrebno.

 

Sotona je osobni đavo!

Što se čitavog svijeta tiče, on se nalazi u Noinom drugom danu. Kao što je bilo u vrijeme Noe, tako će biti i u dane dolaska sina čovječjeg. Ljudi nisu ozbiljno shvaćali Noine Riječi. Iako su mogli vidjeti olujne oblake, nisu vjerovali da će pasti kiša. Isto je i danas. Čovječanstvo može vidjeti znakove posljednjih vremena, ali unatoč svemu ne vjeruje da će se išta promijeniti. Ono se ne priprema za neodgodivi Božji dolazak.

Svi koji sebe nazivaju kršćanima ovdje na zemlji bi trebali biti Kristovi ambasadori. Ukoliko netko želi istinsko svjedočanstvo i silu u svom životu mora živjeti u vjeri 24 sata dnevno, sedam dana u tjednu. Istinski kršćani žive život u štovanju Boga, bez da o tome samo govore. Štovati Boga samo ustima, bez srca, potpuno je neprihvatljivo.

Bog upravo sada regrutira vojsku koja će još jednom uzdrmati svijet. Koristeći svoje vojnike Bog će činiti velika čudesa koja će uzdrmati hijerarhije takozvanih organiziranih religija u današnjem svijetu. Ti vojnici koje Bog danas regrutira pokazat će Božju silu veću i od one u vrijeme prvog silaska Duha na učenike.

“Alfa i Omega, Onaj koji je stvorio čitav svemir suosjećao je s patnjom jednog svog djeteta. O, kolika je to ljubav! Koliko razumijevanje! To nadilazi mogućnost našeg ljudskog shvaćanja. O, koliko je samo jedno malo zemaljsko dijete dragocjeno Velikom Bogu”.

 

Autor: Howard Pittman